Slobodna djeca Pipinovca

t8 Ja – pisem na 100 lu a pisati Su zamene 3

ce. O 2 lit ču Ja To. 100 je S Tobom! Je si 8 ljena?

Da ni si o 5 bolesna; Jasam 100 po 100 zdrava.

Vrijeme nije loše, u 5 ak je TOmi iz 9 ao

VELIKOG štakora?

Uh, tko li to tako piše? Neki reper ili adolescent koji se služi internetom i palcem tj. mobitelom bolje nego standardnim hrvatskim jezikom? Netko tko je pod utjecajem netspeaka zaboravio na sve one lijepe hrvatske (i srpske, ta tko bi ih razlikovao!) riječi “to sam ja”, pa koristi ovako čudne kratice i stranputice?

Ipak, da bismo otkrili autora ovog teksta, morat ćemo se vratiti u vrijeme prije no što je nastao i raširio se netspeak, jezik koji karakteriziraju kratice, kombinacije brojki i slova, kovanice, upotreba žargona i emotikona. Znanstvenici koji su analizirali utjecaj interneta na jezik i stil, zaključili su da su najčešća obilježja takvog jezika naizmjenična upotreba engleskog i hrvatskog, upotreba dijalekta, igre riječima, skraćeno pisanje čestih riječi, zamjena velikih slova malim, vulgarizmi, skraćeni pozdravi… Prije no što nam je internet promijenio jezik, s njim su eksperimentirali mnogi avangardisti, a među ostalim umjetnicima riječi i švedska književnica Astrid Lindgren u svom poznatom dječjem romanu “Pipi Duga Čarapa”. Naime, gornje retke ne potpisuju 2Pac, 50 Cent ili neki drugi reper, ne potpisuje ga ni neki nadahnuti autor SMS poezije, već upravo Astrid Lindgren.

Književna realizacija Summerhilla

Pišemo ovaj tekst povodom nedavne premijere u Kazalištu “Trešnja” u Zagrebu, za koje još ne znamo je li uspješno postavilo “Pipi”, ali zato znamo za vrijednost romana napisanog sredinom četrdesetih godina prošlog stoljeća, pa koristimo ovu priliku da podsjetimo na njega i na jednu od najpoznatijih junakinja dječje književnosti, buntovnicu s razlogom, mnogi će reći i feministicu i protopankericu čija drskost, kako nekad tako i sad, živcira sve koji drže do dobrog kinderštubea.

Protiv u to vrijeme raširenih odgojnih metoda kao što su stega, prinuda, fizičko kažnjavanje i nepoštivanje volje djece, tridesetih se godina u Švedskoj digao glas, a Astrid Lindgren tom je pokretu dala svoj pečat na nekoliko načina: kreiranjem lika Pipi Duge Čarape i serijom članaka koje piše između 1939. i 1949. godine i u njima brani pravo djece da rastu slobodno, uz ljubav i pažnju roditelja. Zbog progresivnih autoričinih zamisli o odgoju djeteta, u čijoj biti leži vjera u racionalni autoritet, dežurni dušobrižnici usprotivili su joj se po objavljivanju knjige sredinom četrdesetih godina, smatrajući da Pipi pruža loš primjer njihovoj djeci. Dijeleći uvjerenja britanskog pedagoga A. S. Neilla, koji je dvadesetih godina prošlog stoljeća u Engleskoj utemeljio poznatu školu Summerhill (inače, školom ravna oko 200, mogli bismo reći, plenumskih pravila, koja su neposredno izglasali učenici i nastavnici), da je dijete u suštini dobro i da će ono, ako mu se omogući da se slobodno razvija, maksimalno realizirati svoje potencijale, Astrid Lindgren izmaštala je vilu Pipinovac, u kojoj nema mjesta za besmislena pravila, prodike i moralke, kao svojevrsnu književnu realizaciju Summerhilla.

Njezina dugogodišnja borba za prava djeteta – kasnije je čak kupila dječji dom u blizini rodnog Vimmerbyja – krajem 1994. godine donijela joj je alternativnu Nobelovu nagradu, dok je za spisateljski rad 1958. primila uglednu nagradu “Hans Christian Andersen”.

Protiv tablice gloženja

Mark Twain dječju je književnost lišio moraliziranja, ali avanture su u njegovim ostvarenjima još uvijek najvećim dijelom privilegij dječaka. Astrid Lindgren krošnje drveća napokon je razgrnula i djevojčicama; njihove pamučne opravice, kakve je nosila Anika, nakon Pipi više nikad neće biti tako besprijekorne.

E sad, znači li to da smo u međuvremenu svi, zbog permisivnog odgoja koji je većinom zamijenio roditeljsku stegu, postali kao Pipi Duga Čarapa? Ne, jer za to su, osim raznoraznih kalambura, potrebne i neke osobine koje nadilaze puku modu i lifestyle, osobine poput pravdoljubivosti i solidarnosti, kojima Pipi neumoljivo prokazuje (malo)građanska pravila. Pa će tako ismijati školu (u kojoj se uči tablica gloženja!), policajce, zabrinute građane koji je žele strpati u dom gdje bi joj navodno trebalo biti bolje (u neku švedsku Brezovicu, recimo), ali i nasilnu djecu koja maltretiraju slabije od sebe, baš kao i bogatu gospođu Rosenblom koja pred svaki Božić navodno pomaže siromašnim đacima a zapravo ih kinji svojim strogim nastupom, pitanjima i razvrstavanjima. (Usput, ovih se dana u Zagrebu otvorila prva trgovina za siromašne, tzv. socijalni dućan, što je prezentirano kao dobra vijest. Nije samo jasno što je tu dobro – što je siromašnih sve više ili što, nakon razvrstavanja, s potvrdom moraju ići po robu sumnjive kvalitete i još pritom biti zahvalni?)

Sve ovo i zato da bismo rekli kako jezik i njegov razvoj treba lišiti moraliziranja. Standardni jezik ima svoju funkciju, ali jezično ukalupljivanje, ograničavanje i sputavanje 9a su nam briga.