Unska slagalica strave

O akciji “Una” Hrvatske vojske, koja se odvijala 18. i 19. septembra 1995. i u kojoj je prema službenim podacima stradalo 49, a prema neslužbenim između 60 i 80 pripadnika HV-a, malo se zna. Apsolutna tišina vlada i u pogledu ratnih zločina koje je HV počinio na desnoj obali Une, na teritoriji Republike Srpske: tokom dvaju septembarskih dana na području zapadnokrajiških općina Kozarska Dubica, Kostajnica i Novi Grad život su izgubila 54 civila, uglavnom djeca i žene ubijeni pješadijskim naoružanjem, ali i 44 vojnika i šestorica policajaca Republike Srpske.

Crna statistika čini ovu akciju jednim od najtragičnijih pothvata Hrvatske vojske. Godišnjice akcije prolaze u medijskoj izolaciji, a žrtve porodica poginulih i ubijenih na obje obale, udaljene svega nekoliko stotina metara, još očekuju odgovore na pitanja što se desilo i zašto je došlo do strašne tragedije i ratnih zločina.

O toj je operaciji u svojoj knjizi “Sve moje bitke” kratko pisao tadašnji general zbora Janko Bobetko, kritizirajući i optužujući pojedince iz političkog i vojnog vrha za totalni neuspjeh te akcije, koju je smatrao stravičnim kiksom: “Doživjeli smo katastrofu koja je mogla biti i nacionalnih razmjera. Za dlaku je nedostajalo da čitava 17. brigada ne ostane na drugoj strani obale. Zadnja operacija na Uni bila je bumerang koji je pokazao kako može završiti neorganiziran i neodgovoran posao, čak i s jedinicama koje su do tada briljantno izvršavale zadatke.”

Tuđman zapovjedio akciju bez znanja Červenka

Zna se da je akciju “Una”, na sugestiju SAD-a, pokrenuo i zapovjedio Franjo Tuđman. Na prijedlog ministra obrane Gojka Šuška, povjerio ju je nekolicini visokorangiranih časnika: generalu Vinku Vrbancu, admiralu Davoru Domazetu Loši i generalu Anti Gotovini. Miroslav Tuđman je predložio da se za zapovjednika akcije postavi general Marijan Mareković, današnji glavni inspektor Oružanih snaga i jedan od mogućih pretendenata na mjesto načelnika Glavnog stožera. Mareković je tada tvrdio da je sa zapovjednikom 5. korpusa Armije BIH, generalom Atifom Dudakovićem, u prijateljskim odnosima i da će on pokrenuti operaciju s bosanske strane. Zanimljivo, operacija “Una” pokrenuta je bez znanja tadašnjeg načelnika Glavnog stožera Zvonimira Červenka, koji je procijenio da ne može početi bez kvalitetne pripreme i razrade. Međutim, Tuđman i Šušak se nisu previše zabrinjavali nad tom činjenicom, jer im je cilj bio prodrijeti do Banjaluke, što bi u političkom i strateškom smislu destabiliziralo Slobodana Miloševića, te utjecalo na pripreme za potpisivanje mirovnog sporazuma u skladu s planom Kontaktne skupine, koja je u to vrijeme imala veliki utjecaj na rješenja vezana uz podjelu BIH.

Kako je vojska Republike Srpske početkom septembra kontrolirala znatno više od planiranih 49 posto teritorija predratne BIH, velike su sile (posebno SAD i Njemačka) procijenile da će se dogovor o postocima teško postići pregovorima, pa je prešutno dano zeleno svjetlo da se do drugačije raspodjele dođe vojnim putem i tako postigne “pravedni mir”. Među ciljevima operacije provlači se i jedan tajni, po kojem se Petom korpusu Armije BiH nije smio dopustiti izlazak na Savu.

Procjenjuje se da je u akciji sudjelovalo 1.500 vojnika iz Prve i Druge gardijske brigade (Tigrova i Gromova), 125. domobranske pukovnije Novska te dio snaga Zbornog područja Bjelovar. Prelazak hrvatskih jedinica preko Une odvijao se u nepovoljnim uvjetima: mostobrani preko Une rađeni su pri brzini rijeke od četiri metra u sekundi, pri čemu se nekoliko čamaca prevrnulo. Za prijelaz preko Une bili su spremni i hrvatski tenkovi, no s druge ih je strane dočekala dobro ukopana srpska vojska. Kada je u prvih nekoliko sati operacije poginulo 27 hrvatskih vojnika, ne teren je u inspekciju poslan general Vinko Vrbanac, koji je predložio da se akcija obustavi. To je sutradan i učinjeno, a za neuspjeh je optužen sam Vrbanac, što ga je stajalo vojne karijere. Međutim, osim njega i ubrzo potom umirovljenog Červenka, nitko od zapovjednika akcije nije odgovarao za tragediju.

NATO spreman za bombardiranje HV-a

O prekidu operacije progovorio je Marijan Mareković 2006. u “Jutarnjem listu”.

- Kada je trebalo ubirati plodove jednodnevne borbe na rijeci, došla je zapovijed da se sve naše postrojbe povuku. Malo je ljudi znalo zašto. Tek sam poslije saznao da su se američki avioni u Avianu već zagrijavali da tuku naše snage na Uni. Očito da ta operacija nekome nije politički odgovarala – zaključio je Mareković.

Njegove riječi dokazuju i navodi Ričarda Holbruka, koji u svojoj knjizi “Završiti rat” konstatira da je protiv operacije bio Rupert Smit, general-potpukovnik britanske armije i od 1994. do 1996. komandant snaga UN-a u BIH. “Ljut što je HV povrijedio međunarodnu granicu, pozvao me da mi kaže da razmatra da od NATO-a traži zračni napad na Hrvatsku”, napisao je Holbruk.

Dvodnevnu akciju HV-a na desnoj obali Une u Republici Srpskoj smatraju otvorenom agresijom s ograničenim ciljem. U Republici Srpskoj ističu i da je ispoljena prekomjerna vojna sila, posebno prema civilnom stanovništvu, pri čemu se nisu poštovale odredbe međunarodnih konvencija o zaštiti ratnih zarobljenika. Primjera radi, samo na Kozarsku Dubicu sručilo se pet hiljada granata. Legitimitet pred međunarodnom zajednicom za izvođenje zajedničkih borbenih djelovanja HV-a i Armije BIH potvrđen je 22. jula 1995. Splitskom deklaracijom, kojom je proširena obrambena suradnja između Hrvatske i BIH.

Porodice žrtava su ogorčene jer do danas ni Haški tribunal ni Tužilaštvo BIH nisu učinili ništa čime bi se ustvrdila krivnja i kaznili zločinci. Samo je županijski državni odvjetnik Stipe Vrdoljak od Policijske uprave sisačko-moslavačke 8. augusta 2006. godine zatražio informacije kojima bi se rasvijetlili navodni ratni zločini hrvatskih postrojbi počinjeni nad srpskim civilima. Dokle je taj postupak do danas stigao, u sisačkom nam tužilaštvu nisu znali reći.

Odgovornost Republike Srpske

Najveći zločini na području novogradske općine počinjeni su u prigradskom naselju Tunjice, gdje je izviđačko-diverzantska jedinica HV-a noću neprimjetno prešla Unu da omogući stvaranje mostobrana kojima će se u napad na srpske jedinice prebaciti svježe snage. Procjenjuje se da je na Novi Grad (Bosanski Novi) i okolna sela uz Unu tada palo dvije hiljade projektila iz različitih artiljerijskih oružja. Ubačeni pripadnici HV-a brutalno su ubijali civile koje su zatekli uz Unu.

Dragutin Vukojević Duda izgubio je dvoje maloljetne djece i suprugu Gordanu, koje su HV-ove diverzantske “Crne mambe” pokosile pješadijskom vatrom na cesti Novi Grad-Kostajnica, dok je on bio na položaju vojske Republike Srpske prema Bosanskoj Otoci.

- Mlađi sin Danijel imao je deset godina, a stariji Miloš 16. Voljeli su život, igrali su fudbal… Vraćali su se svi troje od Gordaninih roditelja iz pravca Prijedora prema kući u Dobrljinu. Išli su pješke, jer nije vozio ni voz ni autobus, a negdje na pola puta u auto ih je primio Božo Maksimović iz Prijedora. S njim je bio i njegov maloljetni sin Dražen. Naišli su na zasjedu i svih petero je ubijeno – priča Dragutin o tragediji s kojom živi već toliko godina. Ni njemu ni porodicama šesnaestero civila stradalih tada u Tunjicama nije jasno zašto nitko od vojske i policije RS-a nije zaustavljao promet iz pravca Novog kada se već znalo da su diverzanti prebačeni preko Une.

- Nikakve zabrane kretanja nije bilo, upali su neprijatelju ravno u ruke. Ubijeni su u ponedjeljak, a ja sam tek u četvrtak dobio obavijest da moram kući. Bio sam pod punom ratnom opremom i nitko mi ništa nije govorio. Išao sam samo s jednom molitvom, da su mi djeca živa. Dolazim u Ravnice, a u dvorištu naše kuće tri mrtvačka sanduka… svi plaču, ništa mi nije jasno. Netko mi prilazi i kaže da nemam više porodice – priča Duda zatvorenih očiju. Ni samom mu nije jasno kako je sve to izdržao.

- Više ne osjećam da živim, a prokleti život ide dalje. Ne mogu zamisliti njihove zadnje riječi, strah koji su osjećali, a ja ih nisam mogao zaštititi. Ne bojim se ničega i nikoga, nema više zla koje mi netko može poželjeti ili učiniti. Nemam nikoga, ja sam prazan čovjek. Mjesecima nisam mogao ući u našu kuću. Ostalo je nekoliko slika, među njima i ona drugog razreda moga Miše. Često odlazim na groblje, bar svake nedjelje, tu se kraj mojih jedinih najbolje osjećam.

Tužio je Republiku Srpsku za nematerijalnu štetu, no proces traje već čitavu deceniju.

- Tužio sam RS bez advokata, bez ikoga, s čistim dokumentima i činjenicama dobio sam spor. Međutim, nisam se slagao s izjavom suda da su moji poginuli od artiljerijske vatre. To sam osporio iskazom svjedoka i patološkim nalazom. Dobio sam presudu, ali Okružni sud u Banjaluci me odbio s obrazloženjem da nije kriva Republika Srpska, nego BIH i Hrvatska. Sada je predmet na Vrhovnom sudu. Nije istina da nisu i oni krivi, zašto nisu evakuirali civile  kada su držali položaje na uzvišenjima poviše sela? Da je netko stavio zabranu kretanja na izlaz iz Novog, ne bi se desila takva tragedija. Ovako je Hrvatska vojska u dva dana izmasakrirala naše civile – priča Dragutin Vukojević, koji danas živi od male penzije. Podnio je zahtjev i za tzv. izuzetnu penziju, koju bi po odluci Vlade RS-a trebale dobivati porodice koje su izgubile troje i više članova. Nije mu odobrena zbog, kako su rekli, objektivnih razloga – teške financijske situacije.

Sahranili smo je o ponoći…

Pogibiji Dragutinove porodice svjedočio je Nikola Vukojević, koji je vidio kako su hrvatski vojnici s kratkog odstojanja otvorili snažnu vatru iz pješadijskog naoružanja po vozilu. Potvrdio je i da je vidio masakrirana tijela Dragoljuba i Mare Kostić. O zločinima hrvatskih vojnika u Tunjicama svjedočio je i Živko Mutić, koji je u akciji Una zarobljen te nakon saslušanja u Dvoru i Sisku upućen u splitsku Loru, gdje je ostao dvije godine.

Petnaest godina tugom je ispunjen i dom Milke i Branka Ivanovića, koji su tokom akcije na Uni izgubili kćer Tijanu, koja je te godine postala punoljetna.

- Bila je vedra i puna života, odlična učenica novske gimnazije. Za samo nekoliko dana trebala je krenuti za Banjaluku, gdje je upisala Filozofski fakultet – priča Milka Ivanović.

- Svaki dan živim s tugom, svaki dan pričam o svom djetetu. Sve ove godine nitko me nije pitao kako se osjećam, kako mi je… vi ste prvi otvorili vrata moje kuće. A svake godine sudjelujemo na obilježavanju godišnjice njihove pogibije. Bude i političkih uzvanika, no samo mi je jedan političar u posljednje tri godine prišao i pozdravio se sa mnom. Nije pošteno i pravedno – govori Milka Ivanović.

Tijana je tog kobnog 18. septembra krenula iz Tunjica u grad, da kupi šećer. Počelo je granatiranje, svi se razbježali po skloništima, a ona je u toj gužvi srela prijatelje Mladena i Gligu Crnobrnju i s njima provela ostatak posljednjeg dana svoga života.

- Dok je bilo struje, radio je javljao da se u selima prema Kostajnici, Dobrljinu i Ravnicama, ne puca. Djeca su odlučila iz Novog, koji je bio pod artiljerijskom vatrom, krenuti autom u Ravnice, no naišli su na hrvatsku zasjedu i ubijeni su iz pješadijskog naoružanja. Koliko znamo, Mladen i Gligo su ubijeni u automobilu, a Tijana je vjerojatno pokušala uteći iz auta, jer je nađena mrtva na cesti. Sahranili smo je o ponoći – prisjeća se Milka Ivanović dok prelistava stare foto-albume. Pogled joj je se zaustavlja na sretnoj Tijani u maturalnoj haljini, samo mjesec i pol prije njene prerane smrti.

  •  

Civilne žrtve iz Svodne

U jutarnjim satima 18. septembra 1995. više je artiljerijskih granata palo na Svodnu, naseljeno mjesto na magistralnom putu Novi Grad-Prijedor, udaljeno od Novog Grada 12 kilometara.  Svodnom je tada prolazila izbjeglička kolona od oko 800 uglavnom civilnih lica iz Bosanske Krupe. Kiši granata nad Svodnom svjedočio je i Miroslav Žujić.

- Osnovna škola i cesta bile su pune izbjeglica, ljudi su bježali glavom bez obzira. Granatiranje je trajalo 15 minuta, poslije je ostao jauk. Jedna je baka krenula u obližnju kuću po vodu, no pala je preko praga, a jednoj su ekstremiteti bili skoro presječeni. Pokušali smo zaustaviti krvarenje, ali nismo uspjeli… Posljednja granata pala je pred sam podrum u kojem sam bio s porodicom, a geler je usmrtio moju suprugu Mirjanu.