Što nam znače Maksimir, Botanički vrt i Kerestinec?

Prije točno šezdeset i pet godina Njemačka je potpisala bezuvjetnu kapitulaciju, partizani su ušli u Zagreb, a pred njima su bježali preostali njemački vojnici i ostaci ustaških postrojbi i njihovih vođa koji su četiri godine, za vrijeme marionetske NDH, terorizirali i ubijali, među ostalim, i zagrebačke antifašiste i ilegalce.

O ustaškim i fašističkim zločinima svjedoče mnogobrojne spomen-ploče, kao i neobilježena mjesta stradanja u Zagrebu i okolici, koja smo u organizaciji Dokumente – Centra za suočavanje s prošlošću posjetili na Dan oslobođenja grada. Na putovanje “nepokorenim gradom” krenuli smo autobusom, u društvu povjesničara, kulturologa i živućih antifašista.

Akcija stadion

Krenuli smo od Parka prosinačkih žrtava u Dubravi, mjesta prvog javnog vješanja boraca protiv fašističkog režima.

– Tu je 20. prosinca 1943. obješeno 16 boraca, ilegalaca i partizana, koji su se na poziv Komunističke partije i druga Tita usprotivili ustaškom režimu. Bila je to ustaška odmazda nakon što su partizani digli u zrak skladište municije i avionskih bombi u Sopnici te zarobili osamdeset domobrana, čuvara skladišta – objasnio je pozadinu zločina Milan Ogrizović, sin poznatog profesora matematike i člana KPJ Bogdana Ogrizovića, jedne od ustaških žrtava. Pročitao je Ogrizović imena svih žrtava i naveo da su dvojica osuđenika pod okriljem noći i kiše uspjeli pobjeći prema obližnjoj šumi.

Spomen-područje Dotrščina mjesto je najmasovnijeg zločina u modernoj zagrebačkoj povijesti. Hrvatski državni arhiv popisao je 18.627 osoba koje su ubili ustaše i nacisti, od kojih je većina strijeljana na Dotrščini.

Povijest se pisala i na maksimirskom stadionu, na kojem su ustaše od 1941. održavali obavezne srednjoškolske vježbe. Zdenko Blažeković, stožernik Sveučilišnog fašističkog pokreta, pozvao je Srbe i Židove da istupe na jedan kraj stadiona, a svi ostali na drugi. No, s prozvanima su tada istupili i skojevci, a zatim i ostali, što je bio jasan znak solidarnosti sa Srbima i Židovima.

Ratnu je povijest ispisala i kuća u zabačenoj ulici Prisoj, gdje grane stabala zaklanjaju spomen-ploču koja svjedoči o tajnom sastanku što su ga ondje održali članovi KPJ na čelu s Josipom Brozom. Dan nakon proglašenja NDH donijeli su odluku o organiziranju oružane borbe i pružanju otpora fašistima i nacistima.

Sabirni centar

U centru grada, na današnjem Trgu žrtava fašizma, nalazilo se središte Ustaške nadzorne službe, a u prostorima ustaške uprave na uglu Zvonimirove ulice i Trga skončale su poznate antifašistkinje, sestre Zdenka i Rajka Baković.

– Iako su ih ustaše zvjerski zlostavljali, sestre nisu nikoga odale. Zdenka se bacila s četvrtog kata policijske zgrade, a Rajka je vrlo brzo umrla od posljedica brutalnog mučenja. Njihova imena danas nosi prolaz u centru Zagreba – kazao je Vjeran Pavlaković, profesor na kulturalnim studijima u Rijeci.

Zoran Pusić iz Građanskog odbora za ljudska prava prisjetio se pak građanskih prosvjeda za povrat imena Trgu žrtava fašizma, koji je HDZ-ov režim 90-ih preimenovao u Trg hrvatskih velikana.

– Iako se policija fizički obračunavala s prosvjednicima, bio je to prvi kontinuirani iskaz javnog otpora tadašnjoj vlasti. Ime Trgu žrtava fašizma vraćeno je 2000. godine – podsjetio je Pusić.

U svijesti Jurja Hrženjaka iz Saveza antifašističkih boraca i antifašista Hrvatske, Runjaninova je ulica podsjetnik na 1941. kada su dvanaestorica omladinaca bombama i puškama napala odred ustaša.

– Poginulo je i ranjeno 28 ustaša, a akciju je vodio omladinac Slavko Komar. Prilikom povlačenja trojica iz grupe pali su ustašama u ruke. U znak odmazde strijeljani su intelektualni začetnici tog napada, blizu stotinjak Židova i komunista – kazao je Hrženjak.

Samo nadvožnjak dijeli Runjaninovu od ruševne zgrade nekadašnjeg Zagrebačkog zbora, koja se nalazi u sklopu Studentskog centra. Zloglasno je to mjesto ratnog sabirnog centra za Židove, u kojem su prve deportacije počele 22. i 23. lipnja 1941. godine.

– Tu je stigao vlak s praznim teretnim vagonima u koje je ukrcano oko 200 Židova, koji su otpremljeni prvo u Gospić, a zatim u logore na Pagu ili u Jadovno na Velebitu. Do kraja lipnja otpremljeno je oko 800 ljudi, a sabirno je mjesto kasnije prebačeno na periferiju Zavrtnice kako bi ustaške aktivnosti bili manje vidljive – kazao je Vjeran Pavlaković.

Dosadna kišica što nas je pratila putem prema groblju Mirogoju savršeno se uklapala u sumorna prisjećanja na nevine žrtve. Svježe cvijeće položeno je na nadgrobnu ploču ispod koje vječno počivaju stradala djeca s Kozare.

Kozara

– U zajedničkoj je grobnici pokopano oko 800 djece, žrtava ustaškog logora. Mnoga od njih su sahranjena bez imena. Stvar bi bila puno gora da se za spašavanje djece nije zauzela Austrijanka Diana Budisavljević, koja je uspjela spasiti oko 12 tisuća djece. Vodila je opsežnu kartoteku s identitetom djece kako bi ih kasnije mogla spojiti s njihovim roditeljima, što se nakon rata i dogodilo – kazala je povjesničarka Nataša Mataušić.

Jedno od neistraženih masovnih grobišta, prema izvješću Dokumente, nalazi se na adresi Tuškanac 64. Tu se navodno nalazi između petsto i tisuću tijela. Međutim, poznato je ustaško mučilište, tzv. Sing-Sing, koje se nalazilo u Jandrićevoj ulici 74. Pri kraju puta valjalo se prisjetiti i zloglasnog ustaškog zatvora u dvorcu Kerestinec, danas sablasno praznoj utvrdi.

– Početkom rata u Kerestinec je internirano više od stotinu zatvorenika, među kojima i intelektualci Božidar Adžija, Otokar Keršovani i Ognjen Prica. Nakon što su ustaše u ljeto 1941. nekoliko zatvorenika strijeljali, drugi je dio zatvorenika počeo pripremati bijeg. Uspjeli su razoružati zatvorsku stražu, no zakazala je vanjska organizacija bijega, što je rezultiralo pogibijom i hvatanjem većine od osamdeset bjegunaca, koje su ustaše također osudili na smrt – ispričao je publicist Slavko Goldštajn.

Dokumenta će ove godine organizirati još četiri studijska putovanja kojima će nastaviti s obilaskom oštećenih i obnovljenih spomenika te neobilježenih mjesta stradanja u Hrvatskoj.