Američka fascinacija starozavjetnim moralom

Braća Allen i Albert Hughes afirmirali su se početkom odnosno sredinom 90-ih kao, pokazat će se, posljednji kreativno bitan plod afroameričkog filmskog buma koji je sredinom osamdesetih inicirao Spike Lee. U oba rana ostvarenja, energičnim i stilski ekspresivnim kriminalističkim dramama “Opasni po društvo” iz 1993. i “Američki predsjednici” iz 1995., spojili su društvenu kritiku i moralni angažman, baveći se suvremenošću i bližom prošlošću na svoj način reprezentativnih izdanaka crnačke Amerike, u rasponu od gangova iz geta do postvijetnamske dekadencije ratnih veterana. Nešto kasnije, dugometražnim dokumentarcem “Američki makro” (1999), tome su pridodali fenomen prostitucije, čiji je ulični segment uglavnom u crnačkim rukama. Dvije godine potom posve su promijenili smjer, adaptiravši strip Alana Moorea i Eddieja Campbella “Iz pakla”, intrigantnu varijaciju priče o Jacku Rasparaču sagledanu iz perspektive detektiva nalik Sherlocku Holmesu. Taj zanimljiv i uspio odmak od dotadašnjih tema i afroameričkog okružja naišao je, međutim, na nerazumijevanje većeg dijela kritike, a kako je postigao i slab komercijalni rezultat, braća su se našla na ledu. Stoga im je trebalo čak osam godina do sljedećeg uratka, “Knjige iskupljenja”.

Dojmljiv postapokaliptični ugođaj

Taj produkcijski vrlo potentan projekt temelji se na postapokaliptično ambijentiranoj priči o nepokolebljivom vjerniku Eliju koji desetljećima hodajući putuje s istoka na zapad Amerike, jer mu je Božji glas rekao da tamo odnese jedini preostali primjerak Biblije. Svi ostali uništeni su poslije razornog, religijskim sukobima izazvanog rata koji je Ameriku ostavio u ruševinama, drastično reduciravši broj stanovnika i učinivši nekad banalne namirnice poput vode, vlažnih maramica ili iPoda dragocjenostima, a pismenost velikom rijetkošću. Na svom putu Eli (Denzel Washington) naiđe na gradić kojim uz pomoć bande najamnika vlada beskrupulozni Carnegie (Gary Oldman), čiji je cilj znatno proširiti svoju vlast pomoću religije kao opijuma za narod, a za taj plan mu je potrebna Biblija za kojom bezuspješno traga. Kad sazna da je posjeduje Eli, koji je prethodno razotkrio svoje virtuozne borilačke sposobnosti, pokušava ga vrbovati, no istinskom i beskrajno snažnom vjerom vođeni junak ga odbija, što znači da je stvorena klasična situacija sukoba dobra i zla, pri čemu će se na strani dobra naći i mlada nepismena djevojka (Mila Kunis) kao junakova pomagačica i potencijalna kršćanka.

Opreka u doživljaju, tumačenju i primjeni vjere – s jedne strane njezina manipulativna upotreba u niske svrhe, s druge širenje na dobrobit ljudi i njihova moralnog uzdizanja – glavna je tema filma. U njezinom razvijanju braća Hughes posežu za arhetipovima i ikonografijom vesterna te motivima kršćanskih (pseudo)povijesnih spektakla smještenih u antičko doba, a u završnici i za već klasičnom motivom “govorećih knjiga” Bradburyjeva “Fahrenheita 451”, dok se u oblikovnom aspektu oslanjaju na opozicijsku dinamiku (polu)totala opustošenih otvorenih prostora i zgusnutost ruiniranih ali relativno napućenih gradskih ambijenata, prezentiranu u užim planovima. Gotovo monokromatska fotografija smećkastih tonova dojmljivo gradi postapokaliptični ugođaj, no treba reći da film u većinskom dijelu trajanja ne doseže do sugestivnosti svog otvaranja, kad se lik Elija početno profilira u nizu sadržajno minimalističkih, no redateljski atraktivno uprizorenih scena – od ubijanja golokože mačke u mračnoj šumi lukom i strijelom do pranja vlažnim maramicama u napuštenoj oronuloj kući (iako se mora primijetiti kako američko ćudoređe ne dopušta Denzelu Washingtonu skidanje hlača u trenutku genitalne higijene, što je doista smiješno).

Patetika i okrutnost

“Knjiga iskupljenja” zna zapasti u patetiku, ali rijetko enervantnu u uglavnom dignitetnom, iako pomalo didaktičnom afirmiranju plemenitosti vjere, međutim izvan fokusa filma ostaje činjenica kako baš oni koji iskreno vjeruju, a ne samo manipulatori vjerom, mogu skriviti velika zla. Vrlo je zamjetno i kako je filmski junak dominantno učvršćen u manihejskoj moralnosti Starog zavjeta, da bi pri samom kraju došao do spoznaje u duhu Krista kako forma vjere ne može biti ispred njezina sadržaja, odnosno kako očuvanje svete knjige ne može biti iznad dobrobiti bližnjih. Međutim, do tog preokreta publika je već dobila uobičajeno obilnu porciju američke fascinacije starozavjetnim moralom i okrutnostima, a završno prosvjetljenje u novozavjetnom duhu nema snagu i ultimativno katarzičan učinak kao divan i načelno srodan svršetak Eastwoodova “Gran Torina”.

Kombinacijom općeg ugođaja i vjerske parabole film može podsjetiti i na Cuarónovu “Djecu čovječanstva”, no ni do njezinih kreativnih dometa ne doseže. Međutim, to nikako ne znači da se ne radi o izrazito solidnom uratku koji ne zavređuje pažnju.