Slobodno tržište je smrt za poljoprivredu, a i šire

Poljoprivreda i druge privredne grane u ovo se doba reformi i restrukturiranja – drugim riječima, u doba prilagođavanja i ujednačavanja uvjeta prema diktatu tzv. slobodnog tržišta – nalaze usred procesa koji uglavnom uništavaju proizvodnju, snižavaju cijene proizvoda i pretvaraju plodna zemljišta u zapuštene površine koje će, sudeći po praksi svih susjednih, tzv. tranzicijskih zemalja, postati jeftina opcija za “okrupnjavanje” poljoprivredne proizvodnje. Pokret za slobodu – angažiran u borbi za radnička prava, protiv privatizacije a za preuzimanje proizvodnje od strane radnika kroz radničko dioničarstvo – odlučio je pokrenuti diskusiju i analizu stanja, u potrazi za uzrocima i konkretnim rješenjima za poljoprivredu. O tome smo razgovarali s Milenkom Srećkovićem, aktivistom Pokreta za slobodu i jednim od organizatora nedavno održane konferencije “Poljoprivredna reforma u Srbiji”. 

Konferencija je utvrdila neke osnovne probleme poljoprivrede u svijetu i Srbiji, kao i probleme aktualne i buduće reforme poljoprivrednog sektora. Koji su najveći? 

– Najveći problem većine poljoprivrednika u Srbiji jeste činjenica da oni retko kad pokriju troškove koje su uložili u proizvodnju, pa su stalno na gubitku i prisiljeni da se zadužuju. Monopolisti na tržištu diktiraju otkupnu cenu koja će im obezbediti ogroman profit, a koja degradira sav uloženi trud poljoprivrednika. Upravo su iz tog razloga danas stotine poljoprivrednika traktorima blokirale puteve u Srbiji. Dobar deo populacije zbog toga odustaje od bavljenja poljoprivredom, čime se povećava obim jeftine radne snage kojoj ne preostaje ništa drugo osim zapošljavanja na izrabljivačkim radnim mestima gde se ne poštuju radnička prava, a zarada jedva pokriva osnovne troškove ishrane.

Ljubav (ni)je na selu 

U Srbiji je sve veća površina poljoprivrednog zemljišta koje je zaparloženo, jer ga niko ne obrađuje. Od 1999. do 2008. površina zaparložene zemlje povećala se za 70.000 hektara i obuhvata ukupno 200.000 hektara. U nekim selima voće ostaje neobrano, jer seljaci dobiju 15 dinara po kilogramu od otkupljivača, koji ih kasnije u supermarketima prodaju za 200 dinara po kilogramu. Osim toga, u Srbiji je uništena, najčešće privatizacijom, prerađivačka industrija, pa su poljoprivrednici prinuđeni da prodaju i izvoze sirov proizvod koji je na svetskom tržištu mnogo jeftiniji od poluproizvoda ili krajnjih proizvoda.

Ispod granice siromaštva u Srbiji živi 39 odsto ruralnog stanovništva i čak 53 odsto poljoprivrednika. U proteklih osam godina u 253 privatizovana poljoprivredna preduzeća otpušteno je preko 65.000 radnika. Popularizacija urbanog načina života i težak život na selu doveli su do toga da mladi ljudi ne žele da žive na selu, pa je tamo sve više onih koji nemaju s kim da osnuju bračnu zajednicu, što je teško breme u tradicionalno uređenim zajednicama.

Kako se globalni problemi odražavaju na stanje poljoprivrede u Srbiji, odnosno koliko je maha uzelo okrupnjavanje zemljišta, pritisak korporacija da se koriste samo određene vrste sjemena i niz kemikalija te, posljedično, uništavanje malih poljoprivrednih gospodarstava koja polako gube sva prava? 

– Kako je istakao profesor Miladin Ševarlić sa Poljoprivrednog fakulteta u Beogradu, poljoprivreda sve više postaje tržište za plasman nepoljoprivrednih proizvoda, sintetičkih inputa kao što su mineralna đubriva, herbicidi, pesticidi, hormoni rasta, aditivi. Korporacije se orijentišu prema profitu i obezbeđuju ga svim mogućim sredstvima, a zemlje s visokim nivoom korupcije su im najpogodnije tlo. Lobiranje pojedinih korporacija u Srbiji toliko je snažno da su njihovi stipendisti čak postajali ministri za poljoprivredu. Uprkos zakonskoj zabrani uvoza genetski modifikovanih proizvoda, u Srbiju je uvezeno više hiljada tona genetski modifikovane sojine sačme za ishranu životinja: seme je švercovano iz zemalja u okruženju, a otkriveni zasadi nisu uništeni. Čak se očekuje da će, pod izgovorom da je to potrebno radi učlanjenja u Svetsku trgovinsku organizaciju, biti promenjen zakon kako bi se omogućilo legalno gajenje genetski modifikovanih proizvoda u komercijalne svrhe, što će dovesti do smanjenja proizvodnje zdravstveno bezbednije i isplativije hrane. Korporacije pretežno nameću monokultivaciju, uzgajanje jedne sorte na ogromnim površinama, nad čijim semenom drže monopol, što dovodi do uništavanja prirodne okoline i raznovrsnosti. 

800 miliona gladnih uprkos agrohemiji

Osim problema, na konferenciji su se spominjala i moguća rješenja?

– Upotreba hemikalija u poljoprivredi nastala je iz potrebe da se poveća produktivnost i nahrani što veći broj ljudi. Međutim, iako se na taj način 2000. godine proizvelo žitarica dovoljno za ishranu osam milijardi ljudi (trenutno na planeti ima sedam milijardi), ipak je bilo 800 miliona gladnih, jer proizvodnja sa skupim inputima nije dostupna onima koji su siromašni. Pored toga, nekontrolisana primena agrohemikalija dovela je do značajnog narušavanja životne sredine. Organska poljoprivreda je alternativa takvoj konvencionalnoj poljoprivredi, jer zahteva zemljište na kojem u poslednjih pet godina nisu upotrebljavane hemikalije. Razvijanje organske poljoprivrede i proizvodnja zdravstveno bezbednije hrane  mogli bi da imaju plodno tlo u Srbiji, jer je 650.000 hektara ovde pogodno za to. Prema predlogu učesnika konferencije Jona Popova iz Građansko-sindikalnog fronta iz Vršca, 200.000 hektara zaparložene zemlje moglo bi se koristiti za proizvodnju ekološkog biogoriva. Permakultura i ekosela koncept su nepoznat u Srbiji – predstavila nam ga je Sunčana Pešak, govoreći o eko-imanju u selu Vukomeriću kod Zagreba.

Po mom mišljenju, u osnovi svake poljoprivredne reforme koja bi bila u interesu naroda trebala bi da stoji borba za suverenitet nad prirodnim resursima i bogatstvom, čime bi se sprečio eksploatišući odnos prema prirodi: ovako, uvek ćemo imati uslovljavanja i modifikacije proizvodne strukture od strane interesnih grupa, korporacija, velikoposednika itd. Jedna od nužnih mera, prema predlogu profesora Ševarlića, jeste i organizovanje poljoprivrednika u ekonomska udruženja i pokrete, kako bi se između proizvođača i potrošača smanjio broj posrednika i troškova ugrađenih u maloprodajnu cenu hrane.

Što možete reći o konkretnim rezultatima borbi vođenih protiv privatizacije, a za radničku kontrolu proizvodnji koje su trebale biti privatizirane? 

– Vlast u Srbiji želi da rasproda što više preduzeća kako bi napunila budžet i očuvala socijalni mir. Povećava se policijska represija nad zrenjaninskim radnicima, kako bi ih se zaplašilo i nateralo da pristanu da rasprodaju svoje vlasništvo, a time i kontrolu nad fabrikom. Pokušavaju da naprave aferu od jedne veoma uspešne priče o obnovi proizvodnje i poslovanju koje je obezbedilo redovne prihode zaposlenima, nakon što je fabrika spašena od privatnika koji je hteo da je rasproda. Kako bismo organizaciono pomogli štrajkove, povezali smo veći broj štrajkačkih odbora iz fabrika širom Srbije i osnovali Koordinacioni odbor radničkih protesta, kojem je glavni cilj bila borba za raskid privatizacija, kako vlasnici ne bi mogli da manipulišu imovinom i ugrožavaju radna mesta zaposlenih. To je pomoglo da se najradikalniji lanjski štrajk okonča izbacivanjem neodgovornog vlasnika iz račanske “Zastave elektro”, iako je skoro svih 280 radnika uzelo otpremnine i neisplaćene plate za koje su se izborili i odlučilo da napusti fabriku, koja je nakon raskida privatizacije prodata južnokorejanskoj kompaniji “Jura”, koja je zaposlila 600 mladih. Deo zabrinutosti za stanje u poljoprivredi dolazi i od toga što će se veći deo radnika u Srbiji po uzimanju otpremnina ili po gubitku radnog mesta morati posvetiti obrađivanju svojih imanja. 

Izdavali ste niz publikacija, no najviše je odjeka imao “Z magazin” za Balkan, koji je prestao izlaziti. Što se dogodilo, planirate li ga ponovno pokrenuti?

– U trenutku kada je Pokret za slobodu učestvovao u organizovanju radničkog pokreta i povezivao veći broj radničkih štrajkačkih odbora, morali smo da odustanemo od dodatne aktivnosti, jer smo se orijentisali na list “Pokret”, koji je bio više podređen povezivanju radničkih grupa i informisanju javnosti tokom radničkih protesta. Međutim, ova konferencija o poljoprivredi i sledeća, radnička konferencija (13. jula), vraćaju nas promišljanju alternativa kapitalističkom poretku, što je bio cilj “Z magazina”, pa je samo pitanje trenutka kada ćemo ponovo početi da ga štampamo.