Patridiotske pitalice “Hrvatskog slova”

Ako je već, jednom, bilo takvo tužno vrijeme, da pukovniku “nije imao tko da piše”, bogme, nije mnogo veselije ni danas, kada “Hrvatskom slovu” nema tko (o)tpisati. Naime, taj naš uvaženi kulturnjački tjednik već godinama, uporno, iz broja u broj, na svojoj posljednjoj stranici objavljuje rubriku “Karte na stol”, u kojoj postavlja pitanja kojekakvim pojedincima i/ili institucijama, tražeći razjašnjenje nekih dvojbi što ih tvorci te rubrike (urednici?) navodno pronalaze i vide u kompromitirajućim citatima. Iz vrlo širokog spektra prozvanih (pisaca, novinara, političara, funkcionara itd.) vidi se da oni, koji zahtijevaju da se sve karte otvoreno poslože (ne skrivajući aseve u rukavima), vrlo pomno prate mnoge autore, da im trijebe cvebe iz raznih tekstova, izjava, nastupa i tsl., uvijek sa željom da prokažu grešne postupke i žigošu nečiste Hrvate. U masi tako godinama postavljanih pitanja – a traje ta istraga već puste godine – nađe se i bedastih invektiva i jadnih podmetanja, ali i vrlo suvislih polemičkih izazova. Jedini je jad u tome, što im nitko nikada nije odgovorio, a to je prilično ponižavajuće za hrvatoidno-patridiotski užagrelu moralističku svijest u našem “verbum croaticum” (kako je navedeno latino tumačenje naslovne novinske sintagme).

I stoga, kad je ipak došlo neko takvo vrijeme, da su u “Hrvatskom slovu” napokon primijetili i moje postojanje, pa kada su me nešto priupitali glede moje prve kolumne u ovim “Novostima” (od 4. prosinca o.g.), lako sam odlučio biti pristojan i otpisati im, u korist “naše stvari”. Pitaju me (u broju od 11. prosinca o.g.), da zašto mi je neugodno što u srpskom tjedniku moram govoriti kao o manjinskom glasilu? Premda sam već u tom problematiziranom tekstu napisao, kako mi je neugodno stoga, jer je tužno i tragično što su Srbi u Hrvatskoj bili primorani sa statusa konstitutivnog naroda “srozati” se na manjine, to očito nije zadovoljilo istjerivače istine u “HS”, jer mi za kontru postavljaju, po svojemu mišljenju, super teško pitanje: Jesu li hrvatski listovi koji izlaze u Srbiji “manjinski” ili “većinski”? Naprosto se moram prekrižiti ili prekrstiti kad se netko pravi pametan s toliko naivnosti: normalno da su ti listovi “manjinski”, jer su Hrvati u Srbiji prirodno manjinski, ali do toga statusa nisu dovedeni istrebljivanjem ili prekrštavanjem, iseljavanjem, kriminalizacijom, delegitimizacijom… što su, pak, za bitnu razliku Srbi doživjeli u Hrvatskoj. I to baš oni, kao stotinama godina integrirani u hrvatski društveni i politički korpus, oni koji su mu, u svakom pogledu bitno pridonosili i ojačali ga. O brojnosti, mjestu i ulozi Srba u svim važnim društveno-političkim i kulturno-umjetničkim odsječcima u Hrvatskoj napisane su čitave knjige i ovdje nije mjesto za njihovo ekscerpiranje. Ni manje ni više, ali iz tuđmanoidnoga ustava, izbačen je onaj narod, pripadnik kojega je uglazbio hrvatsku himnu!

“Lijepa naša” baš se cinički ponijela, pa je “desubjektiviranjem srpskog naroda u Hrvatskoj” dovela do toga, da se i pametni urednici u kulturnom tjedniku, u kontekstu zaboravljanja kojekakvih patriotskih ustašluka moraju čuditi, zašto je nekome neugodno “da svoje sugrađane mora tretirati kao pripadnike nekakve manjine! I što sada, ako bismo se htjeli smiriti ili se pomiriti? Zar vratiti Srbe u Ustav”? Tu aporiju iliti mrtvouzicu već je presjekao Jovan Mirić (u “Demokracija u postkomunističkim društvima: primjer Hrvatske”, “Prosvjeta”, 1996.): “Nije rješenje u ‘vraćanju Srba u Ustav’. Naprotiv, rješenje je u denacionalizaciji Ustava. Ustav demokratske države kao najviši pravni i političko-konstitutivni akt mora apstrahirati od svakog posebnog određenja svojih građana. Samo je tako moguće, barem na normativnoj razini, osigurati jednakost pred ustavom i pred zakonom. A to je elementarna pretpostavka pravne države i demokratskog poretka.” (str. 277)

Imao bih još toga otpovrći svojim dragim i usamljenim hrvatskoslovkarima, ali trebala bi opširnija tribina da ismijem njihovu tezu kako u “Oluji” Srbi nisu očišćeni iz Hrvatske, već da su “otišli organizirano po unaprijed pripremljenom planu okupatorskih političkih i vojnih vlasti”. Sad će još i zavidjeti Srbima što se nisu dali u bezglavu bežaniju, već su se “organizirali” da očuvaju nešto življa. A ta je “organizacija” bila dugo pripremana, otprilike slično onoj kad su se silom uguravali u transporte za Jasenovac (pa, ne bi Srbi, bre, zabušavali, a neka Hrvati – rade svoj posao!).