Utrka za maršalovu vilu

Čemu (će nam) predsjednik u oskudnom vremenu? Ovako (zlo)upotrebljavam početnu rečenicu jednoga glasovita spisa (naime, “Čemu pjesnici?” filozofa Martina Heideggera, iz 1946; hrv. izd. “Mladost”, Zagreb, 1959.), ne nalazeći druge i bolje “metafore” za zbunjenost koju (mi/nam) prouzročuje ova upravo i tek napola dovršena utrka za dvore na Pantovčaku (je li se već zaboravilo, kako je ta kuća izgrađena za Josipa Broza, te da su se naši novokomponirani predsjednici u nju redom useljavali kao po sebi razumljivom “nasljednom pravu”?!). Ne bih se htio praviti važan s teškim Heideggerom, dok se u Saboru naši zastupnici s lakoćom nabacuju latinskim citatima (uzrečicama, poslovicama…), ali teška vremena traže i teške zaključke. Dakako, “oskudno vrijeme” ne svodi se (samo) na materijalnu oskudicu već na činjenicu da se “ugasio sjaj božanstva u svjetskoj povijesti. Vrijeme svjetske noći je oskudno vrijeme, jer postaje sve oskudnije. Ono je već postalo tako oskudno, da ne može više opaziti nedostatak boga kao nedostatak”.

Rekao bih, da “oskudno” izbija na sve pore našega društvenog života, samo što se njegova ispoljavanja prevode u kojekakve jadikovke i žalopojke o “izgubljenom smislu Božića”, stoga što je ovaj suviše sekulariziran i komercijaliziran. Trajno se zdvaja nad “iščezlim vrijednostima”, ali ih nitko ne imenuje, ustrajno se lomi štap nad ovim pokvarenim vremenima, ali se nitko ne usuđuje reći kada su i koja su – bila bolja? Posebno naši crkveni predikatori, trijebeći samo njima uočljive bubice “komunističkog mentaliteta”, još preostale u duhovnome runu njihovih ovaca, nostalgično vapiju za nekim arkadijskim ugođajima – ali nikako da nam objasne i preciziraju kada su bila ta dobra stara vremena. No, takvo zamišljanje sretne prošlosti naprosto je općeljudsko, pa ni vrhunskim teolozima ne treba zamjeriti ako im u govoru ispod mantije proviri ljudska put. Otkako je (pismena) čovječanstva, trajno se spekulira kako je nekada (sigurno) bilo bolje. U sam osvit zapadnoevropske kulture, rimski pjesnik Ovidije Nazon, Publije (43. g.pr.n.e.-17/18 g.), u svojim “Metamorfozama” mašta kako je u počecima čovjekova bivanja na svijetu već ranije postojalo neko “zlatno doba”.

Najprije zlatno bijaše vrijeme vjernosti, pravdi

Odano samo od sebe bez zakona i kažnjivača…

(prev. T. Maretić)

Već preko 2000 g. nekakvo se “zlatno doba” ište daleko iza ružne sadašnjice i stalno se ponavljaju ta predviđanja prošlosti. Utoliko (mi) je smiješno kada se danas (lamentira) o “gubitku tradicionalnih vrijednosti”, a da ih se ne imenuje. Mogu li to biti one famozne kreposti – vjera, ufanje, ljubav, razboritost, pravednost, jakost, umjerenost koje bismo, osim kod svetaca, teško kod ikoga našli. I onda, kada kolega Darko Pavičić, doduše kritizirajući propali “projekt duhovne obnove” (u članku “Sada nam treba katolik”; “Večernji list”, 10. XII o.g.), navodi kakvoga je katolika (potencijalna kandidata za predsjednika), Katolička crkva “propustila proizvesti”, čini se da on ipak priželjkuje osobu ovakva profila: “Političar evanđeoskog lica, dobar kao kruh, plodan kao zemlja. Krepostan dobrim djelima od općeg interesa, koji ne mari samo za sebe nego i za sve svoje bližnje.”

Između prijetnje oskudna vremena i maštanja o zlatnome dobu, aktualna utrka za nasljedno leno na Pantovčaku iskazala se kao karikatura. Naša garsonijera od državice, ugrađena među jednako besmislene susjede, samo se blamira golemim troškom (koliko mil. kuna košta ova kampanja poreske obveznike!), a sve – nizašto! Koga još (smije biti) briga za crveni tepih pred (tuđom i “zauzetom”) vilom, za sve neke ađutante i pobočnike pod opasnim šapkama, s rojtama na ramenima kazališnih uniformi, a sve da bi tu stanovao netko koji ima samo slabašne ovlasti.

Ne da nam ne treba katolik, nego nam nikakav predsjednik Republike nije potreban u operetnoj državici, koja puca po šavovima i pušta na sve strane. Hrvatska je sebe, naime, shvatila preozbiljno, što je prvi preduvjet da se ispadne smiješan. Ne karikiram ja, ovdje, baš ishitreno, već na osnovu dojma što su ga ostavljali pojedini konkurenti u utrci za maršalovu vilu (á propos: zar se onaj sumnjivi trg u središtu Zagreba ne bi mogao nazvati kompromisno “Kazališni trg Josipa Broza”?!) – svi su se, zapravo, ponašali kao stand up komičari. Kakvo kazalište, takvi i glumci!