Jedan dan sa učenicima Srpske gimnazije

Srednjoškolci s područja Korduna i Banije, Like, Slavonije, Dalmacije i susjedne Srbije okupili su se na jednom mjestu. Svi oni pohađaju Srpsku pravoslavnu opštu gimnaziju “Kantakuzina-Katarina Branković” u Zagrebu, a kakve su im životne priče, kako “dišu” i što misle doznali smo od učenika trećeg razreda koji su nas primili u jednoj od svojih učionica u Bogovićevoj ulici.

Školski dan im traje od ranog jutra: ustaju oko sedam sati kako bi stigli u gimnaziju u centru grada točno u osam sati. Nastava im svakog dana završava u 14 sati, no zbog različitih aktivnosti vrijeme provedeno u školi produži se nekad i do popodneva. Djevojke i momci smješteni su u učeničkim domovima “Dora Pejačević” i “Franjo Bučar”, kamo odlaze nakon nastave. Uglavnom umorni od dnevnih obaveza, poslijepodneva provode odmarajući se, kako bi bili spremni za učenje u večernjim ili noćnim satima.

Nema spektakularnih izlazaka

Čudi ih stroga domska uredba koja kazuje da su poslijepodneva planirana isključivo za učenje. Bojana iz Korenice žali se da im popodnevni odmor ometa kucanje na vrata, a lani su u to vrijeme bili otvarani prozori da bi bilo spriječeno popodnevno dremuckanje, jer po nečijoj zamisli u to se vrijeme mora samo učiti. I kad stigne vikend, umorni od tjednih obaveza učenici se uglavnom odmaraju ili nadoknađuju školske obaveze poput nastave tjelesnog u dvorani osnovne škole u Gundulićevoj ulici.

Ovi vrijedni đaci provode slobodno vrijeme i u druženju. U domove se moraju vratiti do 23.30 sati uz dogovor s ravnateljem, dok cjelonoćni izlazak mogu dobiti jedino uz odobrenje roditelja. Kako kaže Slađana iz Knina, najveći izlazak im je kad se vrate u rodno mjesto.

- U Zagrebu umjesto noćnih izlazaka radije odemo na kavu ili kolače, dok se za vikend dogovorimo i organiziramo neki privatni parti – kaže Dušanka iz Korenice.

Prvi dani po dolasku na školovanje u Zagreb protekli su im u međusobnoj pomoći. Na početku novog perioda života mnogi su se osjećali čudno i zbunjeno, pa su ih stariji gimnazijalci ispočetka pratili u školu i pomagali im savjetima, a potom se svatko snalazio kako je znao i umio. Kad god im zatreba pomoć ili savjet, uvijek se mogu osloniti na razrednika ili profesore.

Učenici pravoslavne gimnazije uglavnom se druže međusobno. Neki su zajedno i po 24 sata, kako u školi tako i u domu. Zbog toga se jako dobro poznaju, poput jedne velike porodice. Ipak, kažu da im nedostaju različitosti. Smatraju da im je život premonoton, jer u četiri godine školovanja znaju samo jedni za druge.

Muziku puštaju oni koji ne uče

- Upoznala sam preko Fejsbuka vršnjake s kojima sam se družila neko vrijeme, ali to je, nažalost, propalo. Smatram da je tako bilo zbog drugačijeg mentaliteta. Iako većini ne smeta kad čuju iz koje smo škole, osjeti se razlika. I sami nekad okolišamo dok ne kažemo odakle smo, dok druge nekad baš zanima kako nam je tu gdje jesmo – kaže Bojana.

Dušan T. iz Donjeg Lapca izravno svima kaže koju školu pohađa, no dodaje da nema puno prilike upoznati ljude izvan zajednice, jer su fokusirani samo na učenje i krug ljudi u školi i domu.

Muški učenički dom podijeljen je na pet grupa, u jednoj od njih su učenici pravoslavne gimnazije. Iako nisu službeno odvojeni, razlike postoje, doznali smo od Miloša iz Donjeg Lapca i Mirka iz Šidskih Banovaca. Slična situacija je i u ženskom učeničkom domu gdje, kako kažu, neslužbeno postoje “vaše” i “naše” cure. No, što se dešava kad u domu nastanu problemi?

- Ukoliko izbiju nesuglasice, ravnatelj rješava nastale probleme. Lani je dosta cura isticalo svoj nacionalni ponos, pa su glasno puštale Tomsona, što nama nije bilo svejedno. Neki profesori su stali na njihovu stranu, smatrajući takvu situaciju normalnom. Zbivale su se i krađe u domu, na primjer ukradeni su nam udžbenici. Iako nisu bili vraćeni, bitno je da se reagiralo na takve situacije, pa se one nisu ponovile – kaže Dušanka.

Trenutno im je u domu jedini problem preglasna glazba.

- Buka u domu sve je češća, to nam smeta kod učenja. Muziku puštaju oni koji ne uče – smatra Rada iz Subotice.

Sami se seksualno educiramo

Marljivim đacima Srpska pravoslavna crkva plaća smještaj u domu, prijevoz, sveske i knjige, dok im se roditelji brinu za džeparac. Lani su primali i stipendije od 200 kuna mjesečno, no ove godine su ukinute zbog recesije. Učenici su nam rekli i što bi voljeli da se promijeni.

- Svi bismo bili sretniji kad bi nam školski planovi oko nekih aktivnosti bili najavljeni nekoliko dana unaprijed, a ne u zadnji čas, jer nam preostaje premalo vremena da se za to pripremimo. Voljeli bismo i da imamo veće prostorije za rad. Znamo da je sve to planirano, ali sve je stalo zbog recesije – kaže Zorica iz Sunje.

Školskim gradivom su zadovoljni, iako je opsežno jer pored lektire iz hrvatskog jezika, koju imaju i drugi srednjoškolci, redovno čitaju i srpsku lektiru. Smatraju nepotrebnim uvođenje seksualne edukacije u program obrazovanja.

- Dovoljno smo svjesni da se sami educiramo, svatko u sadašnje vrijeme informacije može pronaći preko interneta – kažu.

Jedino im je nejasno polaganje mature koja će u cijelosti biti na srpskom jeziku. Oni sada gradivo uče više na hrvatskom jeziku jer rade po hrvatskim udžbenicima, pa nisu upoznati s mnogo srpskih termina. Svi se znaju služiti kompjuterom, no mogućnost surfanja internetom nemaju u muškom učeničkom domu, dok u ženskom na osam kompjutera dolazi čak 120 učenica. Ipak, svaka pronađe svoje vrijeme za druženje na popularnom Fejsbuku.

Svojim kolegicama u domu u druženju se često pridruži Zagrepčanka Tea, koja je među brojnim školama u gradu u kojem je odrasla odabrala baš pravoslavnu gimnaziju.

Slobodno vrijeme koriste na različite načine. Milan iz Donjeg Lapca vikendom obavezno ide u crkvu, a rekreativno voli igrati nogomet i košarku. Od Željane iz Knina smo doznali da i škola nudi razne aktivnosti, pa mnogi od njih sudjeluju u radu dramske sekcije, pjevaju u zboru “Đulići”, posjećuju kazališta i muzeje. Ponedjeljkom im nastavu filma vodi profesorica Mira Bićanić, dok su lani u sklopu tjelesnog odgoja odlazili na klizanje ili plivanje.

Svi ćemo na fakultete

Kući odlaze rijetko, oni koji stanuju bliže Zagrebu u rodni kraj putuju uglavnom jednom mjesečno, željni majčine kuhinje. U školi imaju besplatnu užinu, u domu obroke, no svi već znaju što ih čeka na meniju.

- Grah je ponedjeljkom, a petkom su obavezno girice, koje ne izgledaju najbolje, kako mi to velimo, “gledaju nas” očima, onako ispržene. Hrana nije baš ukusna, a ne može ni biti kad se kuha u ogromnim količinama za puno ljudi – opisuje Dušanka.

Među planovima ovih školaraca svakako je upis na fakultet. Danilo iz Gline planira upisati veterinu ili agronomiju kako bi jednog dana pomagao na porodičnom imanju. Sanja iz Dvora na Uni upisat će povijest i geografiju ili ruski jezik, za što smatra da ne bi trebalo biti problema jer su u gimnaziji učili crkvenoslavenski.

Isti kao njihovi vršnjaci u drugim gimnazijama, a opet tako posebni, ovi mladi ljudi pokazali su nam kroz razgovor da daju sve od sebe za učenje i druženje. Ponosni su što uz redovan program uče i srpski jezik. Ne smatraju se različitima od drugih srednjoškolaca. Njihova je želja bila školovati se izvan rodnog mjesta, to im se ispunilo i zbog toga nisu požalili.

- Kao i svima, ponekad naiđu teški trenuci, ali kad vidim druge opcije, ostale zagrebačke srednje škole i znanje njihovih učenika, shvatim koliko mi je odlično u pravoslavnoj gimnaziji. Prednost je što sam već dobila sve potrebne udžbenike, dok neki ljudi još stoje u redovima pred knjižarama kako bi ih nabavili – kaže Dušanka.

S njom se slaže i Mirjana iz Markušice pored Vukovara, koja planira upisati studij teologije ili policijsku akademiju, a čiji kolege iz osnovne škole nisu poput nje došli na školovanje u Zagreb, pa im je put do škole iz rodnog mjesta duži i naporniji.