Dvoglavi identiteti

Da NE postoji “jugoslavenski duhovni prostor”, izvolio sam izjaviti – ne u vremenima popišmanjena tuđmanoidnog post-neo-ustaštva, u deminutivu “postkomunizma” – nego još ili već 1986. godine, u vrijeme dozreloga socijalizma. Bilo je to na “Drainčevim susretima” u Prokuplju (19.-25. V. 1986.), kada sam obrazlažući tu postavku dobrano iživcirao diskusioni skup (s mojom malenkosti na kraju sudjelovali su: Sveta Lukić, Milivoje Marković, Petar Milosavljević, Hristo Georgijevski i Aleksandar Pejović), ali i razveselio publiku koja nije očekivala da se nešto takvo može izvaliti usred “UžaSa” (iliti “uže Srbije”). Bio sam, tada, posebno narogušen na (inače meni neobično simpatična) Svetu Lukića, koji je i dalje tjerao mak na konac, nakon što je njegova ideja o “jugoslavenskoj literaturi” već odavno bila pospremljena ad acta (osobno sam njegovu knjigu, na tu temu, negativno recenzirao još 1968. g. u “Vjesniku”).

Nekako sam se bio iskobeljao iz kontroverzija u koje sam se svojevoljno uvalio (a volio bih i dalje u njih upadati, jer kontroverzni nisu samo monomanijaci i magarci), ali neki me je vražićak i dalje nagonio da slično ponavljam, kada i gdje (ni)je trebalo. Kada sam u najškakljivijim vremenima uspostavljanja ravnoteže, između Srbije i Hrvatske, nakon okončana bratoubilačkoga, građanskoga rata, pisao kolumne za beogradski NIN (1996.-1999.), nisam mogao odoliti napasti da ponovno razorim iluziju. Tako u kolumni “Dvoglavi identiteti” (NIN, 11. X. 1996.), komentirajući autoironiju Dejana Jovića i lamentacije Dubravke Ugrešić, pišem kako je “to baš dovoljno da se shvati kako ‘jedinstveni’ jugoslavenski kulturni prostor ionako nikada nije bio uspostavljen, kao što ni famozna Srednja Evropa – u koju se manijakalno guramo – nije ni po čemu toliko ‘jedinstvena’, da nas naša prošlost ne bi iz nje povlačila. Jer, ono što neki ‘Srbohrvat’ (napomena: riječ je o tadašnjoj doskočici D. Jovića), sa svojim ‘dvoglavim identitetom’, danas predstavlja na ex-Yu prostorima, to i odvojeni identiteti, oba ova naroda, predstavljaju isto – u Evropi i za nju”.

No, dok sam te iste 1996. g. proricao da ćemo biti primljeni u Evropu “i jedni i drugi, kao što mi se čini da ćemo morati biti – ili zajedno ili nikako” (u knjižnici “Između dv(ij)e vatre”; NIN, Beograd; 2000.), eto, danas, 2010., još zajedno stojimo pred njenim vratima, jer se u Europi ne snalaze kako bi izašli na kraj s našim “dvoglavim identitetom”. Kao što su u Hrvatskoj oni iz “miješanih brakova” čas jedno (Hrvati, Srbi), čas drugo, čas nijedno, tako smo, zajedno, za Evropu, nalik onome “gurni me – povuci ga” famoznome dvoglavome konju doktora Dolittlea (iz mašte H. Loftinga), koji ne zna bi li simo, bi li tamo (a nikome ne pada na pamet da ga prepili). Ovo mi pada na pamet, dok mi iz jednog post-neo-ustašoidnog listića (“slovo, na slovo…”) dolijeću identitetske (dis)kvalifikacije, po kojima ja “iz svoje jugoslavenske perspektive zastupam stav da se Hrvati i Srbi trebaju stopiti u jedan narod, štoviše da oni već jesu jedan narod” (“HS”, 2. IV. o.g.).

Dok sam ja, tu i tamo, dao naslutiti kako se zalažem za moderno političko jedinstvo između dva naša naroda, koji su bili “jedan”, otkako su u davnini, u nerazlučivoj barbarskoj hordi (s Avarima, Hunima, Vizigotima i tsl.) bili nahrupili na balkanske prostore…, da bi ih, potom, razmještaj po regionima logično učinio posebnima, dotle me jedan mladac (valjda to jest, jer nikada ranije nisam za njega čuo) navlači na tanki led etnogeneze, ali me neće smjestiti u okvire ni jednoga, ni drugoga identiteta. No, diskusija, pa čak i polemika (“koja to nije”), zaista je već deplasirana, jer su svim mogućim sudionicima na temu “jugoslavenstva… kao svojevrsnog karcinoma, koje je parazitiralo na hrvatskom i srpskom korpusu” (“HS”), već odavno oslabile baterije. U prenesenome smislu, sudbinu konja “gurni me – povuci ga” (konja koji drugu glavu ima na mjestu stražnjice i repa, tako da se ne zna koja je prva ili glavna), opisao sam još 1996. (u cit. kolumni “Dvoglavi identitet”):

Što naši odvojeni identiteti predstavljaju jučer i danas, pred vratima Evrope, “možda bi se moglo shvatiti iz reklamnog, najnovijeg ‘spota’ za farmerke iliti traperice ‘Levi’s’, koji se prikazuje na hrvatskim i na srpskim TV ekranima” (zamislimo 2010. kako je “ujedinjavanje” počelo još 1996!, naknadna prim.), a “prikazuje dvojicu odbjeglih robijaša, bijelca i crnca, kako ih goni potjera sa psima, dok se oni u zadnji čas spašavaju tako što se dohvate jurećega vlaka, jedva se uspentravši, budući da su, rukom za ruku povezani lancem. Kako su obojica u farmericama, poruka je ovoga spota suptilno dvoznačna: ‘Zakovani, da ostanu zajedno.’ Traperice su ‘pojačane zakovicama’ (engl. riveted), a bjegunce u sretnijoj budućnosti, koliko se god međusobno mrzili, zajedno drži – lanac!”