Tigar od papira

Za razliku od “Narednika Jamesa” Kathryn Bigelow, dojmljivog ostvarenja koje pod krinkom antiratnog angažmana hrabro nudi radikalno oporu istinu egzistencije i trenutke osebujne ljepote, “Slobodna zona”, film režisera Paula Greengrassa i scenarista Briana Helgelanda, pod krinkom političke kritike servira laž, a pritom nije ni lijep ni hrabar.

“Slobodna zona” govori o spoznaji da je oružje za masovno uništenje kao ključni uzrok američkog napada na Irak bila tek obavještajna konstrukcija. Problem je međutim što film tu notornu činjenicu, utvrđenu prije ohoho vremena, predstavlja kao nekakvu provokativnu novost, godinama kasneći za novinarima i analitičarima. No, to je tek dio problema. Jer Greengrass i Helgeland, koje se dosad s pravom smatralo bar djelomično zanimljivim autorima (Greengrass ima u opusu “Krvavu nedjelju”, “Let 93”, “Bourneovu nadmoć” i “Bourneov ultimatum”, a Helgeland scenarističke adaptacije za “L.A. povjerljivo” i “Mističnu rijeku”, pri čemu ni redateljsko-scenaristički, zahvaljujući ponajprije “Isplati”, nije neinteresantan), posegnuli su za najstereotipnijim konceptom nevinog i čistog američkog boy scouta (za takve uloge kao stvoreni Matt Damon). On odlučno i neustrašivo želi doznati istinu o oružju masovnog uništenja, za koje vrlo brzo posumnja da ne postoji.

Dežurni negativac

Naravno, takav lik istini i pravdi beskompromisno predanog američkog oficira odgovara zbilji otprilike isto onoliko koliko i moralni Hrvati Vinka Brešana koji u “Svjedocima”, pri “poetičnom” zalasku sunca, spašavaju srpsku djevojčicu (onu koju su Merčepovi i Trusićevi, odnosno Šeksovi i Tuđmanovi psi rata u stvarnosti ubili zajedno s pola obitelji).

Međutim, ni tu problemima “Slobodne zone” nije kraj. Film sugerira kako laž o razornom Saddamovom oružju nije samostalna podmetaljka neke od američkih obavještajnih službi po nalogu dijela političke vrhuške, nego da bi mogla biti riječ o otvorenom ili implicitnom “projektu” američke vlade na čelu s Bushom. No, tu se sugestiju boji do kraja realizirati, te na samom kraju skreće pogled s Busha na nekakvog dežurnog negativca, nižeg političara-komplotera kojem neporočni junak entuzijastično drži lekciju iz morala i deklamatorski poručuje kako američki narod ima pravo na istinu, odnosno da nakon takvih laži američki narod (pritom se naravno podrazumijeva uzvišenost tog entiteta) više neće moći vjerovati vlastitim političkim vođama. Ispada, po logici ovog filma i njegova protagonista (očito im fali tzv. povijesno pamćenje), da je dosad taj narod mogao vjerovati tim vođama – onima koji su primjerice istinu o trpanju američkih Japanaca tokom Drugog svjetskog rata u neku blažu varijantu konclogora cenzurirali desetljećima, baš kao jugoslavenski komunisti istinu o tzv. križnim putovima i neposredno poslijeratnim pokoljima; ili onima koji do dana današnjeg nisu zatražili odlučno preispitivanje (nebulozne) službene verzije o ubojstvu Kennedyja. Nabrajati bi se moglo mnogo, u različitim smjerovima, no to izlazi iz okvira ovog teksta.

Naravno, tu je još jedno logično pitanje koje je za američku i njezinih satelita politiku tabu, pa ga dakako ni film ne postavlja: zašto SAD i njegovi saveznici (uključujući Izrael), odnosno moćnici koje ne mogu kontrolirati (Rusija, Kina, Indija), imaju pravo na oružja masovnog uništenja, a “neugledne” države poput Iraka, Irana ili Ukrajine nemaju? Film također zagovara tezu o tome da iračku vojsku nije trebalo rasformirati nego je upotrijebiti kao faktor stabilnosti, no srećom svjestan je koliko je takva ideja jednosmjerna te uvodi (opet tipičan simpatično-inferiorni) lik “dobrog” Iračanina, junakova pomoćnika koji mrzi okrutne čelnike te vojske.

Mao je to odavno znao

Taj pokušaj slojevitosti logično se uklapa u koncept strogo kontrolirane kritike koju film plasira, a da je doista želio biti kritičan, autentično angažiran, onda bi subvertirao “nevin” lik Matta Damona i postavio ga kao dubinskog negativca, što on zapravo i jest. Jer to je tip koji bi u sređivanju situacije najradije surađivao s kompromitiranim čelnicima Saddamove iračke vojske koji su spremni presvući kapute, tip kojem je glavni saveznik lokalni šef CIA-e (CIA-in čelni operativac kao good guy također ponešto govori o orijentaciji filma) i koji naposljetku svog iračkog pomagača tretira kao dobrodošlog potrčka za kojeg gubi interes onog časa kad mu više nije potreban.

No, Greengrass i Helgeland nijednog trena ne pomišljaju posijati sumnju spram svog all-american heroja, oni dijele njegovu perspektivu te im je po svemu sudeći glavni žal što iračkoj vojsci nije prepuštena kontrola zemlje, jer time bi se izbjegla blamaža one američke. Ovako, nakon Iraka i Afganistana, cijeli svijet zna ono što je Mao znao odavno – Amerika je tigar od papira.