Pokrajine

Godišnji nastup KUD-a “Zora”

Folklor povezuje mještane Silaša

U KUD-u su svjesni da su se oni koji su selo napustili nakon mirne reintegracije, zaželjeli rodnog ambijenta, pjesme i plesa. Zato im je posebna čast za njih nastupati svake godine

Nisu to klasični susreti dijaspore kakve smo navikli viđati na ovim terenima, već mi u KUD-u “Zora” nastojimo da za naše sumještane, koji su selo napustili nakon mirne reintegracije, tradicionalno organizujemo nastup naših folkloraša – kaže Branka Karan, jedna od vodećih u KUD-u “Zora”, povodom ovogodišnjeg susreta svih mještana ovog sela nedaleko Osijeka, kako onih koji su ostali u njemu tako i onih koji dolaze samo ljeti, obilazeći rodbinu i prijatelje.

Ova tradicija datira iz 2007. godine, kaže Branka Karan i dodaje kako su u selu i KUD-u svjesni da se tokom godina izbivanja mještani zažele rodnog ambijenta, pjesme, plesa i igre. “Zato nam je i posebna čast što jednom godišnje nastupamo za njih”, zdušno kažu u ovom perspektivnom ansamblu, koji postoji nekoliko godina.

Osim nekadašnjih mještana, uglavnom mladih ljudi i mladih porodica stasalih nakon mirne reintegracije, koji sada žive širom Irske, Engleske, Norveške, Belgije, Kanade, Amerike i ostalih zemalja zapadne civilizacije, na susretu se sakupi gotovo čitavo selo, pa je to zapravo godišnji nastup KUD-a “Zora” tokom kojeg se predstave sa usvojenim dostignućima. A “iseljenici” se zaista znaju odužiti rodnom kraju, pa priskaču u pomoć oko nabavke elementarnih stvari za rad KUD-a.

- Prije nekog vremena pozvali smo ih da nam pomognu pri kupovini narodne nošnje kako bismo mogli prikazati narodne igre Šumadije. Većina ih se odazvala pozivu, donirali su po svojoj mogućnosti, a veliki prijatelj KUD-a Vojo Žmukić, koji živi i radi u Kanadi, organizirao je prikupljanje novca u Srpskom klubu u Vankuveru i sav novac poslao KUD-u. Na taj način prikupili smo novac za šest muških i isto toliko ženskih kompleta za nastup – kaže Branka Karan, dodajući kako je Opština Šodolovci i dalje glavna u financiranju KUD-a.

Osim folklora i njegovanja tradicije, iseljeni mještani pomažu i oko izgradnje mjesne crkve, a nemjerljiv je i njihov doprinos popunjavanju kućnog budžeta rodbine, s obzirom na to da je u Silašu rijetko ko danas zaposlen.

- Otišli su uglavnom iz egzistencijalnih razloga. A dobrodošlica koju im poželimo dvosatnim koncertom svake godine, nešto je što i nama i njima daje snagu da izdržimo – kaže Branka Karan. Do kraja mirne reintegracije, ovo pitoreskno i bogato selo jedva da je znalo za pojam emigracije. Njegovih šestotinjak stanovnika živjelo je od svog rada. Samo rijetki su bili gastarbajteri u Njemačkoj.

Silaš je i jedno od najmlađih sela na istoku Hrvatske. Naseljeno je 1922. godine doseljenicima sa Banije, iz Dalmatinske zagore, sa Korduna i Like, te sa nešto porodica iz Crne Gore i Bosne. Oni su kultivisali tadašnju pustaru u vlasništvu grofa Elca i na njoj stvorili uslove za život. I tako sve do rata i kraja mirne reintegracije, kada je bezmalo polovina sela otišla, ali nije pokidala veze sa zavičajem. Godišnji nastup KUD-a “Zora” u njihovu čast jedna je od tananih niti koja ih spaja i barem jednom godišnje drži na okupu.

Boro Rkman

  •  

Gimnazija “Kantakuzina Katarina Branković” upisala šestu generaciju đaka

Trideset novih učenika Pravoslavne gimnazije

Prvi razred gimnazije pohađaće 30 učenika iz svih krajeva Hrvatske, a u sva četiri razreda biće ih ukupno 79

U Pravoslavnoj opštoj gimnaziji “Kantakuzina Katarina Branković” uspješno je završen upis šeste generacije učenika. Prvi razred pohađaće 30 učenika iz svih krajeva Hrvatske, a u sva četiri razreda biće ukupno 79 učenika.

Ni ove godine nije vladao prevelik interes zagrebačke djece, tek njih dvoje je upisalo gimnaziju u Bogovićevoj 7, u kojoj većina učenika potiče iz povratničkih sredina. Kako saznajemo, i ove je godine nekoliko učenika upisalo prvi razred premda su po broju bodova bili ispod praga. Tim učenicima će se na polugodištu provjeriti da li su iskazano povjerenje i zaslužili.

Škola funkcionira po programu opće gimnazije s pravom javnosti, s time da učenici uz redovitu nastavu pohađaju i obavezni srpski jezik, pravoslavni vjeronauk te po 30 posto sadržaja iz nacionalne kulture iz predmeta geografije, historije, likovne kulture i muzičke umjetnosti, dok je crkvenoslavenski jezik fakultativni predmet. Među izbornim predmetima gimnazija nudi strane jezike, uz obavezni engleski i njemački jezik, zatim informatiku i ekologiju. Gimnazija osigurava i dodatne i dopunske sate iz predmeta koje čine program državne mature sa svrhom priprema za taj važni događaj pred upise na željene fakultete.

Školovanje je besplatno za sve učenike, od knjiga i pribora, prijevoza, ulaznica za predstave i muzeje, do ekskurzija i smještaja u đačke domove. Nastava je individualizirana, radi se u malim grupama, đacima je dostupna biblioteka Zagrebačko-ljubljanske mitropolije, koja je bogata starim rukopisima i omogućuje znanstvenoistraživački rad, a svjedodžbom/svjedočanstvom učenici ravnopravno mogu konkurisati na hrvatskim i srbijanskim fakultetima. Za školsku 2011/2012. godinu u Pravoslavnoj gimnaziji najavljuju preseljenje na novu adresu, u zgradu koja je trenutno u izgradnji, kod manastira Svete Petke na Svetom Duhu, čiji će prostor moći primiti 200 učenika. P. Arbutina

  •  

Komemoracija i inicijativa za obnovu spomen-područja Sloboštine

Na redu obnova spomenika u Zapadnoj Slavoniji

U Sloboštini kraj Pakraca ustaše su 16. avgusta 1942. na zvjerski način ubili 1.368 civila. Povodom tog datuma Vijeće srpske nacionalne manjine Požeško-slavonske županije i Udruga antifašističkih boraca i antifašista iz Požege zajednički su organizirali komemoraciju i pomen koji je služio požeški paroh, o. Ratko. Komemoraciji je prisustvovalo pedesetak mještana, članova Vijeća i antifašista.

Na sedam masovnih grobnica, u kojima leže posmrtni ostaci 1.368 žrtava od kojih je 1.165 sa Kozare, a 203 iz Sloboštine i okolnih sela, a među kojima je bilo i pedesetero djece starosti od šest mjeseci do 14 godina, položeni su buketi cvijeća, dok su na mjestu porušenog spomenika majke s djetetom u dvorištu pravoslavne crkve u Sloboštini, gdje se masovni zločin i dogodio, položeni vijenci. Inače, Udruga antifašističkih boraca i antifašista iz Požege i županijski VSNM osnovali su inicijativni odbor za obnovu kompletnog spomen-područja Sloboštine, gdje su civili ubijani u crkvenom dvorištu, a njihova tijela bacana u okolne bunare. Spomen-područje devastirano je početkom rata 1991. godine, dok je figura majke s djetetom ukradena. Prošle godine organizirana je akcija čišćenja tog prostora na koju se odazvalo četrdesetak mještana pakračkog kraja, te je prvi put održana komemoracijama žrtvama.

Inače, avgust je na prostoru Zapadne Slavonije sav u znaku sjećanja na žrtve ustaških pokolja počinjenih 1942. U Japagi kraj Lipika 12. avgusta održana je komemoracija za 50 stradalih civila, dok je dan kasnije u Kusonjama kraj Pakraca bilo ubijeno 400 civila. Na Senjaku kraj Požege, na mjestu nekadašnjeg ustaškog logora, 26. avgusta održaće se sjećanje na stradanje 300 nedužnih ljudi toga kraja. I spomenik na Senjaku, visok deset metara, bio je 1991. miniran, iako je bio van ratne zone. Ni do danas nije obnovljen. P. Arbutina

  •  

Proslavljen Dan oslobođenja Bovića

Sjećanje na otpor ne blijedi

Pred više stotina mještana i njihovih gostiju, u Boviću na Kordunu intonirana je državna himna čime je započela svečanost Dana oslobođenja. Vijence na devastirani spomenik herojima i žrtvama rata donijele su udruge općine Vrginmost, gradova Petrinje i Karlovca te države. Antifašisti Bovića pozdravili su sve goste koje nitko i ništa nije moglo spriječiti da dođu na općenarodno veselje, ne štedeći ni razdaljine ni vrijeme, a stigli su iz Zagreba, Petrinje, Siska, Karlovca, iz Srbije te iz dijaspore, da budu ovdje među prijateljima i rodbinom.

Bović je bilo općinsko mjesto sa 5.028 stanovnika 1938. godine. Ustaše 29. juna 1941. upadaju u selo i odvode 69 muškaraca na pokolj u glinsku crkvu. U narodu je odjeknula vijest o dizanju ustanka na području Korduna i Banije iz šume Abez i oko 200 seljana napada žandarmerijsku stanicu u Boviću i oslobađa mjesto. Jedan od preživjelih učesnika bio je i prisutni Savo Borota. Dvanaesti august slavi se kao Dan oslobođenja, kao vrhunac iznenađenja i za ustaše, i za žandarme, i za narod, da je Bović drugo oslobođeno mjesto u Hrvatskoj, naglašava Zrinka Ćorić ispred županije i Grada Petrinje. U ime države i sjećanja na 65. godišnjicu pobjede nad fašizmom govorio je Vlado Skupnjak. Borac 7. banijske divizije Adam Dupalo donio je i pozdrave bolesnog Josipa Boljkovca, da se povijest ne može prekrajati unatoč Čavoglavama. Franjo Golenko iz Zagreba govorio je o Socijalističkoj i radničkoj partiji Hrvatske, o stranci koja se bori za očuvanje tekovina revolucije i koja radi u interesu naroda.

Pododbori “Prosvjete” iz Vrginmosta i Malog Gradca pripremili su nekoliko izvornih narodnih pjesama. Ispred temelja crkve Vaskrsenja Gospodnjeg održan je parastos stradalima u ratovima, koji je održao toplički paroh. Nastavljeno je narodno veselje uz milozvučne glasove Brane Paića i Srpske tromeđe. M. Kajganić

Zbog svakodnevnog prolaska teretnjaka na kući porodice Mrkalj-Grković nastale pukotine

Ipak odšteta za oštećenu kuću?

Ako je vjerovati Zdravku Eremiću, zamjeniku direktora karlovačke gradske firme Vodovod i kanalizacija, problem svakodnevnog oštećenja obiteljske kuće Rajke Mrkalj i Željka Grkovića, koji sa svojom kćeri žive u karlovačkom prigradskom naselju Gornje Mekušje, mogao bi biti riješen do početka ove zime.

Naime, u Gornjem Mekušju izvode se radovi na dosad najvećem ulaganju u objekte komunalne infrastrukture Karlovca, na pročistaču otpadnih voda Karlovca i Duge Rese. Teški kamioni, natovareni zemljom, kamenom i ostalim građevinskim materijalom, svakodnevno prolaze pored kuće porodice Mrkalj-Grković novoizgrađenim pristupnim putem. Kuća je vidljivo oštećena: pukotine se vide na vanjskim i unutrašnjim zidovima te na podovima. To upućuje na zaključak da i temelji kuće popuštaju pod teretom i vibracijama velikih kamiona.

Rajka i Željko kažu da su prva oštećenja nastala izgradnjom prilaznog puta gradilištu, a potom su ona iz dana u dan bivala sve očitija. Kažu da se boje da, dok se ne izgradi pročistač otpadnih voda, od njihove kuće neće ostati ništa i da neće imati gdje provesti zimu. Dok je Rajka jednom prilikom bila u kuhinji i spremala jelo, odjednom su popucale zidne pločice i napuknuo je pod. Pukotine su sve veće i ne znamo što će na kraju biti, kažu.

Sami su zatražili troškovnik za popravak kuće. Firma Grama inženjering dala im je ponudu od 36.200 kuna, kojih nemaju, jer je Željko penzioner sa izuzetno malom penzijom, Rajka nezaposlena, a njihova kći đak prvak. Kažu da su materijalnu pomoć tražili i od grada, ali bezuspješno. Baš zbog nedostatka novca ne mogu ući u sudski spor sa gradom. Uporna Rajka ipak je uspjela doći do nekih informacija. U gradskoj upravi i njenoj firmi Vodovod i kanalizacija kažu da uopće nema potrebe za sudovanjem te da za taj slučaj nisu znali. Bar do tada dok se Rajka Mrkalj za pomoć nije obratila medijima, “Novostima” i “Večernjem listu”.

Zdravko Eremić, zamjenik direktora Vodovoda i kanalizacije kaže da se odštete daju po protokolu te da je firma do sada već isplatila više od deset hiljada kuna odšteta, poljoprivrednicima i ostalima kojima su prilikom izvođenja radova nanijeli štetu. Firma sama angažira vještaka, on utvrdi štetu i vidi jesu li oštećenja nastala zbog djelovanja Vodovoda i kanalizacije. Ako jesu, šteta se nadoknadi. Obitelj Mrkalj-Grković ovih je dana bila u Vodovodu i kanalizaciji gdje im je obećano da će ih uskoro posjetiti vještak. Ostalo bi trebalo ići po protokolu…

Milan Cimeša

  •  

Manastir Grabovac u Mađarskoj

Hram duha i kulture

Spletom raznih historijskih okolnosti, na prostoru Mađarske živela je brojna srpska zajednica, a da je tome tako govori i podatak o četrdesetak pravoslavnih hramova. Zajednica je kroz vekove bila sve manja, a od manastira danas je aktivan jedino Grabovac, koji se nalazi u županiji Tolna, južno od Budimpešte, i asfaltnim je putem povezan s obližnjim naseljem Bonjhad. Manastir je nekada bio jedno od verskih i kulturnih središta Srba u Panoniji, a i danas je jedno od glavnih mesta okupljanja srpske zajednice u Mađarskoj.

Iako su ta okupljanja sve ređa, prilika koja se ne propušta pada na 12. jul, na panđur za Svetog Petra. Mnogobrojni Srbi iz svih krajeva Mađarske, Baranje i susednih zemalja pohodili su i ove godine manastir, u kojem se najčešće čuje cvrkut ptica koji dopire iz borova manastirskog imanja.

Historijski podaci kažu da su ga osnovali dalmatinski monasi iz manastira Dragovića, koji su u 16. veku izbegli od gladi, a ime je dobio po grabovim šumama kojima je okružen. Samo zdanje smešteno je na kraju sela, a čine ga barokna crkva impozantnih dimenzija, dugačak konak i mali objekat koji je nekada davno služio kao portirnica. Zgrade i crkva izgrađeni su u stilu baroka, u razdoblju od 1736. do 1741. godine i od tada je hram ženski. Monasi manastira Dragovića naselili su se i prvu su crkvu podigli upravo na brdu iznad današnjeg hrama, a o prisustvu pravoslavnog življa na tom prostoru svedoči i staro groblje te nekoliko nadgrobnih spomenika na kojima je staroslovensko pismo.

Grabovac je krajem 17. veka stradao dva puta. Prvi put 1684. kada su Turci pri povlačenju iz Beča i Budima ubili igumana i monaha, a drugi put 1703. kada su ga kuruci Franje Rakocija opljačkali i do temelja spalili. Posledice razaranja bile su vidljive do 1711. do kada je bio potpuno pust. Sve do 1974. manastir je bio živ, da bi tada iz njega otišao i poslednji od nekadašnjih sedamdeset monaha. Sa zadatkom da ožive hram, dva desetljeća kasnije u njega dolaze monahinje Marija i Hristina koje se same, često puta bez ičije pomoći i uz skromna sredstva eparhije i dobrih ljudi bore da hram živi.

Rečenicu više zaslužuje ikonostas crkve posvećene svetom Mihailu, koja je podignuta u 18. veku. Ikonostas, izrađen u zelenom mermeru i u duborezu, zlatom ukrašen, delo je novosadskog slikara Vasilija Ostojića i spada u najreprezentativnija dela celokupne srpske umetnosti u Mađarskoj. Zbog njene veličanstvene lepote, mađarska država osamdesetih je godina prošlog veka obnovila crkvu kao spomenik kulture. Nažalost, hram danas obilaze tek turisti vikendom, mahom u organizaciji crkava.

Jedini pravoslavni manastir u Mađarskoj otvoren je svaki dan od 10 do 17 sati, od sredine marta do sredine decembra, kada se vremešne monahinje, pritisnute hladnoćom, sele u Segedin. Ulaz u crkvu, kao i u svim hramovima Budimske eparhije, plaća se simboličnih 300 forinti ili nepunih osam kuna.

Zoran Popović

  •  

Latinka Đorđević, pesnikinja iz Švajcarske

Stihovima osvajamo svet

Pišem priče i pesme za decu, za malene i malo veće glavice. Želela sam da uđem stihom u njihovu maštu, da im njihov svet dočaram onako kako ga oni zamišljaju

Postali ste najprije pjesnikinja, a potom sekretarica Udruženja srpskih pisaca Švicarske. Za vas znaju dijaspora Amerike i Kanade?

- Afirmacija je krenula preko Udruženja. Mi smo hteli da zaveštamo nešto našim potomcima, da ostavimo pisani trag našeg postojanja, pa smo odlučili štampati naš zbornik “Zaveštanja”. Za nas su čuli u Srbiji, a preko nje dobili smo nekoliko vrsnih pesnika koji su zastupljeni u “Zaveštanjima”. Nedugo zatim stupili smo u kontakt sa Udruženjem “Desanka Maksimović” iz Kanade. Sada imamo petnaest pisaca, što iz Kanade, što iz SAD-a. Svojom ozbiljnošću i kvalitetom stvaranja skrenuli smo na sebe pažnju. Pesnici iz našeg Udruženja stalni su gosti na veb stranici “Poezija Srbije i Crne Gore”. Uživam i srećna sam što i tako Udruženje živi, da se ljudi lepo druže, da ih prožima stih do dna duše, da tu ima ljudskosti i međusobnog razumevanja. Tako se nadopunjujemo i izgrađujemo, sazrevamo kao pesnici.

Osim ljubavne poezije pišete i roman?

- Na romanu radim već poduže vremena, želim ga posvetiti unuci Aleksandri.

Omiljeni ste postali kao pisac basni za djecu?

- Pišem priče i pesme za decu, primenjene za malene i malo veće, pa još veće glavice.

Želela sam da uđem stihom u maštu dečjih glavica, da im njihov svet dočaram onako kako ga oni zamišljaju.

Tako ste postali scenarist i redatelj dječjih basni?

- Baš tako. Zaokupljena sam bila scenom, ona mora dočarati sve ono što se u dečjoj glavici zbiva. Zato sam se odlučila za predstave. Sama pišem i uređujem scenu. Sa dobrim ljudima osnovali smo i Dečje pozorište “Zvezda”. Kostime sam u početku sama pravila, prema dečjim crtežima. Sada smo u taj posao uključili i decu i roditelje, na opće slavlje i volju. Uporno vežbamo svake nedelje i za izvođenje imamo pet komada. Idemo na gostovanje širom Švajcarske. Preko stotinu i pedeset posetilaca bude na našoj predstavi. Dogovorila sam i sa Srpskom dopunskom školom da bude organizator naših predstava. Gledanost je potvrda da smo uspeli.

Vaš moto je “ljubav među ljudima”?

- Upravo tako, da krenemo od naše dece, da njih vaspitamo u duhu ljubavi i sloge. Ja sam zatvorila svoj krug življenja, živim skromno i tu skromnost želim da prenesem stihom na sve koji me okružuju. 

Milka Kajganić

  •  

Bizovačke toplice, omiljeno odredište Belomanastiraca

Za liječenje, rehabilitaciju i uživanje

Bušeći naftu 1967, radnici hrvatske naftne kompanije pronašli su na dubini od 1.830 metara vrelu vodu, bogatu mineralima i topliju od bilo koje druge poznate termalne vode

Bizovačke toplice su od Belog Manastira udaljene 40 kilometara i to bez obzira ide li se preko Osijeka ili Belišća. Zato i nije čudno što se u toj banji, koja se nalazi na kraju bizovačke Sunčane ulice, svakodnevno mogu sresti brojni automobili s oznakom BM, da i ne spominjemo one Baranjce koji stižu željeznicom, redovnim ili posebnim autobusima. U Bizovac se ide zbog liječenja, rehabilitacije ili kupanja.

Bušeći naftu 1967. godine, radnici hrvatske naftne kompanije pronašli su na dubini od 1.830 metara vrelu vodu (96°C), koja  je slana i veoma bogata mineralima, a toplija je od bilo koje druge poznate termalne vode. Drugi geotermalni izvor je plići (1.650 m), voda nije toliko vruća (85°C), ali je gotovo istovjetnog sastava, no bistrija od vode s prvog izvora. Eksploatacija vode počela je odmah jer su se ljudi počeli kupali u ispusnim kanalima. Godine 1974. izgrađen je otvoreni bazen i uz njega smještajni objekt s restoranom i zatvorenim bazenom. Današnji hotel “Termia” otvoren je 1990. godine, a u sklopu njega Poliklinika za medicinsku rehabilitaciju. Godine 1997. završena je izgradnja “Akvapolisa”, savremenog kupališnog kompleksa s devet bazena i 1.500 kvadratnih metara vodene površine s poluolimpijskim bazenom, bazenom za neplivače, dječjim bazenom, bazenom s vodenim atrakcijama, glazbenom špiljom i virpulima te s tri đakuzi-bazena različite veličine i dubine s velikom vodenom gljivom i umjetnim brzacima. Zimi je “Akvapolis” zatvoreni, klimatizirani i idealno zagrijani zabavno-rekreacijski prostor, dok je ljeti prava rivijera koja prima približno 6.000 kupača.

Uz Bizovačke toplice nalazi se i medicinski kompleks OFMIR-a (Odjela za fizikalnu medicinu i rehabilitaciju) Kliničke bolnice Osijek. Oba kompleksa imaju velika parkirališta za automobile i autobuse, a između njih i županijske ceste nalaze se listopadni šumarci. Toplice su redovitim autobusnim linijama povezane s Našicama i Osijekom, a u blizini se nalazi i željeznička stanica Bizovac. Pored smještaja u hotelu “Termia”, moguć je i smještaj u domaćoj radinosti u Bizovcu (npr. u Sunčanoj ulici). J. Nedić

  •  

Festival “Slama 2010″

U slamu umjetnosti

Na polju porodičnog gazdinstva Falerovi dvori, u blizini sela Luga u Baranji, i ove je godine, peti put zaredom, od 16. do 22. avgusta održan međunarodni lend art festival “Slama 2010″, uz učešće dvadesetak umetnika iz zemlje i inostranstva. Kao i svih prethodnih godina, organizator ove neobične ali iznimno kreativne manifestacije je udruga za poticanje umetničke svesti u društvu, prigodno nazvana “Slama”.

Ovogodišnja manifestacija u znaku je tornja, na čemu se temeljio i centralni zajednički rad svih umetnika: toranj visok desetak metara, koji je na kraju ritualno spaljen. Festival je odavno prešao okvire lokalnih granica, pa je i ove godine okupio respektabilan broj međunarodnih umetnika: iz Norveške, Nemačke, Mađarske i Češke te jedan gost iz dalekog Meksika. Uz razgledavanje skulptura, organizatori su za sve posetioce pripremili bogat program pun gastro i drugih iznenađenja. Z. Popović

  •  

Vijesti s Korduna

Saborsko

Svega dva-tri dana trebala su Policijskoj upravi karlovačkoj da otkrije tko je kamenovao osobni automobil srbijanskih registracija u noći sa 15. na 16. avgusta u centru Saborskog. Policija je izvijestila da su dva 13-godišnjaka i još nekoliko njihovih vršnjaka kod crkve u Saborskom bacali kamenčiće (?!) na sva vozila koja su se kretala državnom cestom. Tako je naišlo i vozilo srbijanskih registracija, kojim je upravljala 22-godišnjakinja, nećaka predsjednika lokalnog SDSS-a Nikole Momčilovića, sa kojom je u autu bila i Momčilovićeva sestra. Policija kaže da na vozilu nema materijalne štete, ali vozačica i njena suputnica zasigurno se nisu lijepo osjećale premda nisu ozlijeđene. U vezi sa ovim događajem, o kojem su “Novosti” opširnije izvijestile u prošlom broju, bit će dostavljen poseban izvještaj općinskom državnom odvjetništvu za mladež u Karlovcu. M. C.

Donji Budački

Kako je izvijestila karlovačka policija, sa 16. na 17. avgusta provaljeno je u crkvu Svetog Petra i Pavla u Donjem Budačkom. Iz crkve je ukradeno više stotina kuna, a učinjena je i određena šteta prilikom provale. Karlovački paroh protojerej Slaviša Simaković nije bio upoznat sa drugim detaljima oko ove provale, dok jeromonaha iz manastira u Donjem Budačkom Nauma Milkovića nismo uspjeli kontaktirati. M. C.

Ribnik

Na području Karlovačke županije oštećen je još jedan spomenik NOB-u. Kako je izvijestila  PU karlovačka, u noći sa petka na subotu u općini Ribnik nepoznati počinilac ili više njih oštetili su tamošnji spomenik antifašističkim borcima. Policija detalje ne navodi. Te noći oštećena je i informativna ploča sa znamenitostima toga kraja. Šteta je procijenjena na oko 500 kuna. Općina Ribnik nalazi se u sjeverozapadnom dijelu Karlovačke županije, na granici sa Slovenijom. M. C.

Veljun

Na području Korduna vjernici Srpske pravoslavne crkve obilježili su Preobraženje Gospodnje u četvrtak, 19. avgusta. Održane su brojne liturgije, a glavna je proslava bila u Veljunu, sa tradicionalnim narodnim zborom. Jutarnju liturgiju predvodio je drugi karlovački paroh, koji je nedavno došao iz Plaškog, Saša Umićević, dok su popodnevnu liturgiju zajedno služili karlovački paroh protojerej Slaviša Simaković i Saša Umićević.

Okupilo se mnoštvo ljudi sa Korduna i oni koji trenutno ne žive na tom području, već u Republici Srbiji, Republici Srpskoj, ostalim državama nastalim iz SFRJ i evropskim zemljama, a koji svoje odmore provode u rodnom kraju. Sljedeća prilika za slično druženje bit će u subotu, 28. avgusta, na Veliku Gospojinu, kada će se brojne liturgije i narodni zborovi održati u Poloju i drugim mjestima Korduna, a glavna u Utinji. Iza toga slijedi obilježavanje Male Gospojine 21. septembra u Gornjoj Trebinji i Svete Petke na Kolariću. M. C.