Kako do pravednije, sanjane jave, do sanjave

U Folksbineu, eksperimentalnom teatru smeštenom u nekadašnjem Istočnom Berlinu i jednoj od najvećih aktuelnih svetskih pozorišnih laboratorija, na Trgu Roze Luksemburg, od 25. do 27. juna, u organizaciji dvojice filozofa, Alena Badjua i Slavoja Žižeka, održana je druga po redu konferencija o “Ideji komunizma”, ovoga puta posvećena bilansu socijalističkih zemalja. Tačan naziv skupa glasio je “Reč komunizam: između filozofskog kriticizma i aktuelnog bilansa socijalističkih zemalja, Ideja komunizma: filozofija i umetnost”.

Organizovan kao nastavak inauguralne londonske sesije, održane marta 2009, kada su u ponovnom promišljanju hipoteze komunizma učestvovali i mislioci poput Žaka Ransijera i Žan-Luka Nansija, čije se odsustvo ove godine osetilo, ovogodišnji skup je obuhvatio istraživače različitih horizonata, okupljene u ponovnom čitanju, takoreći dobrovoljnom novom sricanju označitelja KOMMUNISMUS, istaknutog tokom tri dana velikim slovima na fasadi teatra.

Mislioci koji ne odustaju

No, pre svega, kako razumeti neočekivano masovno interesovanje publike iz raznih krajeva sveta za jednu ovakvu konferenciju? U eri trijumfujuće nominalne demokratije, reč komunizam do nedavno neizgovorljiva, svedena na muk i isključivo negativni bilans poraza, propasti, zločina učinjenih pod zastavom Boljeg, delovala je kao zaista zauvek pohranjena u depo aveti protutnjalog i neupotrebljivog. Baš iz tog razloga potrebno je izreći dužnu zaslugu organizatorima ovog skupa (u nastavcima) i njihovim gostima, jednom rečju svima koji su svih ovih godina, neprekidno, uprkos dominantnoj struji, radili na vraćanju u slobodan tok jedne reči koja je nabujala i ispala iz svog dosadašnjeg korita. Čuvajući tako dignitet njenog izvora koji ukratko znači težnju “ka idealu pravde i univerzalne jednakosti”, čime uveliko nadilazi sekvencu staljinističkog i državnog terora, odnosno “socijalističke diktature”. Izražavajući vernost, dakle, i u najreakcionarnijim vremenima kontinuitetu diskontinuiteta revolucionarnih, komunističkih momenata, kako emancipatorske sekvence zove Žak Ransijer, koje premošćuje ova reč, radi se o misliocima koji nisu odustali.

Pozvani da govore u svoje ime i nikako ne u ime partije ili ma koje organizacije, da izlažu subjektivna razmišljanja verna politici emancipacije, mnogi su se bez dileme opredelili. Tako, boriti se za jednu reč, čak i za borce neimenljivog (Badju), znači odbaciti mnoge druge. I dok je proletarijat, primera radi, reč koju je Ransijer dobrovoljno zamenio plebejstvom zbog “mogućeg dvosmisla” i “tvrdoglavosti po kojoj za neke proletarijat označava radnika određenog tipa industrije”, a ne “simbolički odnos isključenog iz govora koji čini istoriju” ili “ostvareno jedinstvo intelektualca i naroda”, reč komunizam postala je preko londonskog i berlinskog skupa simbolički bedem vodećih mislilaca naše epohe, koji su odlučili da od njega ne odstupaju, naravno i dobrodošlo ne uvek sa istih pozicija.

Tako je prošle, ali i ove godine eksplicitno, borba za reč komunizam prerasla u borbu za sintagmu “ideja komunizma”, što ujedno znači preuzimanje rizika da se pojedinci, kako je započeo ovogodišnje izlaganje Alen Badju, optuže, baš poput njega, za “kantovski idealizam ili odustajanje od marksističkog materijalizma”. Podsetimo da je prošle godine Alen Badju “ideji komunizma” posvetio celokupno svoje učešće rezimirajući je u Platonovoj ideji Dobra, koja u njegovom delu napreduje progresivno: od “platonizma mnoštvenosti” do “istinskog života” koji je mišljen kao život prema Ideji, ili sa Idejom, nasuprot imperativa onoga što on zove “demokratski materijalizam”, tržišne bezidejnosti, odnosno današnjih “valera ničega”. Opovrgavajući ove godine tezu da je ideja komunizma za njega bliska utopijskoj ideji jednog Furijea ili regulativnoj ideji jednog Bloha, Badju je potvrdio da je Ideja u njegovoj vlastitoj ontologiji splet realnog, simboličkog i imaginarnog, pri čemu predstavlja nužnu medijaciju tih nivoa do emancipatorske politike (“Bez emancipatorske ideje nema emancipatorske politike”, podsetiće Alen Badju, sećajući se Mao Ce-tunga). Badjuova odstupnica naslovljena “Da li je socijalizam realno komunizma?” (podrazumevajući pod realnim politički proces), u ovogodišnjoj završnici ticala se nekoliko tačaka, čije najgrublje konture ovde prenosimo. Tako je ideja komunizma za Badjua nužno uvek lokalna, nenasilna (“nasilje nije opšta metoda, iako je legitimno odbraniti određeno mesto politike”), ali istovremeno i internacionalna (bez obzira na mesta emancipatorske politike, ta mesta nas se uvek tiču kao i akcije koje su njima konsekventne), a kao završnicu, neku vrstu velikog refrena, Badju će predložiti novi stih “Internacionale”: pored postojećeg “bili smo ništa, postanimo sve”, predlog je da se doda “bili smo ništa, budimo svuda”.

Emancipatorski momenat poljske Solidarnosti

Ovakvim zaključcima svakako prethodi specifični bilans ovog mislioca koji se već nekoliko decenija, od ključne knjige “Može li se misliti politika”, svodi na definitivno napuštanje perioda realsocijalizma, odnosno ratnog, militarnog komunizma, i opsednutosti pobedom koju su nosili u sebi eksperimenti državnog socijalizma proistakli iz pobede u Drugom svetskom ratu (po Badjuu: Jugoslavija, Albanija), te generalno prevazilaženje figure Države-partije (ceo istočni blok), koja nastajući u okolnostima pobedonosnog preuzimanja vlasti, kad-tad prerasta u disciplinu policijskog aparata inkarniranu u figuri partijskih kadrovika, naspram čega se, prema Badjuu, nameće danas nužno otvaranje novog puta.

I dok je pored eksplicitnog formulisanja potrebe za “bilansom socijalističkih država” u naslovu, u Badjuevom slučaju pomenuti bilans dosadašnjeg iskustva bio krajnje lapidaran, on je čak gotovo potpuno izostao u nekoj vrsti manifesta početka nad počecima drugog sazivača i koorganizatora skupa Slavoja Žižeka. Počevši od naslova njegovog izlaganja (“Početi od početka ili kako se otarasiti duhova XX veka”), Žižekov kredo bi mogao da se rezimira u stavu: u starom ne postoji ništa što bi trebalo misliti niti preneti u novo, početak počinje, kako je sam naglasio, od “apsolutne nule”, reklo bi se od onog aristotelovskog (hegelovskog) početka koji je početak samo zato što pre njega ne počinje ništa drugo. U takvoj viziji stvari opasnost preti od neke vrste obrnutog negacionizma: ono što se desilo bolje da se nije ni desilo, jer o njemu danas jedino može da se ćuti, pri čemu je stvarni učinak takvih elipsa zapravo ćutanje o afirmativnim trenucima emancipatorske prošlosti.

Osim primetnog nedržanja ili ignorisanja teme konferencije, dakle bilansa socijalističkih država, fokusiranjem prvenstveno na preispitivanja komunističke budućnosti ili repliciranja u okviru prethodno započetih tema (Toni Negri, primera radi, svoj je referat “Da li je moguće biti komunista bez Marksa” posvetio poznatoj kritici Badjuove transistoričnosti i njegovog selektivnog oslanjanja na Marksa), berlinski skup je sadržao ipak retke referate koji su se bavili striktno zadatom temom sazivača, ocenivši njenu očiglednu nužnost i pertinentnost. Tako su se pripadnici poljskog umetničko-teoretskog kolektiva Goldeks-Poldeks, polazeći od teze da je “jedno kritikovati kapitalizam, ali i socijalizam iz kapitalizma, ali sasvim nešto drugo iz srca realsocijalizma”, bavili detaljno ponovnim iščitavanjem pismenog nacrta pokreta Solidarnost, izloživši dragocenu, kontrarevizionističku tezu o “početnom emancipatorskom kapacitetu ovog narodnog pokreta” koji, i pored onoga u šta je izrastao, prema njihovom saznanju, “u osnovi nije počivao na zakonima liberalnog tržista, klerikalizma, niti državnog horizonta”. U njemu “reč kapitalizam nijednom nije pominjana”, dok je akcenat inicijalno bio stavljen na aspekt prava na protest, društvene pravde i samouprave. Drugim rečima, prema članovima ovog kolektiva, inicijalni emancipatorski momenat Solidarnosti, unije radnika intelektualnog i manuelnog rada, označiće momenat ontološkog komunizma, onih koji nisu hteli vlast, predstavljajući “mogućnost za novu mogućnost”, te joj se u tom smislu treba ako ne vraćati, onda je sigurno, baš kao mogućnost, i dalje proučavati.

O mogućnosti nije bilo reči u jednom sasvim drugačijem, no isto tako dragocenom prikazu socijalizma, istraživača iz Rusije Artemija Maguna, oslonjenog na tezu da je ultimativni momenat komunističkog u socijalističkim režimima, odnosno res communis, sovjetskih građana države koja je proizvodila alijenaciju par excellence, bila zapravo zajednička, kolektivna samoća, nažalost bez zadržavanja na stvarnim kapacitetima ovako uočene istinske kolektivnosti.

Potrebno je naći ono neprolazno u komunizmu

Sve u svemu, biće potrebno hrabrosti i imaginacije za promišljanje koncepta novog komunizma 21. veka, zaključak je oko koga su se svi učesnici berlinskog skupa složili (izdvojimo formalno zanimljivo, polifono i svečano po svom sadržaju, dekartovski mišljeno izlaganje Franka Rude i Jana Volkera “Teze o privremenom komunističkom moralu”).

Za kraj, reći ćemo da između “Prošlosti koja dugo traje” (naslov knjige jugoslovenskog nadrealiste Dušana Matića) i “Budućnosti koja traje dugo” (istoimena knjiga Luja Altisera) postoji prošlost koja ne prolazi, a koja je zapravo sadašnjost, ona koju gradimo krčeći put novom, prolazeći uvek i iznova pored onoga što je učinjeno. Sačiniti danas detaljni, precizni, integralni bilans socijalističkog iskustva, ne samo sa strane užasa (počinjenog u ime komunizma), već sa strane onoga u njemu neprolaznog, emancipatorskog, za sva vremena, na čemu će počivati temelji svakog istinski novog, čini nam se neodložnom nužnošću i jednim putem ka tom priželjkivanom novom. Samo tada će moći da bude ostvarena hipoteza tog istinskog početka o kojoj govori i sam Badju (iz još neobjavljenog razgovora sa Alenom Badjuom, 2007, kolektiv Emigrative art, u pripremi, u izdanju Edicije Jugoslavija). Udaljavajući se od “mesijanskog držanja, očekivanja spasonosnog događaja” koji donosi toliko iščekivanu novinu, podsetimo na njemu blisku tezu po kojoj “pripremiti se za početak, znači upisati situaciju u kategorije mišljenja vođene vernošću prema prethodnom početku”, da bi i sam zaključio: “Pradoks je da ne može da prihvati istinski početak niko osim onoga ko je veran onome što je bilo.”

Da bi ova mogućnost bila otvorena, mogućnost prema pravom početku, potrebno je, čini nam se više nego ikad, insistirati na analizi onoga što je bilo. Što detaljnijoj, jer bilans nikada nije samo jedan. Baš kao ni put od jedne do druge tačke sanjanog, pravednijeg, horizonta jave. Sanjave, kako bi rekli najodvažniji.