Kamensko skrojeno po Kutlinoj mjeri

Nakon što su 1990-ih godina odveli u stečaj poduzeća s tisućama zaposlenih, suradnici i direktori pretvorbenog tajkuna Miroslava Kutle ovih dana prema propasti vode i zagrebačku tekstilnu industriju Kamensko. Ova izvozna tvrtka preživjela je privatizaciju i još do 2005. godine, prije početka njihovog zakulisnog ulaska u vlasničku strukturu, zapošljavala je preko 1.300 ljudi. Kako su Kutlini direktori povećavali svoj vlasnički udio u tvrtki, tako se broj zaposlenih smanjivao, pa je pet godina kasnije Kamensko svedeno na nešto više od 500 radnika, većinom žena, čije su predstavnice ovih dana na zagrebačkom Trgu Francuske Republike, u susjedstvu svoje tvornice, spavale na otvorenom i štrajkale jer im plaće nisu isplaćene pet mjeseci, a doprinosi dulje od dvije godine.

Kamensko ni prije ulaska Kutlinih direktora u vlasničku strukturu nije bajno poslovalo, ali je uspijevalo pokrivati troškove, no otkada su ga preuzeli Antun Crlenjak, Božo Medić, Davor Vlajčević i Damir Rihtarić, nagomilalo je na desetke milijuna kuna gubitaka.

Zašto EPH šuti o Kamenskom

Spomenutu četvorku nazivamo Kutlinim direktorima zato što su Crlenjak i Medić 1990-ih bili menadžeri Dastre, jedne od važnijih tajkunovih tvrtki, koja je na koncu završila u stečaju jer su se preko nje odvijale mutne transakcije. Zbog toga je Crlenjak bio i optužen zajedno s Kutlom, dok je Rihtarić bio direktor Globus Tradea i direktor razvoja u opljačkanoj Dioni, koja je također završila u stečaju. Nazivamo ih Kutlinim ljudima i zato što Crlenjak i Vlajčević još uvijek sjede u nadzornom odboru Globus grupe, preko koje je tajkun 1990-ih kontrolirao svoje privatizacijsko carstvo, i zato što Crlenjak i Rihtarić imaju iste funkcije i u Dalti, jednoj od tvrtki iz sastava Globus grupe.

No Crlenjaka i Rihtarića ujedno možemo nazvati i kadrovima medijskog tajkuna Ninoslava Pavića, suvlasnika kompanije Europapress holding (EPH), budući da je on prije dvije godine preuzeo Daltu, ostavivši tu dvojicu u njenom nadzornom odboru, kao što je i Kutlinu nećakinju Lidiju Cebović ostavio na mjestu direktorice. “Novosti” su u više navrata pisale o poslovnim odnosima Kutle i Pavića, a ovom prilikom samo ćemo primijetiti kako se o slučaju Kamensko, o kojem ovih dana izvještavaju svi hrvatski mediji, gotovo uopće ne piše u “Jutarnjem listu” i drugim izdanjima EPH, koja se inače vole hvaliti otkrivanjem afera.

Ovi Kutlini i Pavićevi kadrovi, zajedno s drugim Kutlinim suradnicima, srodnicima i kumovima, danas kontroliraju ukupno preko 30 tvrtki, koje su većinom vezane uz poslovno upravljanje i građevinski biznis, pa je iz te perspektive nejasno zašto su se kroz proteklih pet godina upustili u postupno preuzimanje velike tekstilne industrije. No iz ptičje perspektive, iz koje se vidi da zgrada Kamenskog zauzima cijeli zagrebački donjogradski blok, naslonjen na Ilicu, Reljkovićevu i Trg Francuske Republike s velikim parkom, stvari već postaju jasnije.

Uz ostale poslovne prostore i pogone izvan grada, Kamensko na toj lokaciji površine 6.000 četvornih metara u središtu Zagreba, raspolaže sa 26.000 četvornih metara u izgrađenim objektima, koji se procjenjuju na vrijednost od 13 milijuna eura. Prema zagrebačkom GUP-u, lokacija tvornice spada u zonu visoke gradnje mješovite namjene, što znači da se može pretvoriti u višeetažne stambeno-poslovne građevine. Također, zagrebačkim GUP-om na ovoj je lokaciji dopuštena iznimka od općih pravila za uređenje parkova – omogućena je gradnja podzemnih garaža uz Reljkovićevu ulicu, dakle neposredno uz Kamensko.

Stambeno-poslovni kompleks umjesto tvornice

Iako se 2005. godine, u početnoj fazi preuzimanja tvrtke, o tome još šutjelo, Rihtarić, kojeg su novi vlasnici postavili za direktora, uskoro je obznanio projekt iseljenja proizvodnje iz Zagreba. Najavio je da će Kamensko ulaganjem 20 milijuna eura izgraditi do 2009. novu tvornicu sa 800 radnika u poslovnoj zoni Mlaka, dok će se na lokaciji u Zagrebu graditi poslovno-stambeni kompleks. Naravno, nova tvornica nije izgrađena, a u međuvremenu je, tempom od 150 ljudi godišnje, sa zagrebačke lokacije polako “iseljeno” 800 radnika, pa realizaciju stambeno-poslovnog kompleksa ometa još samo petstotinjak očajnika.

Trenutačno vodstvo Kamenskog čine Antun Crlenjak kao direktor i Davor Vlajčević kao predsjednik nadzornog odbora, dok je Rihtarić sada direktor tvrtke kćeri Kamensko trgovina, preko koje posluju, budući da je račun Kamenskog u blokadi već deset mjeseci. Spomenuti Božo Medić, bivši menadžer iz Kutline Dastre, također je jedan od članova nadzornog odbora, dok je prokurist tvrtke njen dugogodišnji zaposlenik Željko Vidaković, čovjek preko kojeg se opisano društvo potajno upustilo u preuzimanje te tekstilne industrije. Oni je danas kontroliraju preko Vlajčevićeve tvrtke Vilinske poljane (koja drži 18,5 posto dionica), Crlenjakova Tekstil Gvozda (11,66 posto), Swissene AG (9,4 posto), Bože Medića (3,95 posto) i Orion grupe (2,35 posto), što ukupno čini 46 posto dionica Kamenskog.

Prikrivena operacija preuzimanja tvrtke sa 60-godišnjom tradicijom počela je nakon 2004. godine, kada je Kamensko provelo izlistavanje dionica na burzi. U tom je trenutku Kamensko bilo u vlasništvu 1.892 malih dioničara, koji su dionice stekli nakon pretvorbe 1993. godine, pri čemu je veće udjele, koji ipak nisu prelazili dva posto, držalo tek nekoliko rukovodilaca. Najveći dioničari bili su državno mirovinsko društvo Kapitalni fond sa 5,72 posto dionica i HFP sa 2,65 posto dionica.

Do te 2004. godine tvrtka je poslovalo s profitom ili na granici profita, no nije bila opterećena nikakvim kreditima. Imala je oko 17 milijuna kuna kratkoročnih obaveza, ali i isto toliko potraživanja. Zadržana dobit iznosila je 9,5 milijuna kuna, a u blagajni se nalazilo 27 milijuna kuna. Od ukupno 94 milijuna kuna godišnjeg prihoda od prodaje, čak 67 milijuna kuna ostvarivalo se u inozemstvu. S vrijednom imovinom i vlasničkom strukturom raštrkanom među radnicima, bila je sjajna meta za jeftino preuzimanje.

Hanfa provela istragu

Među navedenim rukovodiocima koji su imali nešto više dionica nalazio se sa 1,07 posto i referent prodaje Željko Vidaković, zaposlen u Kamenskom od 1973. godine. Referent Vidaković 2005. najednom dolazi do nekoliko milijuna kuna i počinje jeftino kupovati dionice od kolega, pa s više od 20 posto udjela uskoro postaje najveći dioničar tvrtke. Kada ga je 2006. o tome upitao poslovni tjednik “Lider”, izjavio je da ne želi postati većinski vlasnik, već nastoji da radnici zadrže tvornicu i da mu je cilj “objediniti udjele malih dioničara kako bi bili u mogućnosti spriječiti eventualno preuzimanje sa strane”. Dodao je i da nema govora o preseljenju tvornice iz Zagreba. Međutim, uskoro je postalo jasno da je Vidaković bio samo paravan Kutlinim kadrovima. Ubrzo se u kupnju dionica Kamenskog uključila tvrtka T. M. Savjetovanje, koja je pod Crlenjakovom kontrolom i u koju novac dotječe preko Kutlina kuma i osuđivanog razbojnika Hrvoja Gašparinca, a potom Božo Medić i tvrtka Tekstil Gvozd, u vlasništvu Crlenjakove kćeri Anamarije Crlenjak.

Kada su oni već stekli preko 25 posto dionica, veze između Vidakovića, Medića i Crlenjakove otkrila je 2007. godine Hrvatska agencija za nadzor financijskih usluga (Hanfa). Naime, kada netko od vlasnika ili više udruženih vlasnika prijeđe prag od 25 posto, po Zakonu o preuzimanju trgovačkih društava obavezno mora objavili ponudu za otkup svih ostalih dionica, i to po cijenama kojima se trgovalo u zadnjem periodu. Direktor Hanfe Ante Samodol pozvao ih je na saslušanje, na kojem su Vidaković i Medić priznali vlastitu povezanost, ali su negirali veze i samo poznanstvo s Anamarijom Crlenjak. No Hanfina je istraga došla do zanimljivih rezultata. Vidaković je dionice Kamenskog kupovao novcem koji je dobio od Medića. Potom je manji dio dionica dao Mediću kao garanciju, a veći dio založio kao založni dužnik tvrtke Metro moneta Anamarije Crlenjak. Na osnovu tog zaloga ona je sredinom 2006. digla kredit od osam milijuna kuna u Karlovačkoj banci, pa dio od 20 posto isplatila Mediću, a znatno veći dio sebi, svojoj obitelji i tvrtci Tekstil Gvozd, kojim su novcem potom nastavili kupovati dionice Kamenskog.

Ne može se točno utvrditi koliko su ih dionice stajale, jer se njima trgovalo po različitim cijenama na burzi, od 80 do 200 kuna, a trgovalo se i preko malih oglasnika. Poznato je da je Kapitalni fond prodao svojih 5,72 posto za 1,5 milijuna kuna, odnosno za 122 kuna po dionici, za što je prema Hanfinom uvidu, Vidaković također dobio novac od Medića. Po takvim cijenama, ovoj je ekipi za dostizanje 46 posto dionica i kontrole nad Kamenskim ukupno bilo dovoljno tek 12 milijuna kuna.

Poharana tvrtka

Iako su Samodolovi istražitelji otkrili povezanost ovih tvrtki i praktički zajednički izvor novca za preuzimanje Kamenskog, zbog zakukuljene vlasničke strukture vjerojatno im je bilo nemoguće utvrditi je li s njima povezana i tvrtka Swissena AG iz švicarskog Meggena, koja drži 9,4 posto Kamenskog. Činjenica je da je direktor te tvrtke, Raffaele Tenchio iz Berna, zajedno s Matom Beljanom, još jednim dioničarom Kamenskog (2,35 posto), direktor i u tvrtci Ferahof AG iz Meggena. Švicarac Tenchio zanimljiv je zato što je ujedno i direktor tvrtke Eptimas AG iz Meggena, koja zajedno s lihtenštajnskim Febasom drži značajan udio u društvu Pluris, odnosno Fima grupi Milana Horvata. Te je strane tvrtke u nadzornom odboru Plurisa sve donedavno, do izbijanja afere Podravka, zastupao Kutlin odvjetnik Rajko Mlinarić.

Preuzimanje Kamenskog zaokruženo je kada je “unutarnji igrač” Vidaković najednom nestao iz vlasničke strukture, da bi se na njegovom mjestu pojavile Vlajčevićeve Vilinske poljane, dok u drugoj polovici 2008. godine kupnjom 2,35 posto dionica konačno stiže i Orion grupa, građevinska tvrtka u vlasništvu spomenutog TM Savjetovanja, također pod kontrolom Kutlinih kadrova, koja je vjerojatno trebala biti realizator zamišljenog projekta. Međutim, Kutlini kadrovi, koji su 1990-ih iza sebe ostavili pustoš, vjerojatno nisu računali da će u međuvremenu svojim upravljanjem potpuno upropastiti i Kamensko, koje je u posljednjih pet godina akumuliralo preko 80 milijuna kuna gubitka i čiji su dugovi narasli na 85 milijuna kuna, praktički poništivši svu vrijednost imovine koju je tvrtka imala prije njihova dolaska.