Mig Evropske unije i SAD-a?

Uvjerljivo najmoćniji i jedan od najbogatijih ljudi u Crnoj Gori i šire, Milo Đukanović, nedavno je izjavio kako razmišlja o povlačenju iz aktivne politike. Iako je zapravo na početku jednog od brojnih političkih mandata, ovaj put na funkciji predsjednika vlade, iako njegovoj partiji na predstojećim lokalnim izborima predviđaju uvjerljivu pobjedu, iako u političkom životu Crne Gore zapravo nema konkurenciju, Đukanović se, eto, umorio od politike. Svaka sličnost s odlaskom hrvatskog premijera Ive Sanadera, koji je u suton također odjahao zbog umora i za sobom ostavio naciju u suzama, slučajna je, ali sličnosti u njihovim postupcima ima.

Za razliku od Sanadera, koji je prilikom pokušaja trijumfalnog povratka na mjesto zločina naišao na, metaforički rečeno, HDZ-ovog Vuka Brankovića koji ga je otpremio u legendu, odakle navodno povratka nema, Đukanović, koji je i prije odlazio, uspješno se bio vratio.

– Razlika je u tome što su Milo Đukanović i njegova Demokratska partija socijalista puno moćniji u Crnoj Gori u odnosu na opoziciju nego HDZ i Sanader u odnosu na opoziciju u Hrvatskoj. DPS i Đukanović imaju moć kakvu je u Hrvatskoj svojevremeno jedino imao HDZ na čelu s Franjom Tuđmanom – izjavio je za “Novosti” Andrej Nikolaidis, novinar, književnik i savjetnik predsjednika Skupštine Crne Gore Ranka Krivokapića.

Crnoj Gori dosta lidera i vođa

Prema Nikolaidisu, Đukanovićevu izjavu ne treba prihvatiti zdravo za gotovo. Mnogi drugi analitičari ističu kako svemoćni Milo, iz zasad nepoznatog razloga, samo ispituje situaciju, dok konačnu odluku još nije donio.

– Njegovo povlačenje izazvalo bi snažne tektonske poremećaje u crnogorskoj politici i društvu općenito, jer se radi o snažnoj ličnosti, za koju se u javnosti ne vidi alternativa – smatra Nikolaidis, dodavši kako bi umjesto Đukanovića na mjestu premijera volio konačno vidjeti nekog sivog, dosadnog i neprimjetnog, ali efikasnog činovnika koji će voditi istu takvu vladu.

– Crnoj Gori je dosta lidera i vođa – kaže Nikolaidis.

Problem je u tome, dodaje, što su Đukanovićevi socijalisti mila majka prema oporbi i ljudima poput Andrije Mandića, koji se godinama predstavlja kao četnički vojvoda, a koji su alternativa DPS-u.

Luko Brailo, Dubrovčanin i novinar “Novog lista”, jedan je od najboljih poznavatelja crnogorske politike. Slaže se s ocjenom da je od tamošnje vlasti gora jedino oporba, a u Đukanovićevo povlačenje nije baš uvjeren. U telefonskom razgovoru za “Novosti”, analizirajući što bi se moglo kriti iza Đukanovićeve najave o povlačenju, Brailo kaže:

– Ako i povjerujemo Đukanoviću da je spreman napustiti politiku, ne vjerujem da je tu odluku donio sam. Mislim da se radi o migu Evropske unije i Sjedinjenih Američkih Država, jer se obruč istraga u vezi korupcije, šverca cigareta i drugih vrsta organiziranog kriminala oko njega sve snažnije steže.

Crnogorska opozicija, na čelu s trenutno najvećim Đukanovićevim protivnikom Ratkom Kneževićem, koji je prije nekoliko dana na suđenju za ubojstvo Ive Pukanića izjavio kako iza tog čina stoje Đukanović i Stanko Subotić, boravila je nedavno u SAD-u, što se tumači u kontekstu američkih pritisaka u pravcu promjena u Crnoj Gori. Osim toga, talijanske optužnice i suđenja organiziranom kriminalu sve su veće breme oko vrata crnogorskog premijera. S njim je povezano previše podataka koji ga terete i previše uspješnih “biznismena” koji su se devedesetih obogatili na švercu.

Na suđenju Slobodanu Miloševiću 2003. u Hagu potpisnik ovog teksta bio je izvjestitelj. Nezaboravna je scena u kojoj iznervirani vožd odgovara na pitanja tužitelja, koji su svjedočenjem jednog financijskog stručnjaka željeli dokazati kako su Srbija i Crna Gora, za vrijeme sankcija, živjele od šverca nafte, cigareta i sl.

– A šta ste očekivali, da legnemo na cestu i umremo od gladi?! Švercali smo i snalazili se na sto načina, da bismo preživeli – odgovorio im je Milošević vidno iznerviran.

Bilo je to vrijeme u kojem je Crna Gora funkcionirala kao kriminalna država, kroz koju su prolazili glavni krijumčarski lanci za čitavu Evropu. Dobro je to poznato i Interpolu i visokim političkim krugovima, koji isto nisu sveci, ali im je očito dosadilo sjediti u društvu čovjeka kojeg se dovodi u izravnu vezu s kriminalom, gotovo kao vođu mafijaške organizacije, a ne države kandidata za članstvo u EU.

Ako Milo Đukanović bude primoran otići s funkcije zbog navodne povezanosti s kriminalom, to će biti još jedan dokaz da je novac evropskim političarima važniji od ljudskih života, jer će Đukanović očito ostati nekažnjen za suučesništvo u pripremanju i izvršenju agresije na Hrvatsku u jesen 1991. Kako god Đukanovića doživljavala današnja hrvatska politika, kako god ga doživljavala međunarodna zajednica, za građane Dubrovnika i Konavala on će vazda ostati ratni zločinac i čovjek koji je zajedno s Momirom Bulatovićem, Svetozarom Marovićem i Novakom Kilibardom odgovoran za agresiju na južnu Dalmaciju, okupaciju i spaljivanje Konavala i uništavanje Dubrovnika. Iako je Đukanović na samitu u Cavtatu prije nekoliko godina kroz zube procijedio nešto što je hrvatska politika euforično proglasila isprikom, riječ je zapravo o iskazanom žaljenju radi onoga što se dogodilo, a to je velika razlika.

Šverc političkih biografija

Crna Gora je navodno puno napravila kako bi zatvorila poglavlje rata s Hrvatskom, barem nas je tako godinama uvjeravao bivši predsjednik Stjepan Mesić, koji je opravdano naglašavao kako ratne rane ne smiju biti prepreka budućoj suradnji i suživotu na ovim prostorima. Problem je jedino što je za mnoge u Hrvatskoj i šire zapravo civilizacijsko pitanje može li se o toj temi razgovarati s ljudima poput Đukanovića, koji su u mržnju tokom devedesetih ugradili cijelog sebe i izjavama huškali narod, koji je lakovjerno uzeo puške u ruke i krenuo na susjede.

– Ne može se mahati s grančicama mira, dok se srpski narod po Hrvatskoj kolje, masakrira, siluje, dok im se pale kuće i uništavaju imanja, samo zato što su Srbi. Rat se ne dobiva dezerterstvom, nego mobilizacijom – zborio je Đukanović 1991. godine. Zadnja stvar koja mu je trebala bile su takve izjave i dobrovoljci koji će ga “spasiti” spaljivanjem Konavala i najobičnijom pljačkom. “Nemoj nas više braniti, brigom ćeš nas saraniti”, poručio je Miloševiću Đorđe Balašević u jednoj pjesmi. Nije ga poslušao, kao što ni Milo Đukanović te 1991. nije poslušao glas razuma.

Nekoliko vraćenih slika, 300 tisuća eura za uništenu farmu krava i suđenje stražarima iz Morinja nisu dovoljna odšteta za ono što su Crna Gora i njezino ratno vodstvo napravili. Ni Đukanović ni njegovi nikada neće odgovarati za ratne zločine ni za mržnju koja je bila posijana. Šverc cigareta ispao je tako važniji od šverca političkih biografija.