Slučaj Milana Krivokuće van iz ladice!

Hrvatska policija je po rješavanju određenih kaznenih djela, kao što su politička i mafijaška ubojstva te terorizam izvan zone ratnog djelovanja, koji je devedesetih bio usmjeren protiv građana srpske nacionalnosti, jedinstvena u svijetu. Naime, unatoč žarkoj želji da se takvi zločini riješe, unatoč zavrnutim rukavima inspektora i žuljevima koje su zaradili istražujući razne dokaze, identitet ubojica i terorista najčešće ostaje nepoznat, tako da se uspješnost MUP-a, kada je o ovim djelima riječ, mjeri u promilima. Pogledajmo samo politička ubojstva.

Ubojica Josipa Reihl-Kira pao je u ruke pravde tek kada se to više nije moglo izbjeći. Naravno, nalogodavci tog ubojstva i dalje su službeno nepoznati, iako i ptice na grani o njima pjevaju. Kada u policiji zatražite odgovor na pitanje tko je npr. nalogodavac ubojstva Ante Paradžika ili tko je ubio Milana Levara i Milana Krivokuću, naići ćete na priglupu formulaciju da je istraga u tijeku.

U ovom tekstu pozabavit ćemo se detaljnije ubojstvom Milana Krivokuće, počinjenim prije više od 17 godina.

Ubojstvo staro 17 godina

Sedamnaestog studenog 1992. godine, u 22 sata i 40 minuta, u Šibenskoj ulici u Velikoj Gorici, na vratima stana Branke i Milana Krivokuće začulo se kucanje. Iako je Branka prva krenula otvoriti vrata, suprug je bio brži. Opisujući kasnije što se tada zbilo, Branka je rekla kako se čulo nekoliko tupih udaraca i kako je njen suprug, obliven krvlju, uskoro teturajući ušao u prostoriju u kojoj se ona nalazila. Zgrožena, upitala je svog 44-godišnjeg supruga tko ga je ranio.

– Ne znam – navodno je odgovorio Krivokuća kojeg su, kasnije je pokazala istraga, ubojice uboli tri puta. Jednom ispod lopatice, jednom u trbuh i jednom, herojski, u leđa.

Osim identiteta ubojica, 17 godina traži se i odgovor na pitanje zašto je Krivokuća uopće ubijen, iako će mnogi, zbog činjenice da je bio vođa snažnog sindikata strojovođa i poznati kordunaški Srbin, takvo pitanje smatrati suvišnim. Pogotovo jer se ubojstvo dogodilo 1992. godine, u vrijeme kada su mnogi Srbi slično završili.

Za rasvjetljavanje ubojstva Milana Krivokuće važni su iskazi koje je o tome dao nekadašnji suradnik SZUP-a Stjepan Kralj, a koji je u javnosti doživljavan kao Manolićev čovjek. Tokom 1993. Kralj je dao više iskaza u kojima je čelnike HŽ-a proglasio nalogodavcima ubojstva, a za njegovo prikrivanje optužio Vladimira Šeksa.

Kralj, koji je u međuvremenu umro, u javnost je plasirao i transkript razgovora tadašnjeg vodstva HŽ-a (puna imena sudionika tog razgovora poznata su redakciji i DORH-u, ovom prilikom koristit ćemo inicijale S. R. i M. N.), kojem je navodno i sam prisustvovao. “Novosti” su nedavno došle u posjed tog dokumenta koji je, prema našim saznanjima, do sada bio objavljen jedino u stranačkom listu Socijaldemokratske unije (SDU) od 30. travnja 1993, stranke čiji je Krivokuća bio istaknuti član.

Transkript koji nikog ne zanima

Sam razgovor, prema tvrdnjama SZUP-ovca Kralja, odvijao se 15. ožujka 1993. godine.

Najprije je M. N. svom šefu S. R. odbrusio: “Ja sam za vrijeme dana D spavao ovdje, brijao se u toaletu, brak mi je skoro pukao radi HŽ-a. Šta vi sad od mene još tražite. Sve vaše naredbe smo izvršavali.”

S. R.: Svi smo mi radili, a vi sada rušite ono što je stvarano lažnim pismima i optužbama.

M. N.: Direktore, ja ću si naći kruha, dok imam (pokazao dvije ruke). Vi ste D. dali zatvoriti, ali meni ne možete ništa. Ja imam zaštitu u Saboru!

S. R.: Ja nemam pojma zašto je D. bio uhićen.

M. N.: Znate vi dobro, mi smo ga likvidirali, ali po vašem nalogu!

S. R.: Koga ste likvidirali? (začuđeno, s bijesom)

M. N.: Znate vi koga. Ja sam čistio HŽ od Srba, ja sam potpisivao Srbima otkaze. Ja i D. čistimo HŽ od Srba.

KRALJ: Vaš prljavi veš morate oprati unutar HŽ-a, a ne vući ga po Saboru, jer ljudi u Saboru imaju pametnijih stvari, nego ovakva lažna optuživanja.

M. N.: Mi smo likvidirali Krivokuću po nalogu direktora.

S. R.: To je laž! Kako ti padaju na pamet te izmišljotine!

M. N. tada napušta radnu sobu prijeteći S. R.: “Mi smo pod Šeksovom zaštitom, a ti ćeš najebati.”

U svom izvještaju Kralj dalje piše da je HŽ-ovcima rekao kako su njemu otprije poznate opisane okolnosti i da MUP također sve o tome zna, te da on zna tko su suučesnici ubojstva. Kralj također piše kako su se HŽ-ovci za pomoć obratili tadašnjem saborskom zastupniku Ivanu Matiji, koji je danas sudac Ustavnog suda, jer su navodno osjetili da im se približava policijska istraga. Navodno su mu rekli da je S. R. davao naloge za akciju i da je jednom prigodom rekao: “Kada sam ja u bivšem sistemu rekao ovaj mora nestati, to je izvršeno!”

Policijsku istragu u vezi ubojstva Krivokuće vodio je iskusni policajac Esad Paratušić, tadašnji šef Odjela za suzbijanje krvnih delikata u PU zagrebačkoj. Paratušić je tijekom istrage umirovljen, pa bi bilo zanimljivo vidjeti ima li to umirovljenje veze s rezultatima do kojih je došao. U zaključku svog izvještaja Kralj je napisao kako je Šeks iskoristio svoj utjecaj kako ubojice nikada ne bi bili pronađeni.

Pritisak na Kralja

Reakcija režima na ove teške optužbe protiv Šeksa i vrha HŽ-a bila je promptna i konkretna – Kralj je uhapšen samo četiri dana nakon sastavljanja izvještaja. Tadašnji glavni državni odvjetnik Stjepan Herceg izdao je nalog za njegovo hapšenje 19. ožujka 1993. Policajci iz stanice MUP-a u Zaprešiću hapse ga tu večer, ali ga odmah puštaju. O tome Kralj piše u svom “javnom izvještaju” koji je sastavio dan kasnije i poslao ga Šeksu i na mnoge druge utjecajne adrese: “Oko 21 sat i 15 minuta naređeno mi je da uz službenu policijsku pratnju pođem do PS Zaprešić, te da sa sobom ponesem službenu iskaznicu. Oko 21.25 stigao sam uz policijsku pratnju u PS Zaprešić. Zapovjednik PS Zaprešić, Vladimir Hmeljina, priopćio mi je sljedeće: Operativni centar MUP-a u Zagrebu, izdao nam je nalog o vašem privođenju i oduzimanju službene iskaznice. Ali taj nalog je prije pet minuta opozvan. Nalog je izdao državni odvjetnik. U jasnom kontekstu stoji poruka, spusti zahtjev da se ubojice sindikalnog vođe Milana Krivokuće progone ili ćeš sam ti zaglaviti.”

Kralj je tada zaprijetio Šeksu da će obavijestiti strane vlade i ambasade te Svjetsku uniju sindikata da “stanu na stranu borbe za Hrvatsku kao pravnu državu, protiv fašističkih razbojnika, koji pokušavaju sprječavati uspostavu pravne države”. Deset dana kasnije, 30. ožujka 1993, kako smo već spomenuli, tekst pod naslovom “Da li Vladimir Šeks štiti ubojice Milana Krivokuće?”, koji je potpisao dr. Branko Horvat, izišao je u službenom glasilu njegovog SDU-a. Horvat u tekstu piše kako DORH i Šeks aktivno štite ubojice Milana Krivokuće.

DORH je javno odgovorio Horvatu izvještajem, koji je objavljen na Hini 5. svibnja 1993. Osvrćući se na optužbe Kralja i Horvata, DORH tvrdi kako je u vezi ubojstva Krivokuće “kriminalistička obrada u tijeku, a posljednje u spisu evidentirane radnje opravdavaju očekivanje da će počinitelj djela biti otkriven. Zato navodi člankopisca da će izvijestiti međunarodnu javnost ne zaslužuju poseban komentar”. Osim što se uvrijeđeno obrecnuo na tvrdnje “člankopisca” Branka Horvata i najavio skoro rješavanje predmeta, koji ni do danas nije riješen, DORH je nisci bisera dodao i sljedeće: “Važno je, međutim, reći da prikupljeni podaci u citiranom predmetu državnog odvjetnika ne daju nikakva povoda zaključivanju da se bilo koji dužnosnik hrvatske vlasti nalazi u bilo kakvom odnosu sa slučajem ubojstva Milana Krivokuće”.

Šeks: Zašto vrtite staru priču?

Osim što su smatrali bitnim otkloniti svaku sumnju od Šeksa ili bilo kojeg drugog vrlog dužnosnika, u DORH-u su iskoristili priliku da se blatom nabace na samog svjedoka Kralja. Tako su ga u izvještaju prikazali kao običnog kriminalca koji je u Švedskoj, u koju je emigrirao, više puta bio osuđivan zbog prevare, ugrožavanja sigurnosti i krađe. Na kraju teksta stoji kako je općinsko državno odvjetništvo Zagreb protiv Kralja “u međuvremenu pokrenulo krivični postupak zbog djela iz 209. čl. (2) KZ RH (neovlaštena nabava i držanje veće količine vatrenog oružja i municije), krivični postupak zbog djela 197. čl. KZ RH (širenja lažnih vijesti), kao i prekršajni postupak zbog remećenja mira i spokojstva građana, te vrijeđanja državnih organa u vezi s vršenjem službe”. Priopćenje DORH-a potpisao je lično Stjepan Herceg, isti onaj kojega je Kralj optužio da navodno štiti ubojice.

Cijela fertutma oko Kralja završila je na sudu gdje se on, prema riječima Vladimira Šeksa kojega smo zamolili za komentar, pokajao i ispričao, pa je na kraju prošao lišo.

– Radi se o poremećenom čovjeku kojega su švedski psihijatri proglasili nesposobnim pratiti sudske rasprave, radi se o čovjeku koji je konfabulacijama pokušao nanijeti štetu meni i Hrvatskim željeznicama. Uostalom, on se na sudu ispričao i za mene je ta priča gotova. Jedino mi nije jasno zašto je vi vrtite ponovno jer ona s istinom nema veze – rekao nam je Šeks.

Doista, zbog čega “Novosti” objavljuju transkript i zbog čega vrte priču čovjeka koji je, eto, kasnije sam priznao da ju je izmislio i koji danas nije među živima? Razloga je više. Naravno, kontaktirali smo i HŽ-ovce M. N. i S. R., koji su odbili svaku poveznicu s ubojstvom Milana Krivokuće. Razgovarali smo i s Josipom Manolićem koji je, interesantno, izjavio da Kralju vjeruje. Ali sve i da Manolić – kojega je Šeks samo 15 minuta nakon vašeg novinara pozvao na razgovor u Sabor tako da smo se susreli u hodniku i popričali – nije potvrdio Kraljevu priču, “Novosti” bi postupile isto. Zašto?

Pa eto, možda zato što je na kraju suđenja Branimiru Glavašu, na kojem je Šeks izjavio kako nema nikakvih saznanja o ubojstvima Srba u Osijeku, iako u to vrijeme jedva da se od Glavaša odvajao, sam sudac prilično neuvijeno dao do znanja da ne vjeruje njegovom iskazu, što znači da je taj doajen hrvatskog parlamentarizma, taj jastreb iz saborskih klupa, božemprosti, na sudu – lagao.

Istraga je u tijeku…

Sjetimo se i slučaja Zec, kako novinari vole zvati slučaj u kojem je zločinac, kojeg je nedavno pomilovao bivši predsjednik Stjepan Mesić, pucao u, pretpostavljamo uplakanu i užasnutu, 12-godišnju djevojčicu Aleksandru, čiji je jedini krimen bio što je bila u kući kada su neki zli ljudi došli opljačkati njenog tatu. Mogli su. Bio je Srbin. Tada je Šeks bio državni odvjetnik i zbog proceduralne greške oslobodio je ubojice koji su egzekucije već priznali.

I sada bismo mi, koji smo posljednjih 20 godina proživjeli u Hrvatskoj i o svemu tome dosta znamo, trebali povjerovati Kraljevom iskazu na sudu? Trebali bismo povjerovati da je lagao, da je cijeli transkript izmislio, a da je istinu govorio jedino kada se, nakon što mu se na glavu sručio cijeli policijsko-obavještajno-političko-pravosudni aparat, na sudu pokajao? Možda bismo i povjerovali, samo da su državno odvjetništvo i Stjepan Herceg održali obećanje i istragu priveli kraju te otkrili imena ubojica i nalogodavaca. Ali nisu.

Na kraju, možemo se upitati kako je moguće da je Kralj, kojega su nakon svega proglasili ludim kriminalcem, bio suradnik SZUP-a? Kako je moguće da je takav čovjek radio za državu? Naravno, takva su pitanja smiješna, pogotovo ako se zna koliko je obavještajaca, visokih dužnosnika i vojnih zapovjednika u Hrvatskoj devedesetih regrutirano iz redova ljudi sa zatvorskim stažem, pa i iz redova kriminalaca. Eto, zato su “Novosti” objavile priču o ubojstvu Milana Krivokuće. I zato jer je i nakon 17 godina, kako kažu u MUP-u, “istraga u tijeku”.