Lake note u teškim vremenima

Odnos glazbe i politike u socijalističkoj Jugoslaviji područje je znanstvenog interesa povjesničara Deana Vuletića koji je na toj temi doktorirao na Sveučilištu Columbija u New Yorku, na kojem predaje povijest Srednje i Istočne Europe. 

Glazbeni utjecaji u socijalističkoj Jugoslaviji dijelom su bili uvjetovani hladnoratovskim odnosima. Koliko je vanjskopolitički položaj zemlje utjecao na tadašnji glazbeni izričaj?  

– Vanjskopolitički potezi KPJ bili su ključni za smjer razvoja lokalne zabavne glazbe pedesetih godina. Dakako, najvažniji je bio razlaz sa Sovjetskim Savezom i njegovim istočnoeuropskim satelitima 1948. godine. KPJ tada napušta sovjetske kulturne politike koje su osuđivale popularnu glazbu kao kulturnu, političku i društvenu prijetnju Zapada. Upravo je ta otvorenost Zapadu bitno razlikovala jugoslavenski sustav od ostalih iz istočnog lagera, no istodobno je maskirala neke sličnosti s tim zemljama.

Meksički val i nesvrstani

Jedan od najvećih utjecaja na domaću glazbu dolazio je iz Italije, osobito nakon 1954. godine kada je riješen problem Trsta. Kakvu su ulogu odigrale talijanska kancona, ali i njemački šlager i francuska šansona u poslijeratnoj jugoslavenskoj glazbi?

– S obzirom na svoj geopolitički položaj, Jugoslavija je bila otvorena kulturnim utjecajima susjeda, što putem radiovalova, a sve više i putem televizije. Tijekom pedesetih upravo je talijanska zabavna glazba utjecala na razvoj svoje jugoslavenske inačice, osobito putem festivala u San Remu koji je osnovan 1951. Neke od tih europskih veza poslužile su i kao kanal za američke utjecaje, ali su i kancona i šlager i šansona također imali svoj specifični odjek, još od prijeratnih veza. Bilo je i onih izvaneuropskih utjecaja, koje je partija smatrala manje problematičnima, u prvom redu radilo se o jugoslavenskom otkriću svijeta nesvrstanih, točnije meksičke glazbe. Iako Meksiko nije pristupio punopravnom članstvu u tom pokretu, jugoslavensko je vodstvo priželjkivalo da se to desi, a glazbeni odjek tog približavanja bio je prilično prisutan u meksičkom valu kojem se priklonio niz jugoslavenskih izvođača. 

Vaša je teza da se jugoslavensko društvo približavalo Zapadu ponajviše kroz uvoznu glazbu koja je, primjerice u američkom slučaju, jedan od najvećih američkih izvoznih kulturnih proizvoda?

– Moja je teza da su pedesete bile formativno desetljeće jugoslavenske zabavne glazbe stoga što su upravo tada moderni zapadni žanrovi počeli intenzivnije i masovnije prolaziti kroz faze uvoza, imitacije i naturalizacije. Sumnjičavost jugoslavenskih kulturnih i političkih elita prema zapadnoj popularnoj glazbi može se pripisati trenutku između imitacije i naturalizacije. Postojala je neka zabrinutost, koncentrirana uglavnom oko toga može li jugoslavenski kulturni i gospodarski razvoj te utjecaje prenijeti dovoljno brzo i tako naturalizirati tj. minorizirati utjecaj propagande izvana. U tom su smislu primijenjene i neke mjere što je rezultiralo ekspanzijom lokalnih festivala, radiostanica i diskografskih kuća.

Jugoslavensko komunističko vodstvo pedesetih smatra američki utjecaj na lokalnu pop kulturu korisnim za kulturnu i ekonomsku modernizaciju, ali istovremeno dvoji oko njezinog propagandnog efekta. Ta su gledišta često odraz ambivalentnog odnosa spram američke popularne glazbe općenito. Ta je glazba značajno utjecala na formiranje kulturalnih, političkih i društvenih identiteta, naročito kod mladih, što je i globalni fenomen. No, američki utjecaji nisu bili jedini. Osloniti se samo na paradigmu supersile kako bi se objasnili međunarodni kulturalni odnosi u hladnoratovskom razdoblju značilo bi ignorirati kulturne procese koji su već bili evidentni prije 1945. godine, kao i razvoj zanimljivih veza s manjim akterima, poput onih s Meksikom.            

Gospodarski razvoj pedesetih godina rezultirao je povećanom kupovnom moći građanstva, odražavajući se i na razvoj glazbenog tržišta. Tko su bile prve i najveće zvijezde? 

– Kasnih pedesetih i ranih šezdesetih, uz zagrebački festival koji je bio prvi, osnovani su i drugi festivali zabavne glazbe, primjerice u Beogradu, Sarajevu i Splitu, te 1958. onaj najvažniji u Opatiji. U Zagrebu je izgrađena nova “Jugotonova” tvornica kako bi zadovoljila sve veću potražnju za pločama. Upravo festivali i “Jugoton” lansiraju neke od najvećih zvijezda, primjerice Đorđa Marjanovića, Gabi Novak, Majdu Sepe, Zdenku Vučković i Vicu Vukova. Najveća je zvijezda ipak bio Ivo Robić, koji je karijeru započeo još tijekom Drugog svjetskog rata pjevajući na radiju. Do kraja pedesetih lansirao je karijeru i u tadašnjoj Zapadnoj Njemačkoj gdje mu je najveći hit bio “Morgen”. Njegov uspjeh je naglasio mogućnosti djelovanja jugoslavenskih umjetnika izvan zemlje.            

Jugoslavija izvoznica jazza

Koliko je cenzura bila prisutna u glazbi? 

– Kako je hladni rat odmicao, Jugoslavija je postajala sve otvorenija zapadnoj glazbi i utjecajima, osobito u usporedbi s drugim istočnoeuropskim zemljama, koje su se i međusobno razlikovale s obzirom na službene stavove prema tim utjecajima. Primjerice, jazz i rock and roll bolje su prolazili u Mađarskoj i Poljskoj nego drugdje iza zavjese. Iako je jugoslavenska otvorenost zapadnoj kulturi karakterizirala zemlju kao kulturno najliberalniju u Istočnoj Europi, zabavna je glazba i dalje bila cenzurirana ukoliko je neprimjereno zadirala u nedodirljive stvari poput jednopartijskog sistema, bratstva i jedinstva, Titov kult ili partizanski pokret. Činjenica je i da partija nije imala jasnu politiku prema zabavnoj glazbi veći dio desetljeća, pa su partijski čelnici često iznosili oprečna mišljenja. To znači da su oni koji su direktno provodili cenzuru to često radili proizvoljno i pogrešno, a oni koji su bili uključeni u samo stvaranje glazbe nisu uvijek bili sigurni što se smije, a što ne. U Arhivu Jugoslavije u Beogradu otkrio sam da su službenici Radio Zagreba bili zabrinuti oko emitiranja Robićeve pjesme “Morgen” s obzirom na stihove “sutra, sutra, život će konačno opet biti lijep” (“morgen, morgen, wird das Leben endlich wieder schön”).

Koliko su hladnoratovski odnosi bili prisutni u recepciji jugoslavenske glazbe izvan zemlje?

– Dok su Titova međunarodna putovanja od kasnih pedesetih bila u službi promocije jugoslavenske uloge u sve važnijem pokretu nesvrstanih, bilo je i drugih koji su kapitalizirali taj hladnoratovski položaj. To uključuje neke jazz i pop glazbenike koji se od 1956. sve više pojavljuju kao dio jugoslavenskoga kulturnog angažmana u svijetu, a što je uključivalo i međunarodnu razmjenu koju je koordinirala federalna Komisija za kulturne odnose s inozemstvom. Do tog vremena Jugoslaviju su izvan zemlje predstavljali isključivo klasični glazbenici i folklorne skupine, ali od 1956. ta komisija smatra poželjnim da se zemlja predstavlja i putem popularne glazbe. Istočnoeuropske zemlje bile su prve u koje su ciljano išli jugoslavenski jazz orkestri. Iako su neke od tih zemalja prije pedesetih bile bliže zapadnim kulturnim utjecajima od Jugoslavije, sada je i Jugoslavija bila faktor koji “pozapadnjuje” kulturu u tim zemljama.       

Jugoslavija je od početka bila prisutna na Eurosongu. Koliko je to prisustvo zanimljivo u općoj slici razdoblja?

– Svoju međunarodnu afirmaciju jugoslavenska glazba započinje na stranim festivalima krajem pedesetih, a 1961. postaje članica Eurosonga. Tijekom čitavoga hladnog rata Jugoslavija će biti jedina socijalistička, istočnoeuropska i slavenska zemlja među ostalim zapadnoeuropskim sudionicima. Ta je činjenica direktna posljedica hladnoratovske politike, budući da je Jugoslavija 1950. pristupila zapadnoj Europskoj uniji radiotelevizija, koja je bila organizator Eurosonga, a ne njezinoj istočnoeuropskoj inačici. Jugoslavensko sudjelovanje na tom festivalu kasnijih je godina bilo obilježeno polemikama oko tipa i vrste pjesama koje bi trebale zastupati zemlju i o tome da li bi te pjesme trebale biti bliže zapadnom izričaju ili sadržavati neke folk elemente. To sve na neki način pokazuje da Jugoslavija nikada u potpunosti nije bila opuštena oko kulturnoga angažmana na Zapadu.