Split je žena Hrvatske

Kad su se nakon lokalnih izbora 2005., HDZ i poduzetnici s Liste Velog mista (LVM) sparili u neprirodnu koaliciju, jedan od prvih izbora za šeficu splitske kulture bila je Tamara Visković. Visprena glazbena kritičarka koja je od ranih devedesetih razvaljivala muzički neukus i režeći nacionalizam, danas je možda najbolja za razgovor o Splitu Željka Keruma.

Senka Bulić odbijena je za intendanticu šibenskog HNK-a, uz obrazloženje gradskih vijećnika “da Šibenik ima i svojih ljudi”. Sličnu provincijsku skučenost je demonstrirao Filip Radoš, glumac koji se nadao da će ga Kerum postaviti za pročelnika kulture. Otkud virus paranoje od “tuđinaca”?

– Šibensku situaciju ne poznajem, pa je ne bih komentirala dalje od toga da ustvrdim kako bi, ako je to jedini razlog zbog kojeg je kandidatkinja odbijena, bilo pošteno da su u uvjete natječaja uz stručnu spremu, radno iskustvo i slično odmah stavili i “da bude naša”, pa da se ljudi ne gnjave prijavama bez veze. Ali, peh, to je protuzakonito… U Splitu je trenutačno taj imperativ “našeg” doveden na potpuno novu razinu. Naime, cijeli dijapazon funkcija popunjen je ljudima koji dosljedno nemaju nikakve veze s poslom koji bi trebali obavljati, nego predstavljaju neku vrstu proširene poslovne i obiteljske zajednice.

Ideološka hladnjača

Zašto je Split birao Keruma?

– Krajnje naivno, zato jer mu je trebao predstavljati nešto “novo i drugačije”. Ali, predvidljivo, dogodilo se otvaranje velike ideološke hladnjače. Izronili su diskursi prošlosti koje smo se svojski trudili zaboraviti. Diskurs “dobra i zla” u kojem su kritičari i novinari sile zla, praktički iracionalni destruktivci na tragu negativaca iz stripova sa superjunacima. Diskurs emocija umjesto činjenica, viktimizacije, antiintelektualizma, apolitičnosti, i iznad svega – etnocentrizma, odnosno inačica etnocentrizma u kojoj se zdravo za gotovo uzima superiornost vlastitog: bili to nacija, rodno selo ili obitelj. Ta se skupina percipira kao kolektivna individua i odatle kreću poštapalice “Imamo mi i svojih ljudi”, “Neka je lopov, ali nek’ je naš”,  “On je meni kao otac/brat/sin…“ . To je velika ljepenka za ljude, jer im pripisuje najviše vrline na osnovi puke činjenice da su rođeni (negdje) i postoje (negdje).

Kad je Kerum kod Stankovića rekao da “ne bi Srbina za zeta”, nezanemariv broj sugrađana, ali ne samo njih, pozdravio je izjavu kao “iskrenu”. Kako to komentirate?

– Kad je Tuđman rekao da je sretan što mu žena nije ni Židovka ni Srpkinja, nezanemariv broj sugrađana, ali ne samo njih, glasao je za njega na izborima. I to ne jednom. Zagrebite malo pod površinu i ispod puno glazure iščeprkat ćete puno gnoja.

Može li se govoriti o današnjem Splitu da se ne spomene Kerum? Postoji li u gradu paralelni društveni i kulturni život, neovisan o gradskoj vlasti?

– Iz pitanja bi se dalo zaključiti da u normalnim okolnostima gradska administracija organizira društveni i kulturni život. Ako bi bilo tako, bilo bi legitimno postaviti pitanje postoji li, primjerice u Zagrebu, neki društveni život neovisan o Bandiću? Da, u Splitu na kulturnom planu postoji sve što je postojalo i prije. Postoje kvalitetna likovna, glazbena, plesna i književna scena svih generacija. Nešto je teže, jer je novca manje, a kultura nije visoko na listi prioriteta. Toj sceni dugoročno više štete čini činjenica da su njezino medijsko pokrivanje i javna stručna evaluacija apsolutno nepostojeći. Forma osvrta i kritike, pogotovo van metropole, zbrisana je zajedno s većinom novinara koji su za istu bili sposobni i getoizirana je u stručne časopise.

Flauta i heklanje

Mislite li da u Splitu zabrinjavajuće dominira navijačka kultura? Torcidi se posvećuju cijele naslovnice Slobodne Dalmacije, a šefovi im se predstavljaju kao pučki tribuni.

– Da, ali to nije neka specifičnost Splita. Riječ je o sveprisutnom fenomenu koji lokalno poprima drugačije prakse u skladu s mikro-kulturnim obilježjima sredine. Istina je, Torcidaši šaraju po fasadama i medijski se tretiraju drugačije nego obični građani. Što druge navijačke skupine rade? Sviraju flautu i heklaju? Zar urednici u drugim gradovima ne daju neproporcionalno veliku novinski kvadraturu “aktivnostima” navijačkih skupina? To je pitanje više za urednike nego za grad kao takav. No što se grafita tiče, istina je, gradske komunalne službe s time ne mogu izaći na kraj. Nema ni ljudi ni novca ni volje da se iz dana u dan prepituravaju fasade koje će već sutra biti ponovno išarane navijačkim kičem, oprostite, ukrašene grafitima Isusa na križu u kolijevci od Hajdukova grba sa zvijezdom padavicom. Osobno, cijenim grafit kao formu izražavanja i umjetnosti, i ne muči me njegova formalna nelegalnost koliko činjenica da postaje neka vrsta reketa nad građanima.

Živcira li vas markiranje Splita kao “vražjeg otoka”, “mračne palanke”…

– Naravno, to je užasno iritantno, ne zbog same uvredljive formulacije – uvreda uvijek više govori o onome koji je odašilje nego o onome kojemu je odaslana – nego zbog ponižavajućega komunikacijskog položaja unutar kojeg se takve kvalifikacije konstruiraju. U medijima, kao i u svakodnevnoj praksi, uvijek je aktivna takozvana dominantna perspektiva. To je perspektiva onog koji procjenjuje, a sam nikad ne podliježe procjenjivanju. Onoga koji predstavlja normu, a svi ostali su “drugi”, postoje u odnosu prema njemu. Unutar države i mainstream medija generalno dominira perspektiva metropole. To je ono kad u vremenskoj prognozi čujemo da će svi koji ljetuju na Jadranu imati lijepo vrijeme za odmor i kupanje. A što je s onim stotinama tisuća koji žive i rade na Jadranu? Njima će padat’ kiša? Ona je, na neki način, pandan muškoj perspektivi na rodnom planu. Ono… u određenom razdoblju autocestom u krivom smjeru vozi trideset i troje muškaraca. To je nepažnja, loša signalizacija i loše poznavanje propisa. Alio kad u istom razdoblju isto napravi jedna žena, to je zato jer žene ne znaju voziti. Split vam dođe k’o “žena” Hrvatske. Kad se u Zagrebu mafiozi propucavaju po ulicama, srednjoškolci prebijaju nasmrt, a novinari mlate i ubijaju na ulici, nikome s pola mozga ne pada napamet da to prezentira kao odliku “zagrepčanstva”. Složeni društveni problemi u Splitu, pak, simplificiraju se kao odraz primitivnosti sredine.