Juriš na demona tržišta

Na Prokrustovoj postelji kritike u “Novostima” nemoguće je podrobno pisati o knjizi Deana Dude (Pula, 1963.) koja sadrži 46 tematski heterogenih tekstova, nastajalih i objavljenih u “Feral Tribuneu” počev od 2003. godine. I inače, čitaocu sa strane, koji nije sasvim saživljen sa kulturnim miljeom posttuđmanovske Hrvatske, teško je detektovati svaku aluziju i kontekst koje prosečan domaći konzument hrvatskih medijskih, izdavačkih i kulturnih prilika gotovo “epidermalno” reaktivira iz svog sećanja. Prva prepreka intrudera nagoni da se usredsredi na vrstu argumentacije i na retoriku kojom se Duda služi; druge prepreke nema – (zajednička) prošlost uistinu “dugo traje”. Tako bi mogla da glasi jedna od poenti Dudinih analiza: prošlost tranzicije nikad se ne završava/dokida, budući da je sam pojam prelaza teorijska varka. Tranzicija je trajno stanje a pravo ime tranzicije je inicijalni kapitalizam bez ljudskog lika.

Dean Duda je komparatista i kulturolog, profesor univerziteta i kolumnista bivšeg “Feral Tribunea”. Već u ovoj redukovanoj selekciji opredeljenja i učinaka, krije se saznajno-kritički spoj akademske i publicističke delatnosti Deana Dude. Što je izuzetak koji potvrđuje pravilo: predstavnici akademske elite retko kad ili nikad napuštaju vanvremene katakombe svojih katedara i gacaju po žitkom blatu nedovršenih kulturnih procesa, konfrontiranih stanovišta i interesa. Akademska elita je ili ogrezla u kukavički oportunizam volterovske bonsai agrikulture ili je svojom voljom lukrativno stala na branik državnih interesa, proglašavajući pritom saobraćajne nesreće koje je izazvalo blindirano vozilo nacionalne države nuždom “povesne zbiljnosti”.

Hermeneutičar tranzicije

Retkost je, dakle, sresti akademca koji vlastiti nauk proverava in vivo i ne izbegava škakljivu kritiku državnih institucija, kapitalnih poduhvata, ministarskih manevara, hvaljenih festivala i enciklopedija… I kad je benigna i konstruktivna, takva kritika donosi rizik za njenog prononsera, makar neprijatnost ako ne nužno javne diskvalifikacije, sudske tužbe ili ugrožavanje radnog mesta. Da ne pominjemo onu drugu kritičku analizu za koju sledi kašikara na simsu Dejana Anastasijevića ili metalna šipka u glavu Teofila Pančića pred punim gradskim prevozom.

Iako pisani povodom dnevnih događaja i bez plana da nekada budu deo sistematskog istraživanja, tekstovi u knjizi “Hrvatski književni bajkomat” Deana Dude međusobno su kompatibilni. U osnovi bave se tržišno-medijskim mehanizmima tranzicionog doba koji bitno određuju marginalizaciju relevantnog književno-kritičkog diskursa, anahronost i polovnu sklepanost teorijskog razumevanja književnosti, političku i medijsku manipulaciju tzv. visokom kulturom kao statusnim simbolom samolegitimisanja malograđanske klase u usponu… Duda pojavama, ličnostima i izdavačkim poduhvatima pristupa ne kao književni kritičar ili publicista-istraživač već kao, oldtajmerski rečeno, sociolog kulture, ili kao hermeneutičar tranzicije u oblasti kulture koja jednovremeno obuhvata književnu proizvodnju, marketinški plasman proizvoda, kulturnu politiku države i diskurzivnu praksu medija.

Dudine tekstove ne karakteriše poseban analitički metod koliko, uz razbokorenu sintaksu koja miri satirične aluzije i teorijske apstrakcije, poseban ugao posmatranja, jedinstven i van sfere hrvatskih štampanih medija. Recimo, Duda nagradu “Jutarnjeg lista” svodi na medijski ritual koji simbolički potvrđuje da je laureat još živ i važan na književnoj sceni; dojučerašnju invaziju kiosk-literature po damping ceni uz primerak novina vidi kao neprincipijelnu koaliciju tabloida i visoke umetnosti neizbežno propraćenu ignorancijom i neukusom; dok prevođenje Džojsa u turističku ikonu Pule uz hotimičan zaborav njegovih gorkih zapažanja o “neukim Slovenima” i “pomorskom Sibiru” čita kao marketinšku lakirovku.

U knjizi ima i odeljak sa nekoliko kritičkih prikaza. U svetlu nedavne Josipovićeve posete Beogradu posebno je zanimljiv onaj posvećen “Leksikonu Ju mitologije” (Zagreb, Beograd, 2004.). Naime, srpski je predsednik svom hrvatskom kolegi poklonio ovu zamašnu i tvrdo ukoričenu knjigu čije korice krase jarke boje zastave SFRJ sa petokrakom, a zauzvrat dobio potresno svedočanstvo o Vukovaru koje je napisao jedan od preživelih logoraša. Prvi komentar jedne čitateljke na sajtu “Politike” vajkao se zbog zaobiđenog reciprociteta: mi njima jugo-nostalgična podsećanja, oni nama zamerke iz poslednjeg rata. Nostalgiju mu je predbacio i Dean Duda (Leksikonu ne Tadiću), odbivši da ga ocenjuje uobičajenim leksikografskim merilima jer bi za ovakav dobrovoljni amaterski projekat to bio metodološki promašaj. Duda zamera na nostalgiji za nepostojećim zlatnim dobom beskonfliktnog jugoslovenskog kulturnog zajedništva i prosperiteta. Štaviše, za Dudu ovaj leksikon predstavlja ekskluzivno iskustvo i bildungs roman generacije rođene 1960-ih, “uspješno zaražen stilemama onodobnog omladinskog tiska i autorske rock-kritike”, te opterećen sentimentalnim mačističkim i kasarnskim diskursom i “popkulturnim imaginarijem” koji uspešno miksuje u bljutavu kašu Lepu Brenu i Rundeka, Tomu Zdravkovića i novi val. Šta je predsednik Srbije hteo ovim poklonom da poruči ne znamo, možda je njega i njegove spin doktore aficirala korica i volumen knjige, a možda mu je mitologija u naslovu davala ozbiljnost distance prema prizivu kontroverzne nostalgije. Znamo šta je Duda zamerio “Leksikonu”: ne jugonostalgiju kao izmaštani ideološki bauk, već nostalgiju kao zašećerenu vodicu za pričešće omatorelih Petar Panova.

Da li je tržište krivo za sve?

Ova knjiga budi i neke dileme: da li je duh tržišta kao eksploatatorski duh popkulturne estradizacije kriv za, recimo, sukob interesa gde je jedan čovek u isto vreme urednik u izdavačkoj kući, književni kritičar, profesor na Univerzitetu, član raznoraznih žirija za književne nagrade ili državnih komisija za otkup knjiga ili je tu pre svega reč o nedostatku morala i lične kuraži koja može da se demonstrira u svakoj epohi i pod svakim režimom? Da li je za nedostatak ili marginalizaciju ozbiljne političke i književne kritike krivo tranziciono tržište koje podilazi niskosti da bi zgrnulo pare ili konformizam sive mase autoriteta i talenata koji su pre za uhljebljenje i uspon nego za konflikt i neizvesnost?

“Hrvatski književni bajkomat” Deana Dude je pionirski projekat. Bilo kao polemički podsetnik, priručnik primenjenih studija tekuće kulture ili donkihotski juriš na demona tržišta, Dudin skener prokazuje kovače lažnog novca i dilere novih fabuloznih mitova.