Za jedne izdajnik, za druge četnik

Za Srbe sam izdajnik, a za dio Hrvata četnik – izgovara 70-godišnji Đorđe Gunjević iz Pakraca, sjedeći u debeloj šumskoj hladovini na djedovini u Gornjim Grahovljanima, zapadnoslavonskom selu bivše pakračke općine, koje od nekadašnjih 163 broji, prema posljednjem popisu iz 2001., svega petero stanovnika.

Dublje značenje izreke uzalud pokušavamo otkriti iz statične mimike njegova lica dok ispijajući kavu lista rokovnik u kojem su zapisi iz ratnog dnevnika što ga je kasnog ljeta 1991. vodio u pakračkoj bolnici. Krajem rujna te godine Gunjević je postao poznat svekolikoj javnosti: kao pomoćnik povjerenika Vlade za zdravstveno osiguranje, zdravstvo i socijalnu skrb u općini Pakrac, evakuirao je 300 bolesnika i liječnika iz ratom ugrožene pakračke bolnice, koji su ondje bili i radili u najtežim uvjetima. No, gotovo je nepoznata druga, strašnija i apsurdnija strana njegove priče, koja objašnjava uvodnu rečenicu. Naime, iako po nacionalnosti Srbin, 13. rujna 1991. uhićen je i odveden u logor Bučje pod kontrolom Srba, a ni nepun mjesec kasnije, 11. listopada, kao osoba koja je u hrvatskim medijima označena kao humanist – bio je mozak akcije evakuacije i mnogih Hrvata iz bolnice – završava u zloglasnom logoru u Pakračkoj Poljani, gdje su ga punih pet dana i noći tukli i ponižavali merčepovci, pripadnici specijalne jedinice MUP-a pod zapovjedništvom Tomislava Merčepa.

Krv mu se sledila u žilama

- Sredinom kolovoza 1991. pobunjeni su Srbi ušli u pakračku bolnicu i odveli ravnatelja Vladimira Solara. Kada je Vlada imenovala povjereništvo i kako sam ja prije rata radio kao tajnik u zdravstvenom osiguranju, tražili su da preuzmem rukovođenje Medicinskim centrom Pakrac – prisjeća se Gunjević tih dana.
Ubrzo je prekinut dotok pitke vode u bolnicu, a bolnički izvori vode iz bunara, koji su korišteni u krajnjoj nuždi, bili su bakteriološki neispravni. Nekoliko je bolesnika na dijalizi umrlo zbog zagađene vode. Reducirana je struja, a nestajalo je i plina i hrane. Gunjević je u tom trenutku svakodnevno preko radioveze pregovarao s pobunjenicima koji su držali rubne dijelove Pakraca.

- Bio je 13. rujan, jedan od dva najgora dana u mome životu. Uputio sam se na pregovore prema okupiranim Gavrincima, gdje me dočekao čovjek s kombijem pogrebnog poduzeća. Odvezli smo se u Kraguj, gdje su me u jednoj kući čekali zapovjednici tadašnje civilne vlasti Zapadne SAO Krajine. Od njih sam tražio da oslobode ravnatelja Solara i druge doktore. Tražio sam da puste vodu u bolnicu i da prestanu pucati po njoj. No, umjesto toga, uvjetovali su mi niz nebuloza koje nije bilo moguće ispuniti, tako da su pregovori neslavno završili – priča Gunjević dok se vozimo prema mjestu koje mu je ostavilo doživotnu traumu.

- Nakon što sam izašao iz te kuće, na cesti su me dočekala petorica vojnika s kalašnjikovima. Jedan od njih je rekao da ne mogu nazad u Pakrac, jer su dobili naređenje da me vode u komandu. Tada je neki rezervist skinuo sa sebe prljavu crnu majicu koju su mi vezali preko očiju i zatim me ubacili u kombi. Znao sam da me voze u logor Bučje, poznavao sam taj teren k’o svoj džep – nastavlja dok ulazimo u pusto selo Bučje.

Naziru se tek temelji kuća, koje su spalili hrvatski vojnici nakon zauzimanja sela potkraj prosinca 1991. O postojanju logora svjedoči manji spomenik podignut njegovim žrtvama, a zgrada bivše šumarije, u koju je Gunjević bio doveden, zarasla je u korov, žbunje i drveće, pa joj je nemoguće pristupiti.
- “Dajte ga ovamo, jeb’o vas on, dajte nam da ga ubijemo, on je izdajnik, služi ustašama”, zbog poveza ne vidim, ali dobro čujem što masa izvikuje dok me vojnici iskrcavaju iz kombija. Krv mi se sledila u žilama. Uveli su me u zgradu i ostavili sa stražarom. Nikoga nije bilo nekoliko sati. Muk i tišina. Pomislio sam da mi nema spasa. Kada su se predvečer vojnici vratili, rekli su mi da me vode nazad. Vani opet ista scena, povici da me treba ubiti, da sam izdajnik i ustaša. Apsurdno, jer kako im objasniti da je više od polovice pacijenata u bolnici srpske nacionalnosti – pojašnjava Gunjević.

Njegove muke još nisu bile gotove. Dovezli su ga ponovno do Gavrinaca i skinuli mu povez s očiju: uz pratnju jednog vojnika, krenuo je poljem do mjesta gdje je ostavio službeni auto. Posvuda se pucalo. Kada je upalio auto, meci su zafijukali oko njega. Jedan je probio vjetrobransko staklo, drugi mu je prošao tik kraj glave. Tresao se od straha, no nekako je stigao do Pakraca.

- Ujutro sam otišao u bolnicu, nije bilo vremena za predah. Nedostajalo je lijekova, sanitetskog materijala i hrane. U bolnici je bilo 350 bolesnika, stanje je bilo neizdrživo. Odlučio sam da krenemo s evakuacijom bolesnika, bio je 25. rujan 1991. godine – kaže.
Prvo su evakuirani bolesnici s hemodijalize te rodilje i djeca. Drugi su dan evakuirani bolesnici s kirurgije, interne i intenzivne.

- Do 26. rujna evakuirali smo sve osim 270 duševnih bolesnika i dvadesetak s intenzivne njege. Nemamo pomoći, treba toliko ljudi hraniti, nema plina, nema ničega. Bolesnici su smješteni u podrumu, neki u prizemlju s medicinskim osobljem. Rekao sam im da odlazim tražiti pomoć – kazuje Gunjević.

Krenuo je u Kutinu, gdje je bilo sjedište povjerenstva i gdje su, za razliku od Pakraca, telefoni radili. Ondje je pokušao stupiti u kontakt s tadašnjim ministrom zdravstva Andrijom Hebrangom, kojem je namjeravao izložiti plan evakuacije. U hotelu “Kutina” 28. rujna prima Hebrangov poziv za sastanak i odlazi u Zagreb.

- Od Hebranga sam zatražio da od ministra policije Ivana Vekića osigura da vojska ne puca po nama i da vidimo gdje ćemo smjestiti bolesnike. Akcija evakuacije autobusima i osobnim vozilima započela je 29. rujna u Garešnici oko 15 sati, a u Kutinu smo stigli oko tri ujutro. Fijuci metaka i granata ostali su iza nas, bolesnike smo potom otpremili prema psihijatrijskim ustanovama u Popovači, Vrapču i Jankomiru – prisjeća se Gunjević noći velikog bijega.

Na razgovoru kod Merčepa

Nakon uspješne akcije, o čemu su tada izvijestili svi mediji, Gunjević je ostao u Kutini, gdje  se preselila i njegova supruga. Nove su nevolje za njega tek počinjale.
- Bio je 9. listopad i vraćao sam se iz Daruvara u kutinski hotel. Tamo su me dočekala trojica policajaca koji su pretresli hotelsku sobu. Nisam imao pojma zašto. Tražili su me i radiostanicu, koju sam prije toga dao jednoj doktorici da je ima na terenu. Odveli su me u policijsku stanicu, gdje sam u hodniku čekao punih sedam sati. Kod inspektora na razgovoru proveo sam dva sata. Optužili su me da sam špijun, valjda zbog radiostanice, a kada sam se kao pomoćnik povjerenika pozvao na ministra Hebranga i kada me je inspektor provjerio, onda su me pustili – priča.
No, samo dva dana nakon neugodne scene u stanici, na radno mjesto ispostave zdravstvenog osiguranja u Kutini, gdje je u dijelu za socijalnu skrb bio smješten krizni štab, upala su dvojica, naoko neugledni rezervisti.

- Jeste li vi Gunjević? – upitali su ga osorno.
- Jesam – odgovorio im je, objasnivši im i da je Vladin povjerenik.
- Jebemo mi Vladu koja je vas imenovala za povjerenika! Uhapšeni ste, pođite s nama – odvratili su bezobrazno.
Strpali su ga u kombi, vezali ga i uzeli mu osobne dokumente i novčanik, uz komentar da ga ionako više neće trebati. Pomislio je na najgore, dodaje, jer vozili su ga u Pakračku Poljanu.

I dok se približavamo drugom mjestu gdje je bio zatvoren, na mjestu nekadašnjeg kulturnog doma a danas pošte, primjećujemo nelagodu u njegovu držanju. Gunjević upire prstom na kat, prisjećajući se trenutka kada su ga doveli.

- U prostoriji na katu bio je još jedan Pakračanin, kojeg sam poznavao od prije rata. Odonda mu se zameo svaki trag. Nismo smjeli razgovarati. Tada upadaju trojica merčepovaca, bacaju me na pod i počinju cipelariti. Slomili su mi tri rebra, dva su napukla, podljevi su bili vidljivi po cijelom tijelu. Nakon torture odvukli su me na razgovor Tomislavu Merčepu, kojeg je zanimalo tko je organizirao pobunu u Pakracu – prisjeća se Gunjević. Objasnio mu je da je Vladin povjerenik, a Merčep je tada svojim bojovnicima naredio da ga smjeste u neku prostoriju i ne diraju. Ipak, sljedeća tri dana tukao ga je tko je stigao.

- Kada bi netko od vojnika ušao u prostoriju, nalik na ostavu, gdje smo bili nas četvorica zarobljenika, morali smo uzviknuti “Za dom spremni!” i pjevati himnu. Spajali su mi struju na uši, tukli me, ponižavali, gledao sam kako čovjeku na živo nožem buše nogu, nisam četiri dana išao na zahod… – drhtavim glasom priča.

Supruga ga je preko raznih ljudi pokušavala izvući iz ralja merčepovaca, no bezuspješno. Nakon tri dana, vidjevši valjda da su pogriješili, premjestili su ga u drugu prostoriju. Gunjević smatra da su doznali sve o evakuaciji koju je organizirao, zbog čega je na njegovoj strani bilo puno Hrvata iz Pakraca. To ga je spasilo, pretpostavlja.

- Konačno, negdje oko deset sati 16. listopada, pojavio se Vladimir Delač, ratni povjerenik za Pakrac. Pozivali su me u Merčepovu sobu i kazali da je moje privođenje i zatvaranje bila greška i da sam slobodan. Bez ikakve isprike. Zaista, bio sam gotovo siguran da će me likvidirati – kaže Đorđe Gunjević dok napuštamo naizgled nevinu Pakračku Poljanu.
Krajem te godine otišao je na liječenje kod prijatelja u Nizozemsku. Umirovljen je 1993. Đorđe Gunjević živi je primjer apsurdnosti rata i suludih ideologija, podjela na “naše” i “vaše”. Za njega je te ratne 1991. postojala samo jedna ideja – ideja čovjekoljublja.

  •  

Knjiga o ratnom Pakracu

Đorđe Gunjević
nikada nije saznao zbog čega je odveden u logor Bučje koji su, kako kaže, uspostavili lokalni Srbi uz pomoć JNA. Jedan od zagovornika pobune u tom dijelu Slavonije bio je, prema pisanju medija i izjavama svjedoka, i Veljko Džakula, tadašnji predsjednik

SDS-a za područje Pakraca i tzv. SAO Zapadne Slavonije.
- Džakula je sigurno trebao znati za Bučje, ali ne znam koliko je bio direktno umiješan u to. Koliko je tamo bilo zarobljenih Hrvata, teško je reći: možda oko 150. Pretpostavlja se da je žrtava logora bilo između 50 i 70 – kaže Gunjević.
U izdanju Documente – centra za suočavanje s prošlošću, uskoro izlazi i Gunjevićeva knjiga o ratnoj 1991. na tom području, čiji je radni naslov “Evakuiran na Pakračku Poljanu”.

  •  

Zajednički spomenik žrtvama NOB-a i 1991.

Na dan našeg susreta s Đorđem Gunjevićem, tridesetak mještana otkrilo je obnovljeni spomenik 21 poginulom borcu NOB-a iz Gornjih Grahovljana. Nekoliko mještana, među kojima i Đorđe Gunjević, potrudilo se da se uz tu činjenicu na spomenik upiše i podatak da je tijekom 1991. u tom selu stradalo i 16 civila, koji nisu napustili svoje domove.