Krivi jer su spašavali živu glavu

Radio sam kao vozač, imao sam kuću u središtu Karlovca, u njoj prodavaonicu koja je dobro poslovala. U Vojišnici kraj Vojnića posjedovali smo i imanje s kućom. Sa suprugom i dvoje djece, sinom i kćeri, živio sam dobro do 27. listopada 1991, kad nam je oko 11 uvečer kuća u Karlovcu minirana, a egzistencija uništena – priča nam Milan Vujić u spomenutoj vikendici u Vojišnici, koja mu je sada dom.

On je jedan od nekoliko stotina Karlovčana srpske nacionalnosti koji su se te godine našli na putu psima rata, od kojih ih nitko nije zaštitio, bez obzira na dužnost i položaj. Tadašnjem HDZ-u, čini se, nijedan Srbin nije bio dobar, premda je Vujić još u srpnju obukao uniformu HV-a, držao straže u poduzeću i izvršavao vojničke dužnosti kao i svi ostali.

– Znali smo što se događa, ali sam se nadao da neće baš mene pogoditi zlo. Bio sam, kao i ostali, izložen prijetnjama telefonom, neki su me u poduzeću nazivali četnikom, ali sve sam trpio. Dobro se sjećam tog vremena: vozite se gradom, a policija vas zaustavi na semaforu i kaže da se malo strpite. Tada bi obično nakratko nestalo struje, začula bi se sirena za opću opasnost nakon koje je uslijedila eksplozija… i kuća nekog Srbina odletjela bi u zrak – sjeća se Vujić uloge nekih karlovačkih policajaca u tadašnjim događajima.

 

MEĐUNASLOV: Vozio prema Bosni i plakao

 

Karlovac je bio grad na prvoj crti bojišnice; većina Srba u Hrvatskoj živjela je u takvim gradovima poput Karlovca, a na okupiranom području Krajine bilo ih je manje od 50 posto. Otkazi, zastrašivanje, prijetnje, premlaćivanja, paljevine, eksplozije, deložacije i ubojstva bili su tih godina svakodnevnica ljudi kojih se vlast devedesetih željela riješiti, iako ih je javno pozivala da ostanu. Kako ostati kad ti se terorističkim činom uništi egzistencija, nitko nije govorio.

– Žena je s nećakinjom bila u podrumu, kad je netko počeo lupati na vrata prodavaonice. Pobjegle su na kat i zaključale se u kupaonici. Uskoro je odjeknula eksplozija, koja je urušila gotovo cijelu kuću. Njih dvije su kroz prašinu i šutu tražile izlaz, no u prizemlju je buknuo plamen, pa su morale skakati s balkona na katu. Moja je supruga u to vrijeme imala više od 100 kila, pa se pri skoku sva polomila, imala je i teški potres mozga – govori Milan Vujić.

Te je 1991. svima bilo jasno tko diže kuće u zrak: gradom na prvoj crti bojišnice nije se mogla kretati nepoznata skupina ljudi i minirati objekte bez znanja vojske ili policije. Strah se uselio u ljude, strah od svih organa vlasti koja ne čini ništa da te zaštiti. 

– Odlučio sam otići, napustiti sve. Posjeo sam ženu, djecu i nećakinju u auto i krenuo okolnim putem u Bosnu. Vozio sam i plakao: za svojom kućom, za prodavaonicom, za životom koji sam napustio. Za svim onim godišnjim odmorima kojih sam se odricao da izgradim kuću, za svim što sam u trenu izgubio.

Nije znao da ga u Bosni čekaju drugi problemi. Tamošnji su se Srbi spremali za rat, pa im je došao kao naručen – vojni su ga policajci odmah isporučili braći po oružju u Vojnić. Završio je u vojnom zatvoru, gdje su ga optuživali da je ustaški špijun, da je bio u ustaškoj vojsci i slično. Kad su čuli za eksploziju kuće, pustili su ga, ali i obukli u svoju uniformu.

 

MEĐUNASLOV: Nepravda za nepravdom

 

Nekako su se snalazili do “Oluje”, a tada, kao i svi ostali, bježe u Srbiju. Milan se vraća među prvima, 1998, i opet nalazi ruševine, sada i u Vojišnici. Srušeni su pomoćni objekti, a kuća je opljačkana i zapaljena. Nije kukao nego je odmah zasukao rukave – okrenuo se proizvodnji meda i rakije te pripravaka od prirodnog bilja. Kroz njegovu su kuću često prolazili i lokalni i državni političari, a navratio je jednom i američki ambasador: svi su mu obećavali pomoć, na koju bi zaboravljali čim bi otišli, pa je brzo potpuno ugasio obrt.

Milan Vujić, kao ni tisuće drugih kojima je kuća minirana izvan zone ratnih djelovanja, nikada nije dobio ni lipe odštete: Zakon o obveznim odnosima propisivao je da se građanima kojima je imovina uništena terorističkim aktom treba isplatiti odšteta, ali je Vladimir Šeks jednostavno ukinuo taj članak. Vujić je brzo shvatio da od države za uništenu kuću u Karlovcu i imanje u Vojišnici neće dobiti ništa, pa se posla prihvatio sam – svojim je novcem, u opustošenom i uništenom kraju, obnovio dva pomoćna objekta na imanju. Tada se u priču uključuje država, kojoj je obnova u “Oluji” miniranih objekata odjednom postala građevinski upitna.

– Stvarno nisam mogao vjerovati kada mi je inspektorica rekla da o svom trošku moram ukloniti ovu radionicu, jer nemam građevinsku dozvolu. Pokušao sam joj objasniti da sam gradio na starim temeljima, no nije htjela ni čuti. Sve je završilo na sudu, sutkinji sam donio i fotografije objekata od prije rata, ali ništa… Osudila me i sada čekam što će dalje biti. Stotine bespravno izgrađenih vila uz more nisu takav problem kao moja šupa u Vojišnici – zdvaja Milan.

Nepravdama tu nije kraj, jer hrvatsko pravosuđe Milanu i teško bolesnoj supruzi priređuje jedno od poniženja koja izlaze iz uobičajenih okvira. Naime, Vujići su pokrenuli proces kojim traže odštetu za ozljede koje je Ljubica Vujić zadobila skačući s kata minirane kuće. Iako su mnogi čuli i svjedočili eksploziji u gusto naseljenom dijelu grada, sud Vujićima nije povjerovao!

– Dostavio sam sudu otpusno pismo iz bolnice na Petrovoj gori, misleći da je to dovoljan dokaz svega što je moja Ljubica prošla. U njemu piše da je pretrpjela strašne traume, da je imala teški potres mozga, da je izudarana… Međutim, sud je poklonio povjerenje osobi koja tvrdi da moja supruga uopće nije bila u kući te noći. Dakle, sada nas proglašavaju i lažovima. Ispada da sam ja ženu tukao i vodio doktorima, kako bih 19 godina kasnije mogao na sudu dokazati nešto što se nije dogodilo. Ne znam zašto svjedokinja laže, znam da je Srpkinja udana za bivšeg vojnika, možda se boji… – nagađa Milan Vujić.

 

MEĐUNASLOV: Ljubičino srce jedva radi

 

Državno odvjetništvo u Karlovcu zatražilo je za navodno krivokletstvo teško bolesne Ljubice  osam mjeseci zatvora ili tri godine uvjetno. Ona je i sada u bolnici u Karlovcu, a Milan strahuje pred njenim povratkom.

– Ljubičino srce jedva radi i ja imam samo jednu želju: molim ovu zemlju u kojoj sam izgubio dvije kuće i onu potleušicu koju moram sam srušiti, čiji me sud proglašava lažovom kad govorim o patnjama žene koja je skokom s balkona spašavala život, da mi pomogne samo u jednoj stvari – da suprugu na povratku iz bolnice dočekam u primjerenim uvjetima, a ne u ovoj šupi čiji zidovi pucaju od vlage. Ona će ovdje umrijeti, a na kat ne može, jer je nepokretna – govori Milan kroz suze. 

Nije teško suosjećati s ovim nesretnim čovjekom, velikim borcem koji se nekoliko puta dizao iz pepela, gradeći život unatoč svemu i unatoč svima, s čovjekom koji je na početku rata obukao uniformu zemlje koja mu od tada stalno okreće leđa.

Milan se ni sada na predaje. Pa ako vas put nanese preko Vojnića i Vojišnice, pogledajte sjedi li ispod plavog suncobrana, pokraj davno napuštene osnovne škole uz cestu prema Topuskome, junak ove priče: zaustavite se na trenutak i kupite štogod, da bar materijalno pomognete i njemu i njegovoj Ljubici. A ako malo popričate o plodovima njegova mukotrpnog rada – medu, rakiji i proizvodima od ljekovitog bilja – uvjerit ćete se i sami da je Milan Vujić bogat čovjek. Ne novcem, kako mu je predviđao američki ambasador za svog posjeta, nego ponosom i prkosom da se ne poklekne pred nijednom nesrećom i nikakvom nepravdom.