Srednja Europa ne znači mi ništa

Povodom hrvatskog izdanja svoje knjige “Na putu za Babadag” u Zagrebu je prošlog tjedna gostovao Andrzej Stasiuk, jedan od najpoznatijih suvremenih poljskih pisaca i dobitnik brojnih nagrada. U životopisu ovog autora izdvaja se činjenica da je proveo nekoliko godina u zatvoru zbog dezertiranja iz vojske, iskustvo o kojem je pisao u knjizi “Zidovi Hebrona”.

Sredinom osamdesetih preselio se iz Varšave u Czarne, malo mjesto u Karpatima na jugu Poljske. Stasiuk je inače neumorni putnik koji godinama istražuje zabačene predjele Srednje i Istočne Europe, pišući o pustarama, planinama, rijekama i šumama, ali najviše o ljudima tog dijela svijeta koji na kartama postoji uglavnom kao periferija civilizacije. Tako je “Na putu za Babadag” knjiga proznih zapisa, spoj reportaže i eseja iz Moldavije, Slovačke, Mađarske, Rumunjske, Albanije i Ukranije, u kojoj Stasiuk impresionistički, ponešto melankolično, ali u svakom slučaju majstorski detaljizira o tom prostoru izgubljenom u povijesti. U više svojih djela problematizirao je odnos Poljske prema njenim susjedima, u prvom redu Njemačkoj i Rusiji. Redovno objavljuje eseje u vodećim poljskim i njemačkim novinama kao što su “Rzeczpospolita” ili “Frankfurter Allgemeine Zeitung”, a njegova supruga Monika Sznajderman vodi izdavačku kuću specijaliziranu za srednjoeuropske autore.

Osim “Babadaga”, zaprešićka izdavačka kuća “Fraktura” objavila je i Stasiukov roman “Devet”, u kojem opisuje promjene koje su zahvatile Varšavu i njene građane po padu komunizma, te knjigu eseja “Moja Europa”, koju je napisao zajedno s ukrajinskim piscem Jurijem Andruhovyčem. Kao i u svojim djelima, i u ovom intervjuu Stasiuk je koncentriran više na emocije i atmosferu negoli na izvođenje definitivnih zaključaka.

Melankolija Danila Kiša

Intenzivno pišete o Srednjoj Europi, pojmu koji je Danilo Kiš jednom definirao kao “nostalgiju za Europom”, Europom koja je iz tih predjela nestala. To je bilo u geopolitičkom kontekstu kad je to područje bilo tek periferija suprotstavljenih blokova, dok se danas te zemlje percipiraju kao da su na putovanju natrag u Europu, ovaj put Zapadnu. Riječ je o području kojim vladaju svojevrsna melankolija, čak i groteska, neizdiferenciranom prostoru koji je zapravo nigdje. Što je danas preostalo od Srednje Europe?

– Ne pišem o Srednjoj Europi, “Babadag” nije vezan s tim pojmom. Pokušavam pobjeći od tog termina koji mi osobno ne znači ništa. To je njemački termin koji im je trebao poslužiti kako bi na tom području zacrtali vlastitu poziciju. Što se melankolije tiče, prije bih rekao da je to melankolija jednog Danila Kiša iz Cetinja. Dovoljno je da otputujete u Cetinje u siječnju, dok pada kiša, tek onda razumijete što je htio reći i kakva je to melankolija. Mislim da je Kiš zaista velik pisac, a u srpsko-hrvatskoj literaturi vrlo mi je zanimljiv njegov odnos s Miodragom Bulatovićem. Čitav Balkan otkrio sam preko Bulatovića pred nekih dvadesetak godina. Moja prva reakcija bila je – što je ovo, kako ovaj čovjek piše, ovo je potpuna ludnica!

Ipak, mogu se složiti da je na području o kojem govorite prisutna određena melankolija, recimo u mađarskoj pusti ili u Bosni tijekom zime. Ustvari, ja sam melankolik, zato tako i pišem. No, trebali biste otputovati na Daleki istok, recimo u Ulan-Ude, to je prava melankolija. Nikad nisam pisao o čežnji za Zapadnom Europom, tako nešto potpuno mi je nepoznato. Naravno, svjestan sam da nisam odgovorio na vaše pitanje.

Mislili smo na Srednju Europu kao nasljeđe Austro-Ugarske, o zajedničkom prostoru koji je nakon kraja monarhije uvijek figurirao samo kao privjesak Istoka ili Zapada. Mislite li da postoji kulturna samosvojnost prostora između Njemačke i Rusije? Je li ona danas izgubljena, u smislu da sve uvozimo i pošto poto nastojimo postati Zapad?

– Tajna samosvojnosti upravo je u tome što taj prostor leži između Njemačke i Rusije. Sama ta činjenica dovoljna je da mu odredi sudbinu. Između nekakve njemačke konkretnosti i tog ruskog ambisa, to je jako važno za cijelu regiju i o tome se može dugo pričati. Taj prostor zaista nije određen i zato i jest zanimljiv. Ne bojim se da ćemo izgubiti samosvojnost, a ako je i izgubimo, dobit ćemo nešto drugo. Što bi uopće značila nekakva samosvojnost kad je poljski seljak tek u 19. stoljeću doznao da je on ustvari Poljak, a prije toga bio je sluga nekog cara, pravoslavnog ili katoličkog, nebitno? Važno je kako se sve mijenja i nastaje nešto drugo. Miran sam kad vidim kako, na primjer, Albanija proživljava globalizaciju. Upravo sam se vratio iz Albanije i mogu reći da Albanci svemu daju neku svoju crtu ili štih. Nije moj zadatak da sudim o tome, te promjene samo tjeraju vodu na moj mlin, mlin čovjeka koji piše o takvim stvarima. Albanija mi se jako sviđa, već sedam ili osam godina odlazim tamo zajedno s Monikom. Češće sam bio tamo nego u Srbiji. Nedavno smo bili na Prokletijama, na granici Crne Gore, Kosova i Albanije. Pokušavali smo stići do jednog sela, ali bilo je toliko snijega da nismo uspjeli ni terencem. Fantastična je to zemlja, kroz nju se lijepo vidi Europa, odnosno ona puno pita o Europi i postavlja mnogo europskih pitanja. Planiramo putovati u regiju Dukagjini, htio bih tamo snimiti dokumentarni film.

Kad spominjete poljskog seljaka, u jednom intervjuu rekli ste kako je Poljska još uvelike seljačka zemlja. Koliko se to promijenilo, kako Poljaci percipiraju sebe i ulogu Poljske u Europi?

– Nestala su mala seljačka mjesta, svi ti seljaci odjednom su izgurani u neki europski prostor. Otišli su raditi u London i drugdje na Zapadu. To “seljačko” je nestalo, ali ne i u mentalnom pogledu. Mentalno će trajati i postojati još dugo, što je vrlo zanimljivo promatrati. Kakva je uloga Poljske? To ne znam. Vrlo vjerojatno – jeftina radna snaga. Poljska, to je jedan nemirni deran koji cijelo vrijeme lupa nogom i svakome smeta. “Oni” iz Europe nešto odluče, a onda se u Poljskoj, pogotovo s desnice, čuju glasovi kako mi to ne želimo. Dobro je da postoji takav nemirni duh koji unosi malo anarhije u Europu, politički sređenu i mirnu. Velika je ta Poljska, neuredna i neoprana. U njoj je nešto prljavo i ljudsko.

Osamdesete – vrijeme neprekidne zabave

Znači, Europa se percipira kao nešto nametnuto i umjetno?

– Da, takav je naš slučaj. Sve dolazi izvana, tako su došli i komunizam i kapitalizam. Istina, željeli smo kapitalizam, no kad je došao već je bio napravljen, trebalo ga je samo preuzeti. To je takav dio svijeta – ideje, vojske i sve ostalo dolazi izvana i odjednom nestaje u tom istočnom prostoru. Najvažnija uloga Poljske je da siromašnu Europu dijeli od zapadnog svijeta i na svoje pleća prima konflikte s Rusijom. Poljska je granica po sebi. Ukrajinci, Rumunji, Poljaci, svi smatraju da su baš oni granica Istoka i Zapada. Za Nijemce također civilizacija završava upravo s njima, a dalje postoje samo divlje pustare.

Kažete kako su Poljaci žarko željeli kapitalizam. Kako ste vi iskusili promjene krajem osamdesetih?

– To je bilo vrijeme neprekidne zabave, stalno smo imali tulume. Kretao sam se u društvu rock glazbenika i umjetnika – zabava i samo zabava. Bilo je otprilike kao kad je propadalo Rimsko Carstvo – mogli smo sve raditi, a marihuana je bila legalna. Doduše, govorim samo o jednoj određenoj strukturi mladih ljudi. Ne sjećam se pretjerano tih događaja. Godine 1986. odselio sam se iz Varšave i otišao živjeti u zaista zabačeno selo, pa sam izgubio tu optiku promatranja promjena. Zapravo, cijeli sam sačinjen od paradoksa: jako sam se zanimao za Zapad, a kad su se konačno otvorile granice i kad smo svi dobili pasoše, ja sam otišao na jug.

Spomenuli ste Bulatovića i Kiša. Za koje biste suvremene pisce s ovih prostora rekli da su prisutni u poljskoj javnosti?

– Izdajemo nekih šezdeset-sedamdeset knjiga godišnje. Mogu nabrojiti neke pisce. Recimo, prije mjesec dana izdali smo knjigu Daše Drndić, zatim dvije knjige Nenada Veličkovića, tu je i Miljenko Jergović. Mislim da smo izdali sve knjige Dubravke Ugrešić. Knjiga Svjetlane Broz “Dobri ljudi u vremenu zla” stvarno je sjajna. Potom “Razglednica iz groba” Emira Suljagića. Izdajemo nešto manje srpskih knjiga, ali svakako Boru Ćosića, premda on ne živi u Srbiji.

Nedavno je publicist Artur Domosławski izdao novu biografiju Ryszarda Kapuścińskog koja je odmah izazvala kontroverze. Premda se smatra kako je riječ o jednom od najvećih reportera ikad, Domosławski tvrdi kako je Kapuściński dosta toga izmišljao i kako je postigao toliku slavu jer je pisao priče o egzotičnim zemljama u koje Poljaci nisu mogli putovati. Što mislite o Kapuścińskom i o toj biografiji?

– Kapuściński je jako dobar pisac što ne mora nužno značiti da je i dobar reporter. Gledao je svijet svojim očima, naravno s lijeve strane, i pisao svoju priču. Nije me briga je li sve što je napisao potpuno istinito, nego kako je to napisao. Pisac ima pravo na svoju viziju svijeta. Spomenuta biografija jako je dobra knjiga, knjiga o čovjeku, a ne o spomeniku. Onog trenutka kad je umro, Kapuściński je u Poljskoj postao kao svetac. Između ostalog zato jer je ostvario karijeru na Zapadu, a Poljaci to jako vole, drže kako je to nešto veliko. Biografija je dobra upravo zato jer je izazvala diskusiju. Znam pisca te knjige, bio je prijatelj Kapuścińskog, a i sam je jako dobar reporter i pisac. Popljuvati nekog tko je odjednom postao svetac tipično je poljsko ponašanje.

(Zahvaljujemo prevoditelju Siniši Kasumoviću bez kojeg intervju ne bi bio moguć.)