Pripitomljavanje opasnih misli
Tokom šezdesetih godina afirmirala su se trojica kapitalnih anglofonih kantautora židovskog porijekla, koji će se upisati zlatnim slovima u povijest umjetničkog žanra pjevane pjesme – Bob Dylan, Leonard Cohen i Lou Reed. Istovremeno se i u Francuskoj rađala kantautorska zvijezda (rusko-)židovskih korijena, koja će pod imenom Serge Gainsbourg krajem tog desetljeća postići svjetsku slavu pjesmom “Je t’aime… moi non plus”, nezaboravnim orgazmičkim duetom s Jane Birkin. Iako su i Dylan i Cohen, a pogotovo Reed, svojim životom i pjesmama pobuđivali kontroverze odnosno provocirali tabue, Serge Gainsbourg postao je sinonimom tabubrejkera i provokatora u najboljem, “francuskom” značenju tog pojma.
Stvarni Serge
Nakon što je 1965. napisao za francusku tinejdžersku zvjezdicu France Gall, kao predstavnicu Luksemburga, pobjedničku pjesmu Eurovizije “Poupée de cire, poupée de son”, u kojoj izvođačicu definira kao naivnu i neiskusnu lutku na koncu, istoj je pjevačici godinu kasnije “podmetnuo” pjesmu “Les Sucettes”, o mladoj djevojci koja jako voli lizalice, pri čemu je svima osim samoj France Gall bilo jasno da je riječ o aluziji na oralni seks. Gainsbourg će kasnije izjaviti kako se radi o “najsmjelijoj pjesmi stoljeća”, iako će se većina složiti da bi tu titulu trebala ponijeti spomenuta legendarna “Je t’aime”.
Originalno napisana 1968. kao duet s tadašnjom Gainsbourgovom djevojkom Brigitte Bardot, nije objavljena jer se tome protivio ondašnji Brižitkin suprug, poslije čega je autor novu suizvođačicu pronašao u mladoj i nepoznatoj engleskog glumici Jane Birkin. U to vrijeme 22-godišnja Jane Birkin bila je tipična nimfeta, erotična slatkica koja je pjesmi dala sasvim drugu dimenziju od Brigitte Bardot. Dok je 34-godišnja glumačka superzvijezda, inače bivša nimfeta, pjevala promuklim glasom iskusne rasne ženke i pritom ipak preglumački odradila seksualne uzdahe, Jane Birkin je ključne dijelove pjesme izvela u visokom nježnom tonalitetu, sugerirajući čistoću i nevinost mlade djevojke koja se ultimativno prepušta iskusnom ljubavniku (18 godina starijem Gainsbourgu, tada i stvarnom ljubavnom sudrugu), a svaki njezin strastveni uzdah djelovao je apsolutno autentično. Zanosna melodija spojila se s valovitim stihovima u neponovljivu erotsku plimu, dosižući senzualnost kakva je u povijesti pjevane pjesme ostvarena još samo jednom, dvadesetak godina kasnije, u također orgazmičkom remek-djelu “Soft as Snow (But Warm Inside)” kultne irske nezavisne rock skupine My Bloody Valentine.
Dvije godine potom Gainsbourg snima konceptualni album “Melody Nelson”, čija je tema njegova fiktivna tragična ljubav sa 14-godišnjom naslovnom protagonisticom, a još dalje ide početkom osamdesetih, kad kao 55-godišnjak sa 13-godišnjom kćeri Charlotte (danas ugledna i apartno lijepa glumica) snima album, pjesmu i spot “Lemon Incest”. Charlotte, odjevena samo u košulju i gaćice, oslonjena na goli očev torzo, odnosno klečeći, grli očevu nogu i pjeva “je t’aime”. S dotičnog albuma pamti se i pjesma “Charlotte for ever”, osobito spot u kojem otac i kći plešu kao ljubavnici, a on je na kraju nježno ljubi u vrat.
Filmski Serge
Gotovo ništa od ovih, za današnje pojmove nevjerojatnih provokacija ne može se pronaći u filmu “Gainsbourg: Opasne misli”, slikopisnom debiju autora stripa Joanna Sfara. Adaptirajući vlastiti crtani roman o Gainsbourgu, Sfar je epizodu s France Gall sveo na benignu anegdotu, nastanak antologijske “Je t’aime” i njezin odjek opisao na beskrajno konvencionalan način, a atake na tabue s “Melody Nelson” i pubertetskom Charlotte jednostavno preskočio, kao uostalom i čuveni incident kad je Gainsbourg u TV emisiji izjavio da želi poševiti tada mladu Whitney Huoston.
Sfaru je važnije bilo prikazati skandal s reggae verzijom “Marseljeze” koju je Gainsbourg snimio na Jamajci (gdje je opet preskočeno Sergeovo podmetanje erotskih stihova Marleyjevoj supruzi Riti, zbog čega je znameniti jamajčanski kantautor pobjesnio), te cijeli film gnjaviti s Gainsbourgovim alter egom u obliku hipertrofirane karikature Židova, misleći valjda da je izravno društveno-politički aspekt važniji od erotskog. Izuzev uvodnog dijela sa Sergeom kao srčanim i erotski iznimno zainteresiranim dječakom, koji za rata pripitomljuje fantoma židovske rugobe čineći ga svojim saveznikom (kao što su kasnije američki crnci “ukrotili” termin nigger), Sfarov je film promašeni pokušaj nekonvencionalne biografije, osobito prisnažen u tom promašaju groznim odabirom Erica Elmosnina kao Gainsbourga. Ali tako to ispadne kad ljudi pomiješaju konvencionalno shvaćenu ružnoću s neuglednošću i ne shvate da “ružan” muškarac mora imati karizmu da bi isprovocirao libido i ljubav lijepih i darovitih žena. Ono što je stvarni Serge imao u izobilju, a što nikad ne bi imao da je izgledao i djelovao kao filmski Serge.