Izlaz je u Velikoj transformaciji

Uvod

Već petnaestak godina veći broj ekonomista, prije svega okupljenih oko Hrvatskog društva ekonomista, upozorava i dokazuje pogrešnost modela ekonomske politike koji se provodi u Hrvatskoj. Sadašnja gospodarska situacija – koja se može označiti krizom, recesijom ili stagnacijom, ovisno o tome koji se kriteriji primjenjuju – u najvećoj je mjeri rezultat vlastite politike pogrešnog modela, a manje utjecaj svjetske financijske i gospodarske krize.

Izlaz iz postojeće financijske, ekonomske i socijalne situacije ne može se postići promjenom pojedinačnih, izoliranih mjera ekonomske politike, nego promjenom cjelokupnog modela. Najbolji opis postojećega hrvatskog modela je “atipični model gospodarenja” koji potiče potrošnju, trgovinu, zaduženje i uvoz. Izlazak iz loše gospodarske situacije je prelazak iz “atipičnog” u “tipični” model, koji potiče proizvodnju, investicije, zapošljavanje i izvoz. Promjene pojedinačnih mjera u postojećem modelu ne rješavaju problem nego kompliciraju situaciju; promjena modela znači ponajprije promjenu ciljeva ekonomske politike. Prvi cilj treba biti stopa gospodarskog rasta, dugoročna i održiva. Ona se mora definirati kao potreba, a ne kao želja kreatora ekonomske politike.

1. Stanje hrvatskoga gospodarstva

Na gospodarsku situaciju u nekoj zemlji utječu mnogi faktori. Prirodni resursi mogu joj davati apsolutnu prednost u proizvodnji nekih, manje složenih proizvoda. Zemljopisni položaj i prirodne ljepote mogu joj omogućiti ubiranje rente. Organizirana sposobnost da proizvodi efikasnije neke proizvode od drugih zemalja daje joj komparativnu prednost. Svi ovi i mnogi drugi faktori moraju biti optimalno usklađeni kako bi se zemlja približila i održavala gospodarski rast koji nije puno manji od potencijalno mogućega. Na gospodarsku situaciju u “maloj” zemlji poput Hrvatske bitno utječe i situacija na svjetskom tržištu. Prirodno, male su zemlje, zbog malog broja stanovništva i obično ograničenih prirodnih resursa, “osuđene” na uvoz. Budući da se uvoz prije ili kasnije mora platiti izvozom vlastitih proizvoda, male zemlje, pored ostalih ciljeva, u svojoj ekonomskoj politici moraju imati kao cilj rast izvoza barem stopom kojom raste domaća potrošnja. Ako je zemlja zadužena, onda izvoz treba brže rasti i od domaće potrošnje i od uvoza.

Veličina zemlje uvijek ima utjecaja na izbor ekonomske politike i strategije. Strategija razvoja svake zemlje polazi od njena teritorija i stanovništva. Bez teritorija i stanovništva nema ni države. Temelj razvoja je podizanje kvalitete teritorija i kvalitete stanovništva. Prvi dio proučava ekonomika prostora, a drugi demografija. Dugoročno održivi razvoj se postiže kada postojeća generacija optimalno koristi prostor i prirodne resurse u zadovoljavanju svojih potreba, bez onemogućavanja budućih generacija da i one na isti način zadovolje svoje potrebe i kad se nove generacije obučavaju da koriste nove tehnologije. U politikama “pametnih” zemalja  to su temelji strategija razvoja društva.

Osnovni dio svake strategija i politike su ciljevi, a osnovni su ciljevi ekonomske politike:  stopa gospodarskog rasta, puna zaposlenost, unutrašnja i vanjska ravnoteža te, u maloj zemlji,  izvoz. Kroz pokazatelje ovih ciljeva procjenjuje se postojeća situacija u gospodarstvu, ali ne samo postojeća situacija nego i uspješnost politika iz prethodnih razdoblja.

Financijsko stanje države u cjelini, njena unutarnja i vanjska  zaduženost, kao i zaduženost poduzeća, kućanstava i banaka, određuje financijske kapacitete budućega razvoja. Administrativni kapacitet, nivo organiziranosti institucija, transparentnost u donošenju odluka, a ponajprije stanje obrazovnog sustava, određuje ljudske potencijale budućega razvoja zemlje.

1.2. Stopa gospodarskog rasta

U dugoj polovici 2008. godine počela je svjetska financijska i gospodarska kriza. Njeno izvorište bilo je u Americi na financijskom tržištu. Zbog globaliziranosti svjetskoga financijskog tržišta, financijska se kriza u kratkom roku prenijela u ostale dijelove svijeta, prije svega u one koji su sudjelovale u financijskim transakcijama na američkom tržištu. Hrvatske financijske institucije nisu sudjelovale u ovim transakcijama, pa su time izbjegle udar financijske krize. Zbog financijskih gubitaka, u Americi se smanjila potražnja za robama i uslugama, pa se smanjila i potražnja za uvoznim dobrima. Smanjenje te potražnje najviše su osjetile zemlje  u čijem izvozu značajno sudjeluje izvoz u Ameriku. Hrvatski izvoz u Ameriku nije toliko značajan, pa se ni preko ovoga kanala kriza nije značajno prelila k nama.

Zbog financijskih gubitaka u Americi i zbog pada američke potražnje za robama iz Europe, Kine, Japana i ostalih dijelova svijeta, došlo je do pada gospodarske aktivnosti globalno. Pad gospodarske aktivnosti, ponajprije u Europi ali i u ostatku svijeta, rezultirao je padom izvoza iz Hrvatske više od 20% u 2009. Na taj se način svjetska gospodarska kriza prelila na Hrvatsku.

Međutim, kvartalne stope gospodarskog rasta pokazuju da je hrvatsko gospodarstvo počelo stagnirati nakon  prvog kvartala 2007. Taj je kvartal stopa rasta iznosila 7%,  nakon čega se kontinuirano smanjuje kroz cijelu 2007. i nastavlja pad  do trećega kvartala 2010.  Unatoč oporavku i pozitivnim stopama rasta većine zemalja u 2010., Hrvatska će biti jedna od rijetkih zemalja koje će i ove godine zabilježiti negativnu stopu rasta (gotovo minus 2,0%).

Malen udio izvoza u bruto domaćem proizvodu spasio je Hrvatsku od jačeg prenošenja svjetske krize na domaće gospodarstvo, ali sada, kada se svjetsko gospodarstvo oporavlja, taj se oporavak u manjoj mjeri prenosi u Hrvatsku.

Početak stagnacije hrvatske proizvodnje i prije svjetske krize, njena neuključenost u svjetske financijske transakcije i mala ovisnost BDP-a o izvozu, ukazuje da su izvori negativnih kretanja u hrvatskom gospodarstvu ponajviše u vlastitoj ekonomskoj politici, a manje u prelijevanju negativnih utjecaja sa svjetskog tržišta.

1.3. Malen radni kontingent i visoka nezaposlenost

Izvori rasta gospodarstva, prije svega, jesu u zaposlenosti proizvodnih faktora i u njihovoj produktivnosti. Jedan od ciljeva ekonomske politike jest njihova puna zaposlenost u djelatnostima i kombinaciji proizvodnih faktora u kojoj će oni biti najproduktivniji. Radni kontingent (stanovništvo od 15 do 65 godina) u demografskim strukturama poput Hrvatske obično čini oko 2/3 ukupnog stanovništva. Da bi se dobio stvarni radni kontingent, od tog broja treba oduzeti nesposobne za rad i redovne učenike i studente. Prosječan udio radnog kontingenta u zemljama EU-a je 65% , a u nekim se zemljama kreće i do 70% (Danska 78%, Njemačka 70%, Nizozemska 77%, Austrija 72%, Finska 71% i Švedska 74%). Hrvatski radni kontingent bio je 2008. 57,8%, a u 2009. pao je na 56,8%. Ovi podaci ukazuju na visoku “administrativnu” isključenost radno sposobnih ljudi iz radnoga kontingenta u Hrvatskoj. Prema Strategiji EU-a (“Europe 2020 Strategy”), cilj je dosegnuti zaposlenost od 75% stanovništva između 20 i 64 godine.

Uz jedan od najmanjih radnih kontingenata u Europi, Hrvatska spada među one koje imaju najveću nezaposlenost. Malen radni kontingent nije posljedica ove svjetske krize nego pogrešne, nerazvojne ekonomske politike. Malen radni kontingent i velika stopa nezaposlenosti čini visokim “prosječni trošak” države, odnosno financiranje troškova države raspoređuje se na neizdrživo mali broj zaposlenika. Može se reći da je ovo jedan od prirodnih izvora deficita proračuna i tekuće bilance Hrvatske. Potrošnja velika, a mali broj ljudi sudjeluje u proizvodnji.

1.4. Visoka vanjska zaduženost

Brži rast osobne i opće potrošnje od rasta BDP-a, kao i investicije koje su bile veće od domaće akumulacije, rezultirale su rastom vanjskog duga. Bez obzira na sektore dužnike, cijeli se dug može promatrati kao državni dug. Budući da kuna nije konvertibilna “prema vani”, problem u otplati vanjskog duga bilo kojeg sektora dužnika prenosi se na sve sektore.  Vanjski dug nastaje zbog veće domaće potrošnje od domaće proizvodnje. Taj se odnos vidi u negativnom saldu tekućeg računa bilance plaćanja, zbog većeg uvoza od izvoza. S malim odstupanjem, negativni saldo tekućeg računa iz ove godine uvećava vanjski dug u narednoj godini. Kao i u lanjskoj, i u narednim se godinama može očekivati usporeniji rast vanjskog duga zbog usporavanja osobne i investicijske potrošnje, a time i manjeg uvoza u Hrvatskoj.       Na drugoj strani postoji opasnost da – zbog veličine vanjskog duga koji je jednak bruto domaćem proizvodu – vanjski dug počne sam sebe uvećavati, i bez novog zaduženja, za iznos kamata. Ako kamatna stopa bude veća od stope rasta gospodarstva, tada će vanjski dug rasti i u apsolutnim i relativnim vrijednostima, čime Hrvatska dolazi u puno lošiju financijsku i gospodarsku situaciju.

2. Uzroci postojećeg stanja

Različiti su uzroci postojeće gospodarske situacije. Oni se mogu podijeliti po ročnosti na dugoročne, srednjoročne i kratkoročne; po izvorištu na domaće i vanjske; po obliku na političke, ekonomske i tehnološke itd. Veći broj indikatora postojećeg stanja gospodarstva, od njegove razvijenosti do njegove strukture, ukazuje da se danas susrećemo s posljedicama čiji su uzroci i u dalekoj prošlosti. Dugoročne uzroke možemo promatrati od nastanka industrijske revolucije (primjerice od 1850.) i njena utjecaja na preobrazbu Hrvatske do početka tranzicije (1990.); srednjoročne promatramo kroz tranzicijsko razdoblje do početka svjetske financijske krize (2008/9), a kratkoročne posljednje dvije krizne godine.

2.1. Dugoročni uzroci

Vremenski su horizonti razvitka hrvatskoga gospodarstva relativno kratki. Dok su neke države u okruženju, s kojima je Hrvatska bila i geopolitički povezana, spadale u razvijeniji dio Europe, hrvatsko je gospodarstvo dugo vremena bilo među onima koji su u tim povijesnim i geopolitičkim okvirima najmanje razvijeni.

To nam veoma dobro ilustriraju povijesna događanja sredinom 19. stoljeća. Pišući knjigu “Hrvatski glavničar”, Eugen Kvaternik, po obrazovanju pravnik, i kao znanstvenik i kao političar i kao domoljub želio je napisati neke polazne osnove političke ekonomije. Na taj je način htio pokrenuti razvoj kapitalizma u Hrvatskoj, kao bitnu pretpostavku izvlačenja iz vjekovne gospodarske zaostalosti. Kvaternik je svojim znanstvenim i političkim radom želio da se i kod nas što   prije dogodi kapitalizam, jer hrvatski glavničar i ne znači ništa drugo nego hrvatski kapitalist. A ti hrvatski kapitalisti jedva da su postojali. Razvoj infrastrukture, posebno željeznica i cesta, u cilju eksploatacije hrvatskoga prirodnog bogatstva, ostvarivali su mađarski i austrijski kapitalisti i to veoma djelotvorno i uspješno. Nemali dio urbanog bogatstva njihovih metropola ostvaren je na hrvatskim šumama, posebno slavonskog hrasta. U našoj se povijesnoj literaturi nerijetko spominje Ante Starčević kao “otac nacije”, ali puno manje Eugen Kvaternik, koji je po pravaškoj osnovi bio njegov zamjenik. Samo usput spominjemo da je idejno-teorijska osnova Stranke prava u to vrijeme bila bliža socijaldemokratskoj, dakle više lijevoj nego desnoj orijentaciji. U svakom slučaju, Hrvatska je i poslije Bečkoga kongresa spadala među najnerazvijenije dijelove Europe.

Pojavom nove države, Kraljevine Jugoslavije, poslije Prvoga svjetskog rata, gospodarska situacije Hrvatske mijenja se utoliko što zajedno sa Slovenijom postaje razvijeniji dio nove države. Međutim, nova je država u cjelini cijelo vrijeme postojanja, od 1918. do 1941.,  spadala među najnerazvijenije dijelove Europe. U toj je državi neka obilježja nešto razvijenijega industrijskog centra imao samo Zagreb. Slovenska je industrija također bila relativno razvijena, ali bez većeg industrijskog centra.

Nakon Drugoga svjetskog rata formira se Socijalistička Federativna Republika  Jugoslavija. U kontekstu vremenskog horizonta razvitka Hrvatske, od posebne je važnosti činjenica da je gospodarstvo Hrvatske ostvarilo svoj najveći  prosperitet u sklopu te  Jugoslavije. U svome radu “Od Hrvatskoga glavničara do globalizacije i nove ekonomije” Vladimir Veselica i Dragomir Vojnić navode da je u vremenskom horizontu od 150 godina, računajući od vremena Eugena Kvaternika pa do danas, najbrži razvoj hrvatskoga gospodarstva bio tijekom četiri decenije, od 1950. do 1990. To je ona razina na kojoj se aproksimativno hrvatsko gospodarstvo danas nalazi. Ta se razina odnosi samo na materijalni razvoj u izrazu društvenog proizvoda.

Industrijska revolucija, koja je počela krajem 18. stoljeća i koja je bila temelj suvremenog razvoja, zaobišla je Hrvatsku. Od kraja 19. stoljeća pa sve do Drugog svjetskog rata u Hrvatskoj se razvija obrtništvo i manufaktura, ali do prave industrijalizacije nije došlo. U industrijskom društvu teško se razvijati bez razvoja industrije, a to je Hrvatskoj nedostajalo do pedesetih godina prošlog stoljeća. Jedino razdoblje u kojem se razvijala industrija u Hrvatskoj bilo je razdoblje od pedesetih do sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Prekratko da bi dostigli zemlje razvijene Europe i došli na put dugoročnog razvoja. To je razdoblje i najvećih stopa gospodarskog rasta, zapošljavanja i urbanizacije Hrvatske. Indeks rasta društvenog proizvoda od 1952. do 1980. iznosio je 552,4, odnosno uvećao se 5,5 puta. Od osamdesetih godina 20. stoljeća proizvodni kapaciteti se ne povećavaju, a devedesetih,  iz više razloga, dolazi do njihova smanjivanja. Takav se trend se nastavio i u prvoj dekadi ovog stoljeća, osobito u prerađivačkoj industriji .

Drugi problem prisutan dulje vrijeme je nedovoljan broj radnih mjesta. Ako prihvatimo da je poslijeratna obnova, odnosno saniranje ekonomskih posljedica Drugog svjetskog rata, završeno do kraja pedesetih godina te razdoblje od početka šezdesetih prihvatimo kao mirno razdoblje, od tada do danas cijelo je vrijeme nedostajalo oko 500 tisuća radnih mjesta u Hrvatskoj. Prvo je rješenje bilo otvaranje granica i mogućnost zapošljavanja u inozemstvu. U tom je razdoblju Hrvatsku napustilo Hrvatsku više od 500 tisuća radno sposobnih ljudi. Odlazak radno sposobnih ljudi koji nisu imali radna mjesta ima i svojih pozitivnih ekonomskih i političkih učinaka: prvo, devizne doznake naših radnika iz inozemstva su u pojedinim razdobljima premašivale vrijednost cjelokupnoga jugoslavenskog izvoza; drugo, Hrvatska je postala otvorena prema svijetu i ta je suradnja omogućila razvoj demokratskog duha zapadne civilizacije.

U sedamdesetima se odlazak smanjio, ali se “višak” rješavao političkim dekretom zapošljavanja u poduzeća, proporcionalno broju već zaposlenih radnika. Na taj se način stvarala “prezaposlenost”, što je smanjilo prosječnu produktivnost rada, a povećalo i prosječne i granične troškove proizvodnje. Osamdesetih zemlja ulazi u gospodarsku krizu i nezaposlenost sve više isplivava na vidjelo. Situacija je i danas gotovo ista. I danas nedostaje oko 500 tisuća radnih mjesta u Hrvatskoj. Hrvatska politika, očito, još nije otkrila tajnu stvaranja radnih mjesta, ali je nasuprot tome organizirala  mehanizam administrativnog preseljenja radno sposobnih ljudi u neradni kontingent.

2.2. Srednjoročni uzroci

U ekonomskoj i političkoj povijesti Hrvatske devedesete prošlog stoljeća ostat će  zapamćene i zabilježene kao jedno od najkontroverznijih i najproturječnijih faza razvoja. Sa svjetlije strane te faze razvoja stoji činjenica da se upravo u to vrijeme ostvario san o samostalnoj državi. Na temelju Ustava iz 1974. i glasova velike većine naroda, Hrvatska se na samom početku tog desetljeća osamostalila kao međunarodno priznata država.

Uza Sloveniju, Republika Hrvatska je bila najbolje pripremljena za tranziciju. Slovenija je svoje šanse dobro iskoristila, njeno je političko vodstvo prihvatilo program koji je pripremila grupa istaknutih hrvatskih i slovenskih ekonomista u sklopu završetka Dugoročnog programa ekonomske stabilizacije za Vlade Ante Markovića. Hrvatsko je političko vodstvo, međutim, taj program odbacilo.

U toj atipičnoj političkoj atmosferi na početku devedesetih učinjene su i velike pogreške u ekonomskoj politici; u uvjetima nametnutog rata, počela se provoditi tajkunska privatizacija. Dvije studije priređene u zagrebačkom Ekonomskom institutu, na koje se trebala oslanjati i politika privatizacije i ekonomska politika, u potpunosti su ignorirane. U takvoj se situaciji počela stihijski provoditi ekonomska politika i to u vrijeme kad je već bila u tijeku reforma društva blagostanja uz dominaciju, za sve zemlje u tranziciji, pogubne ekonomske doktrine ekonomskog neoliberalizma. Uslijedio je raspad sustava, što je za posljedicu imalo golem pad proizvodnje, zaposlenosti, potrošnje, izvoza, standarda življenja i ukupnoga društvenog blagostanja. Sustav radničkog samoupravljanja i samoupravni socijalizam preko noći su se transformirali u divlji kapitalizam i tržišni fundamentalizam. U svega par godina prepolovljena je razina društvenog proizvoda. Sve se to događalo u uvjetima galopirajuće inflacije. U listopadu 1993. prihvaćen je program stabilizacije koji je u osnovi sadržavao samo instrumente antiinflacijskog programa. Inflacija je uspješno svladana, ali su se, bez programa razvoja, pojavili drugi veliki problemi. Najvidljiviji je bila nelikvidnost, koja je možda imala pogubnije učinke od inflacije.

Atipičnost hrvatskoga gospodarskog modela, pored pogrešno postavljenih ciljeva, ogleda se i u zamjeni ciljeva i instrumenata. Instrumenti su postali ciljevi (ciljevi su postali stabilan tečaj i nulti deficit, iako su to najjači instrumenti ekonomske politike, kojima se utječe na konkurentnost i rast gospodarstva i na promjenu njegove strukture). Na miješanje instrumenata i ciljeva razvoja  lijepo su upozorili u to vrijeme vodeći ekonomisti Svjetske banke Joseph Stiglitz i Gregorz Kolodko, u tijeku diskusije Washington – Post Washington Consensus. Uspostavljen je svojevrsni currency board, tj. valutni odbor, uz kontinuitet politike manje ili više fiksnog tečaja, i ta situacija traje sve do danas. U takvom makroekonomskom i makropolitičkom okruženju, posebno s obzirom na prepolovljeni društveni  proizvod, počeo se ostvarivati određeni dosta neujednačeni rast, koji je koncem stoljeća dobio i neke recesivne oznake, kada je 1999. završila s negativnom stopom rasta domaćeg proizvoda. Valja odmah reći da se najgore što se dogodilo tijekom devedesetih ne odnosi na simptome recesije i negativnu stopu rasta u 1999., jer se oni pravi kumulirani problemi tijekom ovog desetljeća izražavaju u atipičnom modelu gospodarenja.

Umjesto oslonca na proizvodnju, štednju, investicije i izvoz, što su oznake tipičnog modela privređivanja, tijekom devedesetih se razvio model privređivanja koji se oslanja na trgovinu, zaduživanje, potrošnju i uvoz, a to je atipični model privređivanja. U atipičnom modelu privređivanja tržišnim je mjerama gotovo nemoguće poticati domaće poduzetništvo i razvoj. Tim više što su – i da je postojala politička volja za postupnom transformacijom atipičnog modela privređivanja u tipični – barijere na tom putu bile gotovo nepremostive:  ogledale su se i u visokom stupnju eurizacije i u deviznim klauzulama i u visokoj zaduženosti svih sektora gospodarstva i društva. Sve u svemu, treba naći neka druga rješenja.

To drugo rješenje nađeno je u državi kao velikom i zapravo glavnom poduzetniku, s orijentacijom na velike investicije u infrastrukturi, ponajviše u cestogradnju. To je iz ekonomske teorije i prakse poznati model, koji ima i neka obilježja javnih radova. Ekonomska je znanost takav izlaz iz teške situacije podržala, ali uz jasno upozorenje da je ono veoma ograničenoga, kratkog daha. U prvoj se, kraćoj fazi, zbog radova povećava  domaća proizvodnja, ali uslijed uvozne ovisnosti, a ne vrijednosti tih radova. Nakon tog  kraćeg razvoja nastupa razdoblje otplate izgrađenih infrastrukturnih objekata. Prihodi za njihovu otplatu ovise o aktivnosti proizvodnih djelatnosti, no kako, zbog atipičnog modela privređivanja, nije bilo značajnijih ulaganja u proizvodne djelatnosti, otplata pada na teret “starih” kapaciteta: povećani su kapaciteti  infrastrukture, a nisu povećani proizvodni kapaciteti koji koriste i otplaćuju tu infrastrukturu. Struktura investicija udaljila se od optimalne, jer je bila pogrešna po vrsti: proizvodnja, infrastruktura, obrazovanje, kultura, sport. Struktura je bila pogrešna i prema prirodnoj ročnosti povratka investicija. Veći dio investicija treba otplatiti prije nego ti objekti zarade taj novac.

Brzo  poboljšanje cestovne mreže, što je posebno pogodovalo razvoju turizma (a to je, svakako, veoma dobro), bilo je praćeno takvim tempom rasta vanjskog duga da se on gotovo izjednačio s bruto domaćim proizvodom – dogodilo se ono na što je ekonomska znanost od  početka upozoravala. Nažalost, kao dodatak toj teškoj dužničkoj situaciji, koja je  sve više išla prema “dužničkom ropstvu”, uslijedila su dodatne, “uvezene” poteškoće svjetske ekonomske krize.

U nizu problema, koji će se već na prvom koraku pojaviti, posebnu važnost ima onaj koji se tiče koncepcije i strategije razvoja, kojih nema. Ono što je dosad parcijalno napravljeno, nije dovoljno. Nova kvaliteta razvitka hrvatskoga gospodarstva mora se temeljiti na takvom konceptu industrijalizacije koji u prvi plan, barem kao viziju, stavlja sve veću ulogu novih tehnologija u rastu bruto domaćeg proizvoda.

Padom socijalizma početkom devedesetih, povijest kao da se definitivno priklonila liberalnom kapitalizmu, označavajući ga neospornim pobjednikom i univerzalnim modelom budućega uređenja svijeta. To je bio neki oblik konzervativne revolucije, koja je prikazana kao povijesna nužnost i koja će snagom “nevidljive ruke” slobodnog tržišta osigurati narodima svijeta stabilnost, mir i blagostanje. Razvoj društva (države) shvaćen je kao opća privatizacija, liberalizacija i deregulacija, pri čemu će ekonomski rast nastupiti kao prirodni rezultat tržišnog automatizma. Hrvatska je prihvatila taj koncept ekonomskog razvoja, ali i kao politiku tranzicije. Trebalo je  samo velikom brzinom provesti liberalizaciju, privatizaciju, deregulaciju i osigurati neovisnost centralne banke i za par godina trebali smo se naći u društvu blagostanja. To se nije dogodilo i nije se moglo dogoditi, jer  je liberalni koncept politička ideologija razvijenih, a ne ekonomska doktrina. Iza “nevidljive ruke” kod razvijenih zemalja uvijek postoji “nevidljiva” uloga države, koja se na svjetlu dana pojavi samo u razdobljima krize, a u drugim vremenima djeluje nevidljivo, ali snažno u poticanju razvoja gospodarstva kroz stvaranje novih, efikasnijih i konkurentnijih proizvoda. Tržište ne stvara proizvode, ono je samo prostor za utakmicu između proizvoda. Proizvodi se stvaraju u društveno-gospodarskom sustavu koji organizira država, a proizvode se u poduzećima koje u globaliziranom svijetu ne moraju biti u matičnoj zemlji, jer sve veći dio od cijene proizvoda  pripada zemlji u kojoj je on kreiran.

Liberalizacijom se Hrvatska, kao i većina tranzicijskih zemalja, izložila nepripremljena puno pripremljenijoj i snažnijoj konkurenciji razvijenih zemalja. Kroz liberalizaciju, razvijene su zemlje preko svog razvijenog proizvodnog, kulturnog i organizacijskog potencijala već unaprijed osigurale povlašteni položaj u distribuciji svjetskog rasta i bogatstva, a njihovo se bogatstvo se povećava kako se svjetska razmjena sve više oblikuje prema njihovim mjerilima.

Hrvatska je prihvatila “ideologiju” makroekonomske stabilnosti, a sve ostalo je trebala riješiti “nevidljiva ruka”. Takva je politika, radi neznanja i komoditeta političkih elita, usvojena i provodi se bez obzira na već svima jasno vidljive negativne posljedice. Nekritički je prihvatila neoliberalistički koncept, nepripremljena se otvorila svijetu, bez restrukturiranja poduzeća i bez reorganiziranja ekonomske uloge države u skladu s novim okruženjem. Osim toga, zbog odvajanja od bivše države u kojoj je bila regionalna ekonomija, Hrvatska nije napravila tranziciju iz regionalne u nacionalnu ekonomiju. Reprodukcijski lanci uspostavljeni u bivšoj državi potrgani su osamostaljenjem. Mnoge proizvodnje nisu mogle započeti, a neke nisu mogle završiti jer su pojedini dijelovi proizvodnog lanca ostali u drugim osamostaljenim državama. Stoga je trebalo organizirati novo, nacionalno gospodarstvo ili barem “jezgro”. Međutim, nije učinjeno ništa. To se očekivalo od “nevidljive ruke”. Tako neorganizirana i nepripremljena, nacionalna se ekonomija izložila svjetskoj konkurenciji, koja je jednostavno “pomela” hrvatsku  proizvodnju.

2.2.1. Monetarna politika

Zadaća monetarne politike je osigurati dovoljno novca za funkcioniranje države, odnosno njenih institucionalnih sektora: poduzeća, kućanstava i države. Dovoljno novca da osigura kvalitetno odvijanje “kružnog toka gospodarske aktivnosti”, proizvodnje, razmjene, potrošnje, proizvodnje… Nacionalna monetarna politika vodi se preko nacionalne valute, koju centralna banka, kao nositelj monetarne politike, emitira. U suvremenom društvu novac je ono što je zakonom određeno da je novac. U Hrvatskoj je to kuna. U ekonomskom smislu, novac je ono što obavlja funkcije novca: prometa i plaćanja, štednje, mjerila vrijednosti i novac kao svjetski novac.

Kod uvođenja nacionale valute uveli smo i dopustili deviznu klauzulu, čime smo oduzeli kuni funkciju mjerila vrijednosti. Više od 70% štednje u Hrvatskoj u stranoj je valuti (devizama), čime je kuna izgubila i funkciju sredstva štednje.

Budući da se dio nacionalnog suvereniteta ostvaruje i kroz monetarni suverenitet, a monetarni suverenitet kroz nacionalnu valutu,  prihvaćanjem da devize obavljaju neke funkcije novca odrekli smo se nepotrebno i dijela nacionalnog suvereniteta. Suvremeni novac nema unutarnju vrijednost. Njegova vrijednost proizlazi iz snage domaćega gospodarstva i on treba biti slika ili ogledalo te snage. Količina potrebnog novca treba se određivati  količinom domaće proizvodnje i potrošnje. Poslovanje na domaćem tržištu mora se obavljati u domaćem novcu, kako na robnom i uslužnom tako i na financijskom tržištu. Odnos količine novca s domaćom proizvodnjom i potrošnjom određuje opću razinu cijena i kamatnjak.

Omogućavanjem zaduženja u devizama u inozemstvu u situaciji kad se dug inozemstvu ne može vraćati u kunama nego u devizama, Hrvatska je izgubila monetarnu samostalnost, a kuna je prestala biti ogledalo hrvatskoga gospodarstva i sredstvo preko kojeg se na realan način uspoređuje odnos efikasnosti domaćeg i svjetskog gospodarstva. Deviza je preuzela ulogu novca, a ona to nije smjela.

Deviza je roba (doduše, posebne vrste, ali ipak roba!) koja se mora kupiti i platiti da bi postali njezinim vlasnikom i dalje s njom mogli trgovati. Trgovina na hrvatskom deviznom tržištu u značajnoj mjeri nije bila zarađenim nego posuđenim devizama. Na takav način uspostavljen tečaj ne odražava realne odnose između domaćeg i svjetskog gospodarstva, pa ni sam nije realan. Napravljena je temeljna ekonomska pogreška. Ako količina novca u zatvorenom gospodarstvu treba pratiti količinu domaće proizvodnje, onda, sukladno tome, korištenja svjetskog novca (deviza) može biti samo onoliko koliko domaće gospodarstvo isporučuje vlastite robe na svjetsko tržište. Na taj bi način bila uspostavljena unutarnja i vanjska ravnoteža. Unatoč vidljive vanjske neravnoteže kroz veliki broj godina, izostao je odgovarajući odgovor monetarne politike.

Povećanje ponude deviza iz zaduženja povećalo je ponudu deviza i “nerealno” spustilo njenu cijenu, odnosno tečaj, što je učinilo uvoznu robu jeftinijom a domaću robu skupljom te proizvelo procese koji slijede. Stvarao se osjećaj bogatstva na potrošnji, a ne proizvodnji. Taj osjećaj je iluzija koja se tek mora platiti.

Prvi problem uspostavljene politike fiksnog (upravljano plivajućeg) tečaja krajem 1993.  njegova je niska razina. Drugi je problem neusklađivanje tečaja s odnosom domaćih i svjetskih cijena, čime se dodatno oslabila konkurentnost domaćega gospodarstva. Hrvatska je provodila politiku jače liberalizacije, ali nije primjenjivala “tečajnu zaštitu” zbog smanjenog korištenja drugih zaštitnih instrumenata.

Politika tečaja je značajno dala svoj doprinos i padu  konkurentnosti hrvatskog gospodarstva  kroz proteklih petnaestak godina, a time i stvaranju loše strukture gospodarstva. Tome se pridružila loša fiskalna politika i potpuni izostanak industrijske i politike regionalnog razvitka. Međutim, odgovornost monetarne politike je veća zato što se u skladu s ciljevima ukupnoga gospodarstva ona  treba prilagođavati, pa i lošoj fiskalnoj i situaciji nepostojanja drugih politika. Tada bi štetne posljedice bilo puno manje. Devizne rezerve i devizna štednja nisu vlasništvo Hrvatske. One  su također posuđene devize, na koje Hrvatska plaća kamate i koje prije ili kasnije treba vratiti.

Produljivanje života postojećem “atipičnom” modelu gospodarenja znači nastavak razvoja Hrvatske u opasnom smjeru. Sve je bliže suočavanje s istinom i iluzijom bogatstva, uza sve veći vanjski dug koji će trebati, ako ne početi vraćati, onda barem održavati na istoj razini. Samo održavanje vanjskog duga, uz njegovu veličinu i kamatu i uz predviđene stope gospodarskog rasta, znači pad životnog standarda građana. U tom će slučaju građani Hrvatske morati platiti sve posljedice “atipičnog” modela, odnosno loše politike, i to s kamatama, uz istodobno stagniranje proizvodnje i dohotka, odnosno uz veliki pad standarda. Situacija koja je dobro poznata iz primjera Argentine, Mađarske, Grčke, Irske i drugih. Bez gospodarskog rasta i bržeg rasta izvoza od uvoza, Hrvatska bi se uskoro mogla suočiti s neugodnom istinom.

2.2.2. Fiskalna politika

Opće je prihvaćeno da fiskalna politika (javna potrošnja i oporezivanje) ima značajnu alokacijsku, distribucijsku i stabilizacijsku ulogu. Alokacijska se uloga ogleda u alociranju sredstava između različitih javnih dobara, između javnog  i privatnog sektora i, unutar privatnog sektora, između različitih djelatnosti. Distribucijska (ili redistribucijska) funkcija javnih financija koristi mogućnost raspodjele nacionalnog dohotka između pojedinaca,  kućanstava, između djelatnosti i između regija. Tržište najefikasnije alocira resurse i distribuira dohodak, ako postoje uvjeti za njegovo savršeno funkcioniranje. Međutim, ako ne postoje uvjeti za savršeno funkcioniranje ili zbog postojanja eksternalija, država svojim instrumentima mora ispraviti njegove manjkavosti i kompenzirati eksternalije.

Tržište i demokracija idu zajedno. I jedno i drugo predstavljaju i slobodu i mogućnost izbora u svojim područjima,  u gospodarstvu i društvu (politici). Tržište je efikasno u stvaranju profita i u nadmetanju u efikasnosti. Razvoj demokracije povećava efikasnost u zaštiti ljudskih prava i sloboda. Međutim, i kad postoji razvijeni tržišni sustav i razvijena demokracija, ne mora nužno postajati i ravnomjerna raspodjela nacionalnog dohotka. Ako ne postoji sustav koji se brine o ravnomjernoj raspodjeli, bogati postaju bogatiji, a siromašni  siromašniji. Neravnomjerna raspodjela nacionalnog dohotka stvara nejednakost u društvu i glavni je izvor financijskih i gospodarskih kriza u industrijskom društvu. Uzrok ove krize je u stvorenoj nejednakosti unutar samih država i među državama. Globalizacija je kroz liberalizaciju, standardizaciju i univerzalizaciju ostvarila u ukupnom svjetskom  gospodarstvu veliko povećanje dodane vrijednosti, odnosno svjetskog bruto domaćeg proizvoda. Raspodjela probitka od globalizacije ukazuje na povećanje nejednakosti između razvijenih i zemalja u razvoju. Primjerice, između 1960. i 1962. prosječni je bruto domaći proizvod po stanovniku u 20 najrazvijenijih zemalja iznosio 11,417 dolara, a u 20 najnerazvijenijih 212 dolara. Četrdesetak godina kasnije i nakon razdoblja najsnažnijeg procesa globalizacije u prethodnom stoljeću, prosječan bruto domaći proizvod po stanovniku u 20 najrazvijenijih zemalja povećao se na 32.339 dolara, a u 20 najsiromašnijih samo na 267 dolara. Tako velike razlike nastale su zbog nepostojanja globalnog sustava koji bi probitke od globalizacije ravnomjernije globalno raspoređivao. Bez takvog sustava raspodjele, koristi od globalizacije prisvaja nekolicina, a teret, trošak globalizacije, snosi većina, što će biti izvor stalnih političkih napetosti.

I dominacija liberalističke ideologije (zagovornika “nevidljive ruke” Adama Smitha i nemiješanja države u gospodarstvo) u vođenju nacionalnih ekonomskih politika proteklih dvadesetak godina povećala je nejednakosti unutar pojedinih zemalja. Bogati su postajali bogatiji, siromašni siromašniji, a profiti su brže rasli od dohodaka ukupnog stanovništva. Građani su se za održavanje i rast standarda zaduživali. Uz ostale uvjete, od kojih smo neke spomenuli u prethodnom poglavlju, kriza je počela kad je značajniji broj stanovnika u Americi  prestao otplaćivati svoje kredite.

Fiskalna politika ima najučinkovitije instrumente, koji direktno i indirektno utječu na povećanje alokacijske i distribucijske uloge gospodarskog sustava. Međutim, u  kriznim razdobljima, osobito na samom početku krize, stabilizacijska uloga fiskalne politike je nezamjenjiva. Usprkos oprečnom stajalištu fiskalista i monetarista, suočeni s krizom, podjednako i jedni i drugi posežu za instrumentima fiskalne politike. To se dogodilo i u ovoj krizi. “Nevidljiva ruka” A. Smitha treba pomoć u rješavanju krize “vidljive ruke” Johna M. Keynesa.

Kod donošenja fiskalnih mjera, kreatori fiskalne politike imali su na umu multiplikativne učinke svake komponente finalne potrošnje, pa tako i proračunske i djelovanje automatskog stabilizatora. Alokativna i redistributivna uloga fiskalne politike je nezaobilazna u restrukturiranju gospodarstva i u reorganizaciji države te njihovu prilagođavanju izmijenjenom okruženju. Te dvije uloge fiskalne politike u Hrvatskoj su se u proteklom razdoblju potpuno izgubile, pa je ona služila održavanju postojeće loše strukture  gospodarstva u okruženju koje se promijenilo i koje se stalno mijenja. Uz to, država je trošila više nego što je imala, a taj višak potrošnje nad prihodima nije ulagala u promjenu loše strukture nego na njeno održavanje. Lošija stvar od toga da se  troši novac kojeg nema je da se troši na krive stvari, a upravo se to radilo u Hrvatskoj.

U sadašnjoj financijskoj i gospodarskoj krizi, kada su sve “pametne” zemlje koristile ekspanzivnu fiskalnu politiku za očuvanje domaće proizvodnje i zaposlenosti kao neprikosnovenih ciljeva ekonomske i ukupne politike, Hrvatska je poduzimala suprotne mjere: u situaciji krize, pokušava stabilizirati financije, bez obzira na posljedice na gospodarstvo. Rezultat je, naravno, bio obrnut od onog koji se priželjkivao. Niti se proračun uravnotežio, naprotiv; deficit se povećao, a domaća je proizvodnja još u minusu. Za razliku od stabilne gospodarske situacije, kad je cilj uravnoteženje javnih financija, u kriznim se situacijama prelazi na model “fleksibilnih” javnih financija u kratkom roku, a stabilnih u dugom roku. Stabilizacijska uloga javnih financija, kroz povećanje deficita i, posljedično, javnog duga, u krizi je nezaobilazna. Fiskalnim stimulansima i povećanom javnom potrošnjom osigurava se preživljavanje domaće proizvodnje i zaposlenosti. Nakon stabiliziranja proizvodnje, pristupa se stabiliziranju javnih financija. Cilj je preživjeti krizu. Ako se ne preživi kriza, sve druge i kasnije mjere su bespredmetne.

2.2.3. Investicijska politika

Investicije su bitan faktor ekonomskog rasta. Klasici političke ekonomije su definirali ekonomski rast kao funkciju akumulacije kapitala. Takva se definicija ustalila još od Marxa.  Varijacije na temu takvog pristupa fenomenu ekonomskog rasta tijekom proteklog stoljeća posebno su ne samo naglašavali nego i teorijski i modelski obrađivali i produbljivali Evsey Domar, John Maynard Keynes, Paul Samuelson, Branko Horvat, Dragomir Vojnić i drugi.

Na takvim je teorijskim pretpostavkama nastao i jedan od najpopularnijih i najviše citiranih modela rasta, koji je dobio pravo građanstva pod nazivom Harrod-Domorov makroekonomski model rasta. Taj se model u svom najjednostavnijem polaznom izrazu obilježava kao:

r =

gdje je r = stopa rasta

s = stopa investicija

k = kapitalni koeficijent

Ovaj izraz predstavlja polaznu osnovu poznatog Harrod-Domorovog makroekonomskog modela.

Atipičnost hrvatskog gospodarskog modela izražava se u tome što ne počiva na investicijama nego na razvoju trgovine, zaduživanju, potrošnji i uvozu. Da bi ga transformirali u “tipični”, u prvi plan mora doći proizvodnja, štednja, investicije i izvoz. Teorijski gledano, stabilnost se gospodarstva najlakše postiže kada su investicije jednake štednji. U teorijskom modelu to se obično izražava simbolom S= J. U tom slučaju, nema dodatne akumulacije iz inozemstva, tekući račun i platna bilanca su izravnati i, kako Anglosaksonci kažu, GDP i GNP su ujednačeni.

U nas je, međutim, situacija iz svih aspekata daleko od uravnotežene. Veoma deformirana ukupna gospodarska i naročito investicijska struktura, jedna je od temeljnih karakteristika hrvatskog gospodarstva u ovoj fazi razvitka. Veliki dio ovih deformacija neposredno je povezan s “atipičnim” modelom privređivanja. Polazna osnova tog modela je stabilizacijski program iz listopada 1993. Ovaj je program uspješno srušio galopirajuću inflaciju, ali je u daljem tijeku zamijenio ciljeve i uvjete rasta. Sve je to, uz tajkunsku privatizaciju i anarhičnu ekonomsku politiku i dominaciju doktrine ekonomskog neoliberalizma, dovelo na koncu prošlog stoljeća i pred sam početak novog milenija do recesije i pada BDP-a.

Važnost nekih stavova opravdava i njihovo ponavljanje. Kao što je iz ekonomske teorije i djelotvorne ekonomske prakse poznato, “tipični” model razvoja temelji se na proizvodnji, štednji, investicijama i izvozu. Kada je riječ o investicijama, onda pretpostavka o jednakosti investicija i štednje (I=S), kao uvjeta stabilnosti, ima samo jedno opće teorijsko, mogli bismo reći relativno značenje. A to znači da investicije u praksi stvarnoga gospodarskog življenja mogu biti različite (veće ili manje) od štednje. U praksi su investicije obično veće od štednje. Ako su ovi odnosi obrnuti, to bi značilo da se dio nacionalnog bogatstva ne kumulira u izrazu povećavanja fiksnog kapitala nego u izrazu povećavanja akumulacije u novčanom (valutnom i deviznom) izrazu. Događanja u gospodarstvu Narodne Republike Kine i u ovom kontekstu privlače posebnu pozornost. Međutim, to je svojevrsni izuzetak. Zato se može reći da je, manje ili više, opći slučaj da su investicije veće od štednje. U okviru teorijskog razmatranja, ovog sklopa problema, u obzir treba uzeti i čitav kompleks svega onoga što se stavlja pod zajednički nazivnik optimalne stope investicija. Inače se općenito može reći da se ovaj kompleks optimalne stope investicija treba razmatrati s dva (ili barem s dva) aspekta.

Prvi se aspekt odnosi na učešće ukupnih investicija u BDP-u. Kada se određena optimalna stopa investicija pređe, ekonomska efikasnost i društvena rentabilnost investicija počne se smanjivati, ona teži k nuli i može čak biti i negativna. U praksi ekonomske i razvojne, posebno investicijske politike, ta je granica limitirana apsorpcijskim kapacitetom dane privrede. Ovakve pojave nisu česte, ali su se ipak događale na početku industrijalizacije nekih zemalja Trećeg svijeta u kojima novčana akumulacija (s obzirom na izvore i eksploataciju nafte) nije predstavljala osnovni ograničavajući faktor razvoja.

Drugi aspekt optimalne stope investicija odnosi se na njihovu strukturu. Vrijedi već spomenuto pravilo da kada jednom, za svaku zemlju i za svaku fazu razvoja, objektivno dana optimalna struktura investicija pređe, njihova ekonomska efikasnost i gospodarska djelotvornost opada. Kretanje ekonomske efikasnosti investicija može se izraziti u kretanju odgovarajućih kapitalnih koeficijenata. U zemljama s dobrom statističko-informatičkom osnovom mogu se utvrđivati i kvantitativni izrazi ponašanja kapitalnih koeficijenata. Postoje i neka opća poznata i prihvaćena pravila o ponašanju kapitalnih koeficijenata u raznim fazama razvoja. Niski, pa i najniži kapitalni koeficijenti mogu se naći i u najmanje i u najviše razvijenim zemljama, što na prvi pogled izgleda paradoksalno. Međutim, uzročno-posljedične veze ove pojave u spomenutoj su skupini zemalja dijametralno oprečne. U prvom slučaju, i veoma mala ulaganja u fiksni kapital u toj mjeri utječu na relativno veliko povećavanje produktivnosti rada da je ekonomska efikasnost relativno visoka, a kapitalni koeficijenti niski. U drugom slučaju, visoke faze razvoja, kada su investicije u najmoderniju opremu i (ICT) tehnologiju veoma velike i skupe, one u toj mjeri djeluju na povećanje produktivnosti rada da su kapitalni koeficijenti, usprkos veoma velikih ulaganja, relativno niski. Kada je riječ o strukturi investicija, onda ekonomske analitičare i planere razvoja mora posebno interesirati ponašanje kapitalnih koeficijenata prilikom ulaganja u pojedine grane i sektore privrede.

Ono što je opće poznato i što vrijedi kao opće pravilo jest činjenica da su kapitalni koeficijenti na području infrastrukturnih ulaganja (posebno u ceste i željeznice) veoma visoki, što znači da je vijek reprodukcije veoma dug. Isto tako, opće je poznato da su kapitalni koeficijenti na području ulaganja u prerađivačku industriju osjetno niži, premda različiti po pojedinim granama industrije. Niski kapitalni koeficijenti i velike stope rasta posebno se javljaju u gospodarstvima u kojima se privredni rast ostvaruje na temelju velikih transfera radne snage, iz niže produktivnih poljoprivrednih djelatnosti u više produktivne nepoljoprivredne, industrijske djelatnosti. Jednim je dijelom to slučaj i objašnjenje fenomena dugoročno visokih stopa rasta u Kini i Indiji. Početkom pedesetih, u prvoj fazi industrijalizacije, ta se pojava mogla zapaziti i na našim prostorima i u pojedinim republikama bivše Jugoslavije. Na fenomenu Kine mogu se zapaziti i pozitivni utjecaji investicija koje su u cjelini pokrivena štednjom, a i pojave da je štednja veća od investicija.

Sve ove, iz ekonomske teorije i prakse opće poznate pojave, veoma su važne za analizu i ocjenu privrednih kretanja i ekonomske politike u Republici Hrvatskoj tijekom devedesetih i tijekom prve decenije novog stoljeća. Analize i ocjene ovakvoga karaktera obično se temelje na sučeljavanju i komparaciji onoga što je koncepcijom i strategijom razvoja i ekonomskom i razvojnom politikom bilo zacrtano i onoga što je na tim temeljima ostvareno.

Ovakav uobičajeni pristup u našem slučaju, nažalost, nije moguć. Razlog je veoma jednostavan. Nije bilo ni koncepcije ni strategije razvoja na koju bi se ekonomska politika mogla i trebala oslanjati. Tako je, manje-više, sve što se događalo imalo karakteristike stihije. Ta je stihija, posebno tijekom devedesetih, imala sve karakteristike bezrezervnog pogodovanja dominantnoj doktrini ekonomskog neoliberalizma. Izlaz iz recesije koja je na tim osnovama uslijedila koncem prošlog stoljeća, u uvjetima “atipičnog” modela privređivanja koji nije poticao poduzeće, poduzetništvo i poduzetnike, pronađen je u državi kao velikom poduzetniku.

Težište ulaganja skoncentrirano je na infrastrukturu, posebno ceste. Ekonomska je znanost odmah upozorila da je to rješenje kratkog daha. Politika taj savjet znanosti kao da nije ni čula. I dogodilo se što se dogodilo. Model razvoja na velikim infrastrukturnim ulaganjima nasukao se na barijerama zaduženosti i prezaduženosti. Vanjski su se dugovi gotovo izjednačili s BDP-om. Gospodarstvo se približavalo onoj situaciji koja se stavlja pod zajednički nazivnik “dužničkog ropstva”.

Sve to, uz udare vanjske i svjetske krize, ne samo da je zaustavilo rast i razvoj nego je uvjetovalo i veliki pad proizvodnje i rekordnu (oko 320 tisuća) nezaposlenost. Najgore u svemu tome je to da ni ekonomska politika, ni ekonomska praksa, pa ni ekonomska znanost nisu još našle i osvijetlile pravi smjer izlaska iz krize i daljnjeg djelotvornog razvoja. Umjesto toga, s raznih se strana i iz raznih izvora nude polovična rješenja koja nerijetko, s nešto drugačijim sadržajem, nude stare, oprobane infrastrukturne projekte s perspektivom zaoštravanja problema prenaglašenog udjela infrastrukture u postojećoj strukturi investicija.

Neupitno je da sektori poput energetika, željeznice i sličnog moraju dobiti svoje mjesto pod suncem. Ali je isto tako i neosporno i jedino razumno da se budući veći investicijski zahvati temelje na razrađenoj koncepciji i strategiji razvoja, na koje će se oslanjati aktivna ekonomska politika. Ta se koncepcija i strategija razvoja mora temeljiti barem na takvoj statističko-informatičkoj osnovi kakvu smo imali do početka devedesetih. Jer, od početka devedesetih nije moguće sagledavati komparativno kretanje ni stopa investicija ni stopa demografskih investicija ni kapitalne koeficijente ni sve drugo što se mora oslanjati na odgovarajuću statistiku investicija i fiksnog kapitala, što je sve povezano serijama u konstantnim cijenama.

Mi imamo u kontinuitetu niza godina situaciju da su investicije veće od štednje, što znači da se dio investicija temelji na povećavanju vanjske zaduženosti. Razlike između veće potrošnje i manje proizvodnje u ovoj godini u konačnici svodne bilance transformira se u povećanje duga u narednoj godini. I u toj pojavi, samoj po sebi, nema nikakvog zla ako se investicije usmjeravaju prema povećanju nacionalnog bogatstva i fiksnog kapitala, s porastom proizvodnih kapaciteta, zaposlenosti i BDP-a.

Veliki problemi nastaju, međutim, kada se dio dodatne akumulacije i vanjskog duga ne usmjeri na proizvodne investicije nego se potroši u neproizvodne svrhe. I to se kod nas događa, ali s time da nitko ne prati, ne zna ili neće da zna kako, gdje i koliko.

U kontekstu svega što smo u ovom odjeljku rekli i što je, uostalom, opće poznato, od posebne je važnosti da ne ponavljamo stare greške, da olakšamo u ovom momentu veoma tešku i nepovoljnu strukturu investicija i da ne tražimo više spas u pogrešnom smjeru, oslanjanjem na “atipični” model privređivanja koji počiva na trgovini, potrošnji i uvozu i koji nas je i doveo do ove situacije, iz koje ipak ima izlaza. Moramo, međutim, biti svjesni činjenice da je bilo daleko lakše ući u “atipični” model razvoja nego iz njega izaći.        Transformacija u model koji počiva na proizvodnji i štednji, investicijama i izvozu može se i mora ostvarivati u tijesnoj suradnji i konsenzusu ekonomske znanosti i ekonomske politike.

2.2.4. Industrijska politika

Analiza potencijala i prepreka iskorištavanja tih potencijala svake potencijalne djelatnosti je osnova industrijske politike. Prirodni proizvodni potencijali su prirodna, nacionalna bogatstva: zemlja, šume, vode, mineralna i redna bogatstva, prirodne ljepote, položaj zemlje, itd. Izgrađeni proizvodni potencijali su infrastrukturni i energetski objekti, proizvodni kapaciteti, distribucijski kanali, tehnička dokumentacija, pozicija na svjetskom tržištu, itd.           Najvredniji proizvodni potencijal su ljudi, sa svojim znanjem, iskustvom, mogućnošću učenja i prilagođavanja. Industrijska politika je u osnovi strukturna politika koja se bavi analizom postojeće strukture i procjenjuje poželjnu, optimalnu, buduću  strukturu gospodarstva, koja će ostvarivati veću efikasnost, veću dodanu vrijednost i približiti se s bruto domaćim proizvodom potencijalno maksimalno mogućem. Prvi zadatak industrijske politike, ujedno i nužni uvjet optimalne strukture gospodarstva, puna je zaposlenost svih proizvodnih faktora. Drugi zadatak ili dovoljni uvjet je da su proizvodni faktori zaposleni u kombinaciji (rada i kapitala) i u djelatnostima u kojima će ostvarivati najveću produktivnost. Treći zadatak je podizanje kvalitete, odnosno produktivnosti proizvodnih faktora.

Industrijskom se politikom ujedno odgovara na temeljna pitanja ekonomije: što, kako i za koga proizvoditi. Što proizvoditi, određeno je raspoloživim resursima i onima koji se pod optimalnim uvjetima mogu pribaviti. Kako proizvoditi, određuje tehnologija proizvodnje, obrazovanje i organizacija proizvodnje. Za koga proizvoditi, određeno je strukturom tržišta.

Industrijska politika koristi kombinacija mjera koje spadaju u fiskalnu, monetarnu,  trgovinsku, tehnološku i obrazovnu politiku, politiku dohodaka, zaštite okoliša i drugih politika. S industrijskom politikom treba uskladiti i dio organizacije državne uprave. Potpora ostvarivanju industrijske politike je u institucionalnoj infrastrukturi specijaliziranih instituta, agencija, zavoda, direkcija, u okviru kojim se poboljšavaju postojeći i stvaraju novi proizvodi i djelatnosti.

Hrvatska kroz cijelo vrijeme postojanja nema niti jasnu niti formaliziranu industrijsku politiku. To je jedan od razloga što nakon osamostaljenja nije uspjela izgraditi jezgro nacionalnoga gospodarstva. Nužnost izgradnje industrijske politike proizlazi iz činjenice da sve razvijene zemlje imaju strategiju industrijskog razvoja. Bit njihovih strategija je potpora razvoju industrija koje će  biti temeljne industrije 21. stoljeća, a s druge strane je “ugodno” zatvaranje djelatnosti za koje se ustvrdi da su izgubile komparativnu prednost. Drugi razlog je sve veća složenost novih proizvoda, u čijoj proizvodnji sudjeluje sve više različitih inputa proizvedenih u različitim djelatnostima s različitim tehnologijama. Teško je očekivati razvoj i kompatibilnost mnoštva različitih inputa spontano, zbog čega se industrijskom politikom određuju smjerovi i standardi, osnivaju potporne institucije i osiguravaju financijske potpore djelatnostima koje će činiti buduću strukturu gospodarstva. Sljedeći razlog je proces globalizacije, koji pojačava konkurencijsku utakmicu sa sve više sudionika. Na globalnom tržištu ne konkuriraju samo proizvodi, usluge i poduzeća nego i industrije, regije, države i kontinenti. Svako se u svom prostoru organizira kako bi bio efikasniji na globalnom tržištu;  onaj koji se ne organizira, nema šanse za uspjeh i razvoj.

Hrvatska je mala zemlja. Njen udio u svjetskoj ili europskoj proizvodnji je daleko ispod jedan posto. Samo iskorištavanjem prirodnih resursa i položaja ne može se osigurati pristojan standard građanima. Apsolutne prednosti su premale da bi se moglo živjeti od njih. Komparativne prednosti, kao osnove konkurentskih prednosti na svjetskom tržištu, tek treba steći. Komparativne prednosti u uvjetima globalizacije mogu se steći obrazovanjem,  suvremenim tehnologijama i organizacijom države s jasnim ciljevima što, kako i za koga proizvoditi u narednih pedesetak godina. To je sadržaj industrijske politike koje Hrvatska još nema.

Uz industrijsku politiku, ali ne samo uz industrijsku, blisko je vezana politika regionalnog razvoja. Naime, svaka se djelatnost odvija ili se želi da se odvija u nekom dijelu zemlje, u nekoj regiji. Da bi to bilo moguće, za svaku se gospodarsku aktivnost treba izgraditi odgovarajuća gospodarska, fizička i institucionalna, infrastruktura. Socijalna infrastruktura povećava kvalitetu života, a time i kvalitetu osnovnog proizvodnog faktora, ljudskoga kapitala. Politikom regionalnog razvitka bavimo se izgradnjom gospodarske i socijalne,  fizičke i institucionalne infrastrukture. Njom se također daje odgovor na pitanje gdje će se proizvoditi i živjeti.

3. Zablude ekonomske politike

Nekritičko prihvaćanje neoliberalističkog pristupa gospodarskom razvoju Hrvatske stvorilo je mnoge zablude, kako iz neznanja tako iz komoditeta kreatora ekonomske politike, ali i kao alibi za njihov neuspjeh.

Najčešća je zabluda da će strane investicije razviti nacionalno gospodarstvo. Cilj direktnih stranih investicija nije razvoj neke zemlje nego, kao i kod svake investicije, zarada na uložena sredstva. Pored toga, sve ili barem većina analiza su pokazale da strane investicije, osobito u tranzicijskim zemljama, nisu imale pozitivne efekte na proizvodnju, zaposlenost i izvoz, ali su u drugoj fazi zasigurno imale negativni efekt na odljev dohotka iz zemlje. Strane investicije su dobrodošle i mogu biti korisne ako zemlja ima jasnu sliku  razvoja gospodarske strukture (industrijsku politiku) iz koje će se jasno vidjeti područja za strane investitore.

Druga je zabluda da je Hrvatskoj potreban uvoz radne snage. Ponekad se izlazi s brojkom većom od milijun radnika. Takav stav proizlazi iz nepoznavanja cilja ekonomske politike. Cilj nacionalne ekonomske politike jest povećanje domaće proizvodnje koja će osigurati, kroz povećanje nacionalnog dohotka, povećanje standarda vlastitih građana,  istodobno osiguravši dovoljan broj radnih mjesta, kako bi se zaposlilo radno sposobno stanovništvo kao  najbolji oblik socijalne politike. Niti proizvodnja niti profit  nisu, sami po sebi, svrha nacionalne ekonomije, nego je to povećanje životnog standarda građana. Potrebom za uvozom većeg broja radnika iz inozemstva postavlja se pitanje je li Hrvatska ekonomski održiva kao država uz ovoliki broj stanovništva? I sljedeće pitanje: kakav život planiramo  za hrvatske građane ako će uz služenje stranom kapitalu služiti i stranog radnika?

Sljedeća je zabluda da će se samim smanjivanjem proračunske potrošnje povećati gospodarski rast. Rezanje proračuna povećava, a ne smanjuje recesiju. Smanjenje državnih izdataka je nekome smanjivanje prihoda, a time i posla. Rješenje je u promjeni strukture proračunske potrošnje, s ciljem povećanja domaće proizvodnje, zaposlenosti i izvoza. Nije rješenje da se zbog  krivoga korištenja u prethodnim razdobljima odreknemo nekog instrumenta u budućim razdobljima. Lošu upotrebu treba zamijeniti dobrom. U slučaju hrvatskog proračuna, potrebna je politika preusmjeravanja izdataka. a ne rezanje.

Velike nade, pa čak rješenje dugoročnih hrvatskih problema, mnogi polažu na ulazak u Europsku uniju. Iskustva drugih tranzicijskih zemalja ne potvrđuju to stajalište. Ako ne postoje kvalitetne nacionalne politike i nacionalne vlade, ulaskom u Europsku uniju neće se riješiti problemi nacionalnog gospodarstva, a vrlo je vjerojatno da će se, uslijed suočavanja s istinom o lošoj politici, povećati socijalni problemi i smanjiti standard građana. Članstvo u Europskoj uniji nužni je uvjet boljeg života, a dovoljni je uvjet sposobna vlada. Uz lošu vladu, biti će loše i u Europskoj uniji i izvan nje. Primjera ima više nego dovoljno.

Turizam jest strateška gospodarska grana i veliki, još neiskorišteni potencijal hrvatskoga gospodarstva. Međutim, zabluda je očekivati da se samo na njemu može temeljiti oporavak ili  gospodarski rast. Veći efekti od turizma zahtijevaju jasnu i pametnu strategiju, čvrstu politiku i dosta vremena. Glavne odrednice turizma podjednako su pod kontrolom i izvan kontrole kreatora ekonomske politike. Na kratki rok,  od nekoliko sljedećih godina, kretanje u turizmu ovisi o kretanju dohotka u Europi i perspektivi njene financijske budućnosti, o sigurnosnoj situaciji u susjednim i u supstitutivnim zemljama te o vremenskim prilikama. U duljem roku, turizam ovisi o domaćoj politici promjene strukture turističkog proizvoda i povećanju njegove kvalitete. Ne mogu se očekivati bolji turistički rezultati za pet godina ako danas nisu poduzete mjere za poboljšanje kvalitete turističkog proizvoda.

4. Izlaz – Velika transformacija

Poboljšanja ili neke promjene u postojećem gospodarskom modelu nisu rješenje za hrvatske gospodarske probleme. Postojeći atipični model, koji se temelji na potrošnji, zaduženju i uvozu, po svojoj prirodi proizvodi deficite, rastući dug i vodi ka dužničkom ropstvu. Njegova atipičnost proizlazi iz pogrešno postavljenih ciljeva. Obrana fiksnog tečaja i nultog proračunskog deficita postaju svrha samima sebi i zbog toga nisu održivi. Visok deficit uz ovaj model ne može se spriječiti bez radikalnog smanjenja standarda hrvatskih građana, kroz smanjenje dohotka, plaća i mirovina. Kreatori ovog modela zastupaju ovakvo rješenje. Pad standarda znači manju potrošnju i uvoz, čime bi se osiguralo očuvanje tečaja i postojeće monetarne politike koja je većim dijelom i doprinijela ovakvoj situaciji. Pogrešnu ekonomsku politiku platili bi građani svojim standardom, kao što se i pogrešna politika tranzicije prevalila na leđa hrvatskih radnika i građana. Moglo bi se zaključiti da je cilj ovakvog modela samo osiguranje velikih profita financijskom sektoru koji financira državu da takav model zaštiti.

Postoji i drugačiji model, koji također osigurava zadovoljavajuće profite financijskom sektoru, ali osigurava i povećanje proizvodnje, dohotka i standarda hrvatski građana. Model gospodarenja koji to osigurava spada u tipične gospodarske modele koji imaju drugačije postavljene ciljeve i u skladu s tim ciljevima drugačije politike.

4.1. Ciljevi

Osnovni političko-ekonomski cilj je blagostanje društva, koje se ostvaruje kroz dugoročno održivi razvoj i ravnomjernu raspodjelu nacionalnog dohotka. Put do ostvarivanja osnovnih ciljeva vodi preko ostvarivanja podciljeva. Na tom putu važno je voditi računa o redoslijedu ostvarivanja i usklađenosti ciljeva, o njihovoj koliziji i o pravilnom izboru mjera i instrumenata.

Stopa gospodarskog rasta koja osigurava punu zaposlenost i dugoročan rast standarda građana prvi su ciljevi tipičnog modela. Investicije u povećanje proizvodnih kapaciteta i izvoza su sljedeća grupa ciljeva.

4.2. Politike

Hrvatskoj je nakon tranzicije i atipičnog modela gospodarske politike potrebna Velika transformacija. Atipični model je doveo Hrvatsku u situaciju da se ne isplati raditi, proizvoditi i izvoziti. To nije pitanje mentaliteta ljudi, nego uvjeta koje stvara politika svojim odlukama. Velika transformacija podrazumijeva promjenu pristupa životu, radu i politici. U ekonomskom području to znači napuštanje dosadašnjeg modela ekonomske politike i stvaranje uvjeta u kojima se isplati raditi, proizvoditi i izvoziti. Prvi korak prema tome je pravilno određivanje ciljeva ekonomske politike, a to su povećanje domaće proizvodnje i konkurentnosti, povećanje zapošljavanja i izvoza i ravnomjeran regionalnih razvoj. Prema tim ciljevima treba definirati mjere i instrumente ekonomske politike i organizirati državnu administraciju u skladu s ciljevima, mjerama i instrumentima. Stvaranje konkurentnog makroekonomskog okruženja i reorganizacija državne administracije prvi su korak ekonomske politike u cilju Velike transformacije.

Prije dvadesetak godina, u tranzicijski smo proces ušli s većim nacionalnim (likvidnim) kapitalom a manjom zaduženošću. Danas, kad smo pred izazovima Velike transformacije, nalazimo se u obrnutoj situaciji: s manjim kapitalom ali visokom zaduženošću, što izazov transformacije čini većim. Potreban kapital za transformaciju nalazi se, prije svega, u vlastitom iskustvu pogrešne politike i u povijesnom i provjerenom iskustvu mnogih drugih u sličnim situacijama. Tipični model ekonomske politike je i nastao na potvrđenom iskustvu  drugih.

Drugi izvor potrebnog kapitala za Veliku transformaciju nalazi se u prirodnim bogatstvima i geopolitičkom položaju Hrvatske. Umjesto zaduživanja na stranim financijskim tržištima, bolji put je korištenje naših prirodnih resursa i njihovo pretvaranje u korisne i konkurentne proizvode, od zemlje, drveća, voda, mineralnog i rudnog bogatstva itd. Za to je potrebna organizirana politika, odnosno odgovor što ćemo raditi, od čega ćemo živjeti i na koji način ćemo se razvijati. Dio odgovora na to pitanje daje industrijska politika.

4.2.1. Industrijska politika

Povećanje domaće proizvodnje može se postići u sektorima u kojima postoje neiskorišteni resursi, neiskorišteni kapaciteti, za koje postoji infrastruktura i obrazovana i iskusna radna snaga. Neiskorištenim potencijalima pojedine djelatnosti, načinima njihovog iskorištavanja i što sve treba dodatno osigurati da se oni zaposle bavi se industrijska politika. Sastavni dio industrijske politike je politika tehnološkog razvitka, a iz nje se izvodi politika obrazovanja. I tehnologija i obrazovanje su proizvodni inputi, zbog čega se njihove politike izvode iz industrijske politike. Industrijska politika je dominantno strukturna politika. Politika koja ima za cilj da zaposli sve proizvodne resurse u djelatnostima gdje će ostvariti najveću dodanu vrijednost, ali isto tako da stvara uvjete i izgrađuje fizičku i institucionalnu infrastrukturu za nove djelatnosti u kojima će proizvodni resursi rezultirati još većom dodanom vrijednošću. Njen zadatak je također da osigura bezbolno gašenje “starih” i da osigura potpore novim industrijama.

U Hrvatskoj postoje neiskorištene mogućnosti u svim djelatnostima. Povećanjem iskoristivosti tih mogućnosti povećavaju se domaća proizvodnja i zaposlenost, smanjuje se uvoz i stvaraju se uvjeti za povećanje izvoza. Povećanje tehnološke razine i odgovarajuće obrazovanje povećavaju efikasnost i konkurentnost domaće industrije. Efikasnost i konkurentnost trebaju biti štićeni i poticani tržišnim natjecanjem i zaštitom od monopolskog ponašanja. Pod industrijom se podrazumijevaju sve djelatnosti, od poljoprivrede i metalne industrije pa sve do turizma i bankarstva.

4.2.2. Politika regionalnog razvitka

Svaka djelatnost odvija se na nekoj lokaciji u nekoj regiji. Politikom regionalnog razvitka u značajnoj mjeri osiguravaju se uvjeti za efikasan razvoj djelatnosti. Zbog toga je industrijska politika usko vezana s politikom regionalnog razvitka. Mnoge djelatnosti koje su vezane uz prirodne resurse bit će razvijane u istoj regiji. Isto tako, djelatnosti koje su se razvijale u prošlosti i za koje postoje fizička i institucionalna infrastruktura i obrazovanje u određenim regijama, najbrže se mogu razvijati na tim područjima. Sve su to elementi lokacijskih uvjeta za pojedinu proizvodnju. U svakoj razvijenoj zemlji to je prepoznatljivo i sve razvijene zemlje na taj način lociraju proizvodnju i grupiraju srodne proizvodnje. Tako nastaju i klasteri. Na taj  način smanjuju se troškovi proizvodnje, kao i troškovi institucija, troškovi razvoja novih proizvoda i novih tehnologija. Ravnomjeran regionalni razvitak osigurava ne samo gospodarska nego i socijalna infrastruktura.

4.2.3. Državna administracija

Za provođenje ekonomske politike potrebna je administracija koja je organizirana u skladu s njenim ciljevima. Složenost državne organizacije treba biti u skladu sa složenošću strukture gospodarstva i složenošću proizvoda koji se proizvode, tehnologije koja se koristi i tržišta na kojima se prodaju. Administrativni kapacitet države povećava se ne samo fizičkim povećanjem nego i efikasnošću njenih jedinica. Odgovarajući oblici organiziranja u skladu s potrebama razvoja gospodarstva su nužni. Oni se obično kreću od znanstvenih instituta, stručnih agencija, zavoda i direkcija do službi. Svaki dio gospodarskih aktivnosti ili svaki dio poslovnog procesa mora imati potporu u odgovarajućoj jedinici u okviru administracije države. Stvaranje uvjeta za nove djelatnosti isključivo ovisi o administrativnom kapacitetu države, odnosno o njenoj sposobnosti da organizira znanstvene, istraživačko-razvojne institute. Za razvoj gospodarstva i promjenu njegove strukture u poželjnom pravcu nužno je imati, uz jasno definiranu industrijsku politiku, i jasnu organizaciju državne uprave, koja će biti organizirana i sposobna da takvu politiku i provede.

4.2.4. Fiskalna politika

Osim svojih temeljnih zadataka, porezna i proračunska politika snažan su instrument potpore industrijskoj politici. Njihova snaga se očituje u politici potpora i politici javnih nabavki. Ovi instrumenti uvijek se koriste kako za daljnji razvoj u fazama prosperiteta tako i u kriznim razdobljima za izlaz iz recesije. Javnim nabavkama i fiskalnim stimulansima održava se potražnja kako bi se održala proizvodnja i zaposlenost koja je u padu zbog nedostatka narudžbi s tržišta. Potpore služe za povećanje efikasnosti proizvodnje kroz tehnološku obnovu, restrukturiranje, dodatno obrazovanje u skladu s ciljevima industrijske politike. Na taj način čuvaju se proizvodnja i zaposlenost do oživljavanja tržišta, a kroz potpore restrukturira se proizvodnja i poveća se njena efikasnost.

4.2.5. Monetarna politika

Osim osnovnih zadataka – čuvanje stabilnosti cijena i provođenje politike tečaja – monetarna politika mora sudjelovati u ostvarivanju osnovnog cilja ekonomske politike, dakle u povećanju proizvodnje i zaposlenosti, ne dovodeći u pitanje svoje osnovne zadaće. U situaciji gospodarske krize, pada proizvodnje i zaposlenosti te visokog vanjskog duga, ekonomska politika postaje složenija. Međuzavisnost monetarne, fiskalne i industrijske politike postaje veća. Ciljevi fiskalne i monetarne politike mijenjaju se prema ročnosti. Kratkoročno se prihvaća fleksibilnost proračunskog deficita, cijena i tečaja, dok se njihova stabilnost programira na dugački rok.

Monetarna politika ne smije biti toliko restriktivna da onemogućuje oživljavanje i gospodarski rast, niti smije biti toliko ekspanzivna da naruši stabilnost gospodarstva. Temeljna zadaća ekonomske politike je očuvanje unutrašnje i vanjske ravnoteže u uvjetima  makroekonomskog okruženja koje potiče razvoj. Ni jedan dio ekonomske politike, pa tako ni monetarna, ne smije miješati instrumente i ciljeve. Cilj svih politika je razvoj, a monetarna politika mora osigurati makroekonomsko ozračje koje potiče razvoj osobito masovnog poduzetništva, jer je to temelj svakog razvoja u tržišnom gospodarstvu.

Bez obzira na težinu problema pred Hrvatskom, nikako ne smijemo gubiti iz vida makroekonomsko okruženje koje nas je dovelo u situaciju u kojoj se nalazimo, a to znači da se atipični model gospodarenja mora prilagođavati modelima koji su poznati iz ekonomske teorije i prakse, a koji su uspješno primijenjeni u tranzicijskim zemljama. To su modeli koji se temelje na proizvodnji, štednji, investicijama i izvozu.

5. Zaključak

Hrvatska je pred izborom: nastaviti dosadašnji model gospodarenja ili ga promijeniti. Dosadašnji atipični model rezultirao je visokom vanjskom zaduženošću zemlje, padom proizvodnje i zaposlenosti, deindustrijalizacijom, deficitima u proračunu i na tekućem računu bilance plaćanja. Stabiliziranje gospodarstva u okvirima postojećeg modela moguće je jedino kroz pad standarda i osiromašenje hrvatskih građana. Lošu politiku platili bi građani, a loša bi se politika kroz postojeći atipični model nastavila.

Promjena pojedinačni mjera i instrumenata u postojećem modelu samo bi povećavala društvene troškove, dok bi društvene koristi bile manje. Transformacija iz postojećeg modela  treba početi, prije svega, promjenom cilja. Osnovni cilj treba biti blagostanje društva i prema tom cilju treba definirati podciljeve, politike, mjere, instrumente i organizaciju državnog sustava. Visoka, održiva stopa gospodarskog rasta uz punu zaposlenost i s ravnomjernom raspodjelom nacionalnog dohotka su podciljevi i uvjeti blagostanja društva. Štednja, optimalne investicije, izvoz i zaštita okoliša čine gospodarski rast i visokim i održivim.

Vidljiva i nevidljiva ruka trebaju ići skupa i usklađeno. Državni sektor i privatno poduzetništvo trebaju ići ruku pod ruku. Poduzetničke poslovne politike su orijentirane na kratki i srednji rok. Državne politike, osim u doba krize, djeluju na srednji i dugi rok. Država svojim politikama, obrazovanjem i institucijama stvara proizvodne resurse za nove djelatnosti.

(Ovaj je rad poslužio kao uvodno izlaganje na 18. tradicionalnom savjetovanju Hrvatskog društva ekonomista “Ekonomska politika Hrvatske u 2011. godini – Izlazak iz recesije ili daljnja stagnacija?”)