Bez glume, molim

Dobro je da u ovoj zemlji koja propada i u kojoj nitko ne haje za nikoga ipak postoje pokušaji da se ljudi vrate sebi i jedni drugima. Dobro je da u prilično beskrvnom kazalištu postoje autori koji ne premeću neprestano iz šupljeg u prazno nego prave predstave s odgovornošću, razlogom i smislom. Jedna takva predstava, potpuno neobična, zove se “Eksplicitni sadržaji”, u režiji Borisa Bakala i Katarine Pejović, a u produkciji Zagrebačkog kazališta mladih.

Jednog dana autori predstave pozvali su publiku na premijeru, ali onoga što zovemo predstavom nije bilo. Umjesto glumaca na pozornicu je izašao autorski par i uputio pitanje punoj dvorani: Kakvo vi kazalište uopće hoćete? O čemu da se u teatru priča?

Susret glumaca i publike

Ta su se pitanja pretvorila u diskusiju s publikom do kasno u noć, od političke situacije do privatnih tegoba i natrag. Tek nakon toga počele su probe na kojima glumci – Urša Raukar, Vili Matula, Goran Bogdan, Nikša Butijer, Edvin Liverić, Maro Martinović, Nađa Perišić Nola, Barbara Prpić, Vedran Živolić, Lana Barić, Lada Bonacci i Ivana Buljan Legatti – nisu tekst učili napamet i uvježbavali dramske prizore, nego razgovarali o smislu teatra i njihovoj ulozi u njemu. Kazališno u svemu tome jest kako teatarskim sredstvima, putem predstave, inicirati fundamentalno pitanje o razlogu susreta glumaca i publike.

Ansambl predstave, kroz seriju improvizacija, bavio se temama od poštenja do licemjerstva, od egoizma do empatije, što je zajedničko glumcima i običnim smrtnicima. Naime, tandem Bakal-Pejović shvatio je da formula “pričam ti priču” na pozornici, kako se danas tretira u domaćem teatru, više nije razlog za predstavu. S druge je strane publika, koja je godinama trenirana da bude mirna, sjedi u mraku i nešto očekuje. Zato su autori odlučili da priču u “Eksplicitnim sadržajima” ispriča publika, zajedno s glumcima i da se potpuno demistificira uloga kazališta, od pozornice do spremišta za rekvizite. Uostalom, prijašnje predstave tog autorskog para, hvaljene i nagrađivane, pravljene su po istom principu. U predstavi “Odmor od povijesti” publika je ležala u krevetima, a glumci su bdjeli pokraj njih, u “Ex-poziciji” glumci i gledaoci su u parovima odlazili u šetnju gradom…

Na sljedećim izvedbama predstave “Eksplicitni sadržaji” glumci su se preobratili u “anđele čuvare” i vodili publiku, u grupama, od podruma do tavana te je animirali da svoju predodžbu o toj magičnoj kutiji okrene naglavačke. Ponekad bi glumci-animatori, dovodeći na tom kružnom putovanju publiku u garderobe, započeli priču o strahu ili o glumačkoj tremi i onda čekali da vide što će se dogoditi. Druga grupa je razgovarala o lažima i manipulaciji, tako moćnom glumačkom oružju, čekajući da netko iz grupe počne pričati o lažima u politici ili u braku. Od treće grupe nije se tražila nikakva posebna tema ili angažman, već naprosto susret i mogućnost da se u grupi i među ljudima nešto dogodi.

Zašto je sve to važno? Zato što je kazalište po definiciji prostor zajedništva i visoke društvene relevantnosti. Ako nešto nije u redu s vrijednošću tog zajedništva, onda kazalište mora kopati samo po sebi i po temeljima naše društvenosti. I glumci i gledaoci u predstavi “Eksplicitni sadržaji” moraju učiniti značajan napor i za maštu i za teška pitanja jer ako toga nema – nema ni kazališta.

Povratak smislu kazališta

U tom smislu glumica u predstavi Urša Raukar nije mogla biti jasnija: “Za razliku od uobičajenog kazališta, ova predstava traži puni angažman i stopostotnu koncentraciju. Kada se na tom ‘putovanju’ nalazite s publikom u podrumu kazališta i pokušavate s njom ostvariti stvaran odnos, vi se više ne možete sakriti iza svoje uloge, a ona se više ne može skloniti u rezervirani prostor gledališta. Traži se iskrenost i otvorenost i od nas i od njih, što izaziva neprestani pozitivan stres. Profit od svega toga je nepogrešiv osjećaj da se nešto dobro i kreativno dogodilo među ljudima. A to je smisao kazališta.”

Inače, rukopis ove predstave poznat je i u iskustvu svjetskog kazališta. U njemačkoj predstavi “Tajna služba” Felixa Ruckerta glumci čitavo vrijeme drže za ruke i miluju gledaoce kojima su zavezane oči, želeći u njima pobuditi osjećaj da na ovom svijetu nisu sami. Brazilski redatelj Augusto Boal proširio je svijetom ideju o “forum kazalištu” u kojem glumci i gledaoci zajedno kreiraju predstave zato jer im je to iz nekog ozbiljnog razloga jako važno.

Predstava “Eksplicitni sadržaji” bitna je za naše prilike zato što je, demontirajući jednu kazališnu iluziju, pokazala da reflektori, dekor i skupi kostimi u kazalištu ne vrijede puno ukoliko se živi ljudi – glumci i publika – iskreno ne otvore jedni prema drugima.