Opereta za malo sujete i šaku kuna

Jedna stolica je poletela, jedan pas i jedan ranac prinudno su deložirani, jedan pisac glasno je negodovao i udaljio se sa skupa, jednog pisca je jako zabolela glava, jedan pisac po povratku svojoj kući zgađeno je povraćao, jedna nagrada svečano je dodeljena po deseti put i jedan pisac se vratio kući – na tron. Eto rezimea sa pozornice na otvorenom; mesto radnje: Klovićevi dvori, vreme radnje: polovina prošle nedelje, sadržaj radnje: dodela Nagrade “Jutarnjeg lista” za najbolju proznu knjigu iz 2009. Akteri su poznati i uslikani za arhivu, voda u čaši je malo penila, “Jutarnji list” je počistio ono malo uzrujane prašine i scena se vratila uobičajenoj kolotečini javne pristojnosti i kuloarskog radikalizma. 

Najznačajnija hrvatska književna nagrada, Nagrada “Jutarnjeg lista”, sadrži dve hvalevredne osobine: za nagradu se nadmeću sve knjige premijerno objavljene u Hrvatskoj bez obzira na mesto življenja autora ili na njegovu/njenu etničku pripadnost, a u žiriju može se naći kritičar koji ne živi u Hrvatskoj ili ne piše u kontinuitetu za hrvatske medije. To nije slučaj sa NIN-ovom nagradom, najznačajnijom srpskom književnom nagradom, čiji žiri sasvim arbitrarno određuje koji pisac piše na srpskom jeziku. Tako su se u konkurenciji tokom godina mogli naći Simo Mraović, Rajko Vasić, Žarko Komanin (hrvatska, bosanska, crnogorska ijekavica), ali ne i Mirko Kovač, Dubravka Ugrešić ili Nenad Veličković (isto to samo sa sumnjivim etničkim ili političkim predznakom).

Pohvala neprincipijelnosti 

Dakle, dok se u Beogradu preko književnih nagrada bilduje jezički patriotizam, “Jutarnji list” glača prijateljstvo između kritičara i pisaca, laureata i članova žirija. “Članovi žirija prekršili su pravila koja su sami donijeli… Nakon toga, doista me više ne zanima što radi ta grupa građana i uopće me se ne tiče što će dalje biti s Nagradom ‘Jutarnjeg lista'”, grmeo je pre dve godine u Osijeku Miljenko Jergović kada su se članovi žirija mimo njegove dozvole bavili njegovim romanom “Ruta Tannenbaum”, ostavivši ga u polutmini podnožja nagrade. Turnus kasnije, dolazi do hokejaških izmena na klupi žirija “Jutarnjeg lista”. Piscu pada kamen sa srca i on sklanja trogodišnju zabranu. Primajući nagradu, razrešiće enigmu zašto: “Moja odluka nije bila principijelna, ali koristio sam svoje slobodno pravo da budem ovdje i ondje – što preporučujem svima”, poimence ističući ljude koji su mu vratili veru u nepristrasnost prosuđivanja. Novinar “Jutarnjeg” koji riše profil dvostrukog laureata zna da su ljuveno apostrofirani Žmegač, Pančić i Pofuk, “ljudi koji knjige stvarno čitaju”, za razliku od njihovih prethodnika koji su od stranica dobivenih primeraka verovatno pravili molerske kape ili Ajfelovu kulu umesto lego kockica. Zapravo, ne bira žiri autora već autor žiri: “Izuzimam se iz konkurencija za nagrade kad god procijenim, ispravno ili pogrešno, da u žiriju prevlađuju oni kojima je važan nečiji socijalni kontekst”, i Jergoviću zaista treba čestitati na anticipativnoj pronicljivosti.

Nije Jergović prvi ni jedini primer pisca koji je bio u zavadi sa književnim žirijem i čiji je kopernikanski obrt usledio onda kada se žiri prizvao pameti i nagradio ga. Svetislav Basara je dugo godina bacao kletve na NIN-ov žiri kao na boljševičku ujdurmu, da bi, kada je došlo vreme za to, mirno stao pred kamere i foto aparate i upisao se u legendu. Jergović ne mora biti ni prvi kolumnista “Jutarnjeg lista” za koga zli jezici kažu da vedri i oblači kulturnom rubrikom, da ispravlja i dopisuje naslove ili bira teme i sagovornike, koji slasno dvostranično promoviše ili još strasnije prećutkuje ako mu se ko zameri, koji će bez zebnje zbog nepotizma primiti nagradu svog matičnog lista, pa to čak i javno reći. Da li je i sam imao uticaja na izbor novih članova žirija, čitalaca od respekta i poverenja i iskrenih prijatelja ili ne, to ne znamo. Ovenčan duplom krunom mirno može iznova u egzil, recimo u Beograd ka kome baca čežnjive poglede, da se čekira za NIN-ovu nagradu, a onda, večnost je tek počela, da spokojno sačeka da se Švedski komitet još jednom priseti brdovitog Balkana. 

Nepisano je pravilo da se odluke žirija ne dovode u pitanje, kao da je reč o slobodnom sudijskom uverenju čija bi kritika predstavljala atak na autonomiju pravosuđa. To pravilo je i besmisleno i opasno. Bez kritike, odluke žirija su sakrosanktne, izbor članova žirija postaje presudan čin, dok se rasprava o književnim argumentima i vrednostima u potpunosti eliminiše iz javnog diskursa. Problem sa ovogodišnjom nagradom “Jutarnjeg lista” ponajmanje je u tome što se njen laureat popišmanio, što je potencijalni nepotista ili nemušti profet etike neprincipijelnosti. Sasvim jednostavno, problem je što nije nagrađena najbolja knjiga.

Neki članovi žirija svesno kalkulisali

Tesni rukometni rezultat (27:26) svedoči da su članovi žirija intimno osećali izjednačenost kandidata, ali i da su neki od njih svesno kalkulisali pri bodovanju romana u užem izboru (otuda Jergovićeva lauda pojedincima u žiriju dobiva posebnu težinu i opskuran teret). Moralni pobednik je Selvedin Avdić čiji roman “Sedam strahova” impresivno ukršta egzistencijalnu i ratnu prozu, elemente detektivske potrage i mitološke fantastike.

Pobednica van konkurencije nesumnjivo je Daša Drndić čija knjiga predstavlja zavodljiv poetički melanž i opsesivni omaž anonimnim žrtvama zločina. “April u Berlinu” nije klasičan roman, ali zašto je ova knjiga uopšte uvrštena u izbor da bi joj se u završnici prekonosiralo da je “autobiografija”? Nevolja ove knjige je što ona podjednako ne bi pristajala ni kategoriji za publicistiku, jer kako je autorka to tačno uočila: ova je knjiga bivanje između, između romana, putopisa i dnevnika, između Rijeke, Berlina, Beča i Beograda, između porodične hronike i evokacije totalitarnog zla. Najlakše je ignorisati “žanr-između” i najbezbolnije je njega šutnuti na ničiju zemlju, u međukulturni vakuum.

Da je žiri bar podlegao želji za ludiranjem i nagradio atipičnu emigrantsku povest Damira Karakaša, zaslužio bi više poštovanja nego što je ziheraški uzvisio solidan Jergovićev roman “Volga, volga”, ali roman koji pokazuje da se autor tematski i kompoziciono ponavlja, neoprezno skliznuvši i u istorijski relativizam. O desničarskom prtljagu “Polusna” Ratka Cvetnića, švercerski umetnutom kao duplo dno čiste literature, neki drugi put.

Budi principijelan kao ja i sve će ti biti oprošteno. Pouzdaj se u pouzdane i daće ti se, stekni poverenje kanonmejkera i postaćeš nezaobilazan, ispisuje se novo žitije u okruženju korporativnog kapitala. Predvidljivost glasanja, nepravedni ishod i skandalozno samoopravdavanje stvorili su mučnu atmosferu čak i za posmatrača iz komšiluka. Nije važno kakav roman napišeš, već da li imaš dovoljno prijatelja u žiriju da te izguraju na bodove, dovoljno medija koji će pacifikovati skandal i dovoljno oguglalih statista namesto mnenja da je pitanje trenutka kada će, uz proteranu kulturu u medijima, književni i ideološki bofl trijumfalno zauzeti mesto prave umetnosti.