Kako smo implementirali Europu i pritom postali siromašni

Na konferenciji koja se održala od 20. do 23. januara 20011. g. u Zagrebu, nastupio je i teoretičar, publicist i prevodilac, sa tenutačno berlinskom adresom Boris Buden. Bila je to međunarodna konferencija na temu otvorenih institucijana, koju su organizirale udruge okupljene oko projekata “operacija: grad“ i “pogon“.  Govoreći na zadanu temu institucionalne imaginacije i javnog prostora kulture, Buden je ponovio svoju tezu da inače dobrodošla kritika institucija tzv. tranzicije, ne može biti nadomjestak za kritiku politike.

Ovaj razgovor odvio se nakon konferencije, u prostoru multimedijalnog instituta “mama“, a pitanja su, u ravnopravnom omjeru, postavljali potpisani pitači.

Što je Vama bio “Arkzin“?

Arkzin se sastojao od novinara, teoretičara, dizajnera i aktivista Antiratne kampanje. Taj medij je bio kombinacija tih 4. grupa. To je bilo za naše kolegice i kolege izvana, koji su se bavili novim medijima, po sebi zanimljivo. Tu mi nismo htjeli napraviti od aktivista novinare, niti od teoretičara novinare i obrnuto. Riječ je o tome da se izmjenjuju iskustva i da jedni drugima pružaju nekakvu podršku, omogućuju da se različiti interesi i različite medijske forme artikuliraju. Tako da se pokriva više sfera, više prostora javnosti. Za javnost niti tada nismo mislili da je nešto jedinstveno, već da je nešto u sebi divergentno. Kada se rade profesionalne novine uvijek imaju tog fantoma koji zovu “ciljna publika“, npr. “mladi uspješni poduzetnik“ i sl.. Dejan Kršić dobro je odgovorio na pitanje za koga trebamo raditi novine: “Radimo novine kakve bi mi sami čitali!“ Dakle, mi smo ciljna publika. To je za klasične novine neozbiljno, no nama je značilo da imaš nekakav projekt, da s njime pokušavaš eksperimentirati. Taj medij je cijelo vrijeme bio eksperimentalni medij. I to u odnosu na sve. Na upotrebu teorije u nečemu što je bio dvotjedni novinski format, na aktivizam itd.

Bilo je tu i komičnih detalja. Funkcionirao je i kao neka vrsta medijske škole za veoma mlade ljudi, koji su mogli doći iz gimnazije, sa 16-17 g. i dobiti kolumnu, koju smo im pomagali raditi. Nismo znali što će od tih mladih ljudi postati. Neki su danas postali direktori medijskih kompanija, a kao klinci su pisali kolumne u “Arkzin-u“.

Uvijek iznova ide mi na živce kada danas čujem kako ljudi podsmješljivo govore kako “Arkzin“ nije opstao. Pa što opstaje na ovom svijetu? Ljudi se rode, žive, nešto naprave i umru. U čemu je trik da nešto prestane postojati? Nije trik u tome da nešto vječno živi, nego treba znati kada umrijeti. Kad treba početi raditi nešto drugo. U tome i jeste uspjeh “Arkzina“ što je imao neke faze.

Sve to bilo je, naravno, jako konfliktno. Jedna zanimljiva stvar je da taj medij nije bio neuspješan. On je čak imao i šansu! Ali u nas nikada nije postojalo tržište. Točnije, ono je uvijek bilo “regulirano“. Ili kriminalom ili političkom intervencijom itd. Mi nikada nismo vidjeti novce od prodanih primjeraka, nikada nismo mogli ustanoviti koliko kopija smo prodali. Cijela distribucija bila je monopolizirana. Iza toga su postojali interesi, privatnici koji su potkupljivali itd. Isto kao i danas: monopol, korupcija, različiti politički interesi koji od tog tržišta rade karikaturu. A onda se “profesionalci“ pozivaju na tržište. Njega nije bilo, niti ga danas ima! No, postojali su trenuci u kojima smo dokučivali da prodaja ide. Kupovali su jako mladi ljudi, jugonostalgičarska skupina, zatim skupina žrtava domovinskog rata različitih vrsta, opljačkani Srbi i drugi… jedna divergentna publika. No, imali smo dobre i intenzivne kontakte i sa različitim medijskim aktivistima, npr. iz Nizozemske, antiratnim aktivistima iz Njemačke itd., koji su dolazili ovdje, bili dio te redakcije, radili s nama. Posebno aktivisti novih medija, poput Agentur Bilwet, koje smo prevodili itd. Taj projekt je po sebi zanimljiv, vjerojatno je i s dizajnerske strane zanimljiv.

Kako biste sada formulirali jednu samokritiku tog projekta?

Naravno, svako je 20 g. kasnije pametan i zna što bi napravio bolje no što je napravio. Ali ta samokritika to je bilo već stalno diskutiranje među nama, o tome što i kako raditi. Nakon relativnog uspjeha, opstanka, kada se osjetila mogućnost da se tu nešto napravi, onda je tzv. novinarski dio htio od toga napraviti “ozbiljni“ magazin, poput Globusa i Nacionala. Za to je trebalo žrtvovati dizajn i teoriju. Ne više 100 fontova, nego 3-4, ne više da vizualni koncept postoji relativno samostalno. Objašnjavao sam fotografima: “Ti radiš svoj projekt, ja radim svoj. Ne moraš ti ilustrirati moj tekst. Radi svoje reportaže.“ To, nije ništa novo, tako se radio i Polet. To je bilo novo samo u glavama tada mladih ljudi. No, dobro je da su dobili mogućnost, da im je netko rekao da se smije eksperimentirati, da se smije raditi nešto drugačije nego što se inače radi.

U jednom trenutku došlo je do sukoba između novinarske struje i ostalih. Ja tada nisam bio za novinarsku struju. Nije me zanimalo da radim „ozbiljnu“ novinu, koja će konkurirati globusima i nacionalima. Opsesija takvim uspjehom nije me zanimala, jer je bilo prevrijedno ono što bi se žrtvovalo, a to je da se dalje eksperimentira. Doduše, postoji i druga strana, opasnost estetizacije, samohistorizacije. Točno se vidi kada prestaje dvotjednik, počinje mjesečnik, kada on skončava itd. Ali, to su te faze, faze odrastanja, konflikata. Sve je to normalno u jednom mediju.

Da li smo mi imali politički koncept rješenja pitanja rata na prostorima bivše Jugoslavije?  Nismo imali. Ali se nismo slagali, ideološki smo bili na sasvim drugim pozicijama od mainstreama. I unutar nas postojale su različite intonacije u odnosu na neka zbivanja. To je vrijeme jako zatvorenog horizonta. Neposredno nakon pada komunizma, kada nova ideologija nastupa kao nešto apsolutno prirodno, kao priroda sama. Nijedna od kontradikcija, iako su kontradikcije i antagonizmi bili očigledni, te prve faze tranzicije, ništa od toga nije dopiralo do svijesti, u tom jedinstvenom dojmu, koje je dopiralo od vrha do dna javnosti, da nastupa novo razdoblje, da neke stvari treba još srediti, no da je ono iza sve zaboravljeno. Ne govorim u kategorijama nacionalizma, jer one su prebanalne.

Govorite o konceptima javnosti i protujavnosti u Klugea i Negta. Jesmo li mi imali tuđmanovsku i protu-tuđmanovsku javnost? Zašto nam se mainstrem mediji danas gade, a opet nema neke ideje protu-javnosti? Ona ne mora biti samo proleterska. Iako, studenti u Hrvatskoj su pokazali da se može i biti medij, a ne samo prezentirati se u nekom mediju.

Naravno. To su duboka pitanja, no ono što odmah mogu otvoreno reći je da mi u Arkzinu uopće nismo bili fascinirani idejom reprezentativne demokracije, svega onoga što se smatralo novumom, slobodom, višepartijskim sistemom. Naše kolegice i kolege poletjele su grlom u jagode u te partije, prije prvih izbora izgledalo je svako će svoju osnovati. U osnovi je postojala, ne toliko u užoj redakciji, koliko u širem realitetu oko Arkzina, koji je bio nekakva kontra-javnost, široka lepeza različitih stavova. Mi smo potpuno različito gledali na realnost od nekih tzv. Zelenih, koji su insistirali da je prioritet demokratska hrvatska država. Državu kakva jest treba iznutra duboko renovirati, dok ne dostigne svoju demokratsku zrelost, vladavinu prava, prosperitet i sl. Taj je san kod drugih postojao u eksplicitnom i intenzivnom obliku i to su oni smatrali političkom realnošću. Mi drugi smo to ili dovodili u pitanje, ili ignorirali, ili mislili da to nije to. U najmanju ruku, nismo to smatrali jedinom stvarnošću. Onda nas je susretao prigovor: to vaše je sve nerealno. Vi nemate nikakav upotrebljiv koncept. Mi smo očito realnost drugačije percipirali. Nema jedne realnosti. Uvijek postoje snage koje tvrde da je njihova vizija realnosti TA realnost. Mi nismo bili kontra, u tom jednostavnom binarnom modelu: postoji hrvatska javnost, pa mi sada radimo nešto suprotno. Mi smo bili u jednom definitivnom sukobu sa feralovcima, oko svih tih pitanja. Mi smo za njih bili neprofesionalni, nismo to radili kako treba, a onda je postojao i stvarni moment da nas nije toliko zanimala kritika Tuđmana i ratnih zločina, svega onoga čime su se oni bavili. Nas je zanimalo puno više kako se taj sistem legitimira, kako ta tzv. građanska, liberalna klasa cijelo vrijeme u biti održava taj pogon, tako što insistira na demokratskoj reformi postojećeg. Mi nismo imali interes za demokratsku reformu postojećega. Nismo napadali Franju Tuđmana, osim sporadično. To u biti nije bila naša tema. Ja u svojim tekstovima imam obračune sa Vladom Gotovcem, a ne sa Tuđmanom. Zato nam se zamjeralo da narušavamo taj jedinstveni demokratski front.

Forenzični element medija

Ideja nacija-država koje su nastale na uništavanju Jugoslavije bila je posvuda jedan desni ili liberalni projekt. Prava ljevica nije znala gdje da se u to umiješa, kao u nešto niti svoje, niti tuđe?

Ne znam. Mi nismo bili percipirani toliko kao ljevičari, već više kao bolesni element. Nešto nezdravo, s onu stranu, što nema mjesta. To je klasični oblik isključenja. Mi nismo u tom trenutku imali lijevi projekt kojim bismo kontrirali postojećim desnim opcijama. Pitanje je li to tada i bilo moguće. Da se vratim na ideju kontra-javne sfere. Ta ideja funkcionira tako da stvara to iskustvo, da ne bude samo artikulacija drugačijeg iskustva, već da ga proizvodi. Sami Kluge i Negt kažu da mogućnost stvaranja toga iskustva ovisi o mogućnosti da se nešto mijenja u realnom. Dakle, nije stvar artikulacije različitih stavova, nego zahvata u stvarnost, kojim se nešto mijenja. Samo to proizvodi drugačije iskustvo, a ne puki različiti stav, dublji uvid, razlika i sl. Taj zahvat, koji je kontingentni, stvara različito iskustvo i tu postoji mogućnost kontra-javnosti. U tom trenutku – to je ta samokritika – nije bilo nikakve točke u kojoj bi bili u stanju artikulirati tu volju za nekom promjenom. To je bio taj forenzički element – mi smo stalno pronalazili nove i nove leševe. U društvu kao sudnici smo imali svoje argumente, bili smo glasni. Nismo bili tu ni sami. Tako je funkcionirala cijela opozicijska štampa. U drugih, poput Ferala, bio je to taj emfatički zahtjev za demokracijom, što god to značilo, a kod nas nije bilo ni toga. Kod nas je to izgledalo baš kao skup freakova, s artističkim konceptom. Nisam siguran da smo u biti artikulirali jedno divergentno, političko iskustvo. Opasnost recepcije Arkzina (sada bi se trebala obilježiti 20-godišnjica) je da to sve završi kao zanimljiv kulturni projekt. Pa da se onda govori o hrvatskoj kulturi kroz dekade, gdje bi se i tom fenomenu našlo mjesto, priznalo mu se da je bio nešto vrijedno, kanoniziralo ga se. Evo sad ove godine ide u MoMA u New Yorku ono što je Sanja Iveković radila devedesetih u Arkzinu. Sve su to velika, divna priznanja, ali ta naknadna kanonizacija proizvodi iluziju da postoji nešto kao kompaktna kultura koja ima svoj narativ, svoje jučer, danas i sutra, ono na što se nadovezuje. To je jedan linearni razvoj, bez obzira kako se to sad uokviruje, kao hrvatska ili neka druga kultura. Bili smo na margini ali sada se fol kulturno vidi da je ta margina simbolički bila u nekakvom centru i da su to bile prave vrijednosti. Kanonizirati će nas mrtve, kao sirotog Toma Gotovca, koji će sad naći svoje mjesto u povijesti hrvatske umjetnosti.

Ispada da je u Arkzinu postojao moment perverznog užitka u vlastitoj marginalnosti?

Zašto perverznog?

U smislu da je to bio krajnji domet te kritičke pozicije. Ako ona nije išla na naivno zazivanje uređenog građanskog društva, kao neki drugi, kojima je to bio fundamentalni propust – opsesija uređenim Zapadom. Zazivalo se Zapad kakav u tom trenutku više nije postojao. Iluzija blagostanja, kada su tamo neoliberalna prestrukturiranja već poodmakla. Onda dobivamo integraciju Istoka, u kojoj se ispostavlja, o tome pišete u zadnjoj knjizi “Zona prijelaza: o kraju postkomunizma“, da je istina Zapada Istok, a ne obrnuto. Istok je već sada u većoj mjeri Evropa, no što to Evropa o sebi zna. U kojoj je mjeri u tom kontekstu “Arkzin“ propuštena šansa? Ako govorimo da je postojalo više realnosti, ne samo ona reprezentacijskog folklora, nacionalizma itd., već i ona restauracije kapitalizma, nju se nije kritiziralo?

Podsjetiti ću vas, Srećko se vjerojatno sjeća, da u to vrijeme ne postoji kapitalizam. Nitko ne govori o kapitalizmu. Postoji samo socijalizam, kao ono od čega se udaljujemo i nasuprot čega stoji demokracija. Kapitalizam uopće nije tema. Kritika koja pita zašto nismo otvorili pitanje kapitalizma je na mjestu. No, ona nije fer, zato što retroaktivno projicira jedno znanje koje nije znanje kao takvo, već je stečeno jednim aktivnim iskustvom. Da, nismo spominjali kapitalizam, bili smo više kritičko-kulturološki, kritičko-medijski projekt, kritičari demokracije itd. Ako je u tome bilo neke perverzije, ona je bila u sudjelovanju u negiranju te stvarnosti.

Takvu kritiku je i lakše kanonizirati.

Istina, no treba podsjetiti da smo imali eksplicitnu kritiku kulturalizacije i kanonizacije. Nije da nismo bili svjesni toga. U mojim tekstovima ima dosta kritike budućnosti. U trenutku kada se zbivaju ti neki temeljni procesi, revolucionarni procesi, ne naprosto privatizacija, nego prvo nacionalizacija, nitko ne reagira na tu faktičku eksproprijaciju. To se naknadno osvještava, kada se vidi da cijela ta korupcija ide iz nacionalizacije. Oko tih tema nije čak bilo ni sukoba na toj tzv. ljevici. To nije bila tema. Može se reći da je to bilo neko sljepilo.

Ono što je raspad Jugoslavije i rat samo modificirao, a bilo je živo krajem 80-ih, pa i ranije, bila je postmoderna, kao “nova epoha ili zabluda“, o kraju velikih narativa. U popularnoj kulturi Bora Đorđević pjeva da za ideale ginu budale, da bi se nekoliko godina kasnije ratno svrstao.

To je bila nekakva postmoderna. No, što je bila moderna? Kod nas je Habermas bio moderna, sa teorijom liberalne države, čak neosviješteno spram države blagostanja. Kada ja studiram filozofiju mi čitamo Habermasa, to je taj teorijski horizont, obzirom na političku stvarnost, realnost koju živimo. U to doba, krajem 70-ih i u 80-ima spominjanje kapitalizma zvuči dogmatski. To je rakurs na staru ideologiju baze i nadgradnje, dijalektički i historijski materijalizam. Kada ja ulazim u teoriju to je, na našem studiju, konačno herojski prevladana pozicija. To su obavili naši učitelji i mi smo se mogli slobodno posvetiti proučavanju odnosa komunikativne racionalnosti u liberalnoj državi, odnosu psihoanalize i svijesti, neoprosvjetiteljskim projektima. To je horizont kasne frankfurtske škole, gdje kritika društva nije politička kritika ekonomije, već npr. adornovska kritika kulturne industrije i sl. Taj cultural turn u tome trenutku već je obavljen. Moja žena sada radi film o aluminiju i sukobima koje njegova eksploatacija izaziva, a ja sam se sjetio jednog pojma koji mlade kolege ne znaju – “Obrovac“. To je koncept glomazne tvornice boksita u sjevernoj Dalmaciji, koja je propala, jer se proizvodnja pokazala preskupom. Ta ogromna već izgrađena tvornica ostala je beskorisnom hrpom željeza. Oficijelna kritika u tadašnjim medijima početkom 80-ih je kritika uloge države u ekonomiji, uloge politike u ekonomiji. Kada se kaže „Obrovac“, moto je bio: ostaviti tržište i ekonomiju samima sebi, da bi nam bilo dobro, ostalo je ideologija, ostalo je država itd. Tada nitko nije mogao ni zamisliti da će uskoro sve tvornice trunuti.

Karijera pojma dovodi do “političkih Obrovaca“.

Ratio “Obrovca“ je: postoji sfera ekonomije i postoji zlo uplitanja u istu. Za to je kriv dogmatski komunizam, dogmatske struje u partiji itd. Dinamično bi se to dalo analizirati. Taj tehnokratski um bio je stalno prisutan u Jugoslaviji. Zadnji predsjednik vlade Jugoslavije Ante Marković taj je tip unutarnjeg, radikalnog tehnokratskog reformatora sistema. Kada sistem dolazi do svoga zenita, to se pojavljuje kao zadnja slamka spasa: tehnokratski san, koji može pomiriti sve političke suprotnosti. Ta nostalgija još živi u onoj ideji koja kaže: da je Markoviću dato još malo vremena ne bi bilo rata. Politička istina propasti jugoslavenskog projekta još uvijek se potiskuje.

Ta figura tehnokrate preživljava, npr. u figuri političara Radimira Čačića, koji da bi bio dobar premijer, jer je uspješan privrednik.

Neoliberalni elementi mogu se pronaći već u konceptu jugoslavenskog socijalističkog samoupravljanja. Oni su dio naših političkih iskustava. Postoji jedan drugi kontinuitet o kome ne govorimo. No, ta se priča ne da naknadno upisati u ovu o disidentima koji se bore za slobodu, na jednoj strani, i komunističkim totalitaristima, jednopartijskom sistemu, na drugoj. Ne, to nije bilo to. Bilo je puno kompliciranije, ali zahvaljujući činjenici da je taj sistem, kao anti-etatistički projekt, imao te deregulativne, neoliberalne elemente, oni su bili i te kako prisutni u tim konfliktima. To se da dokazati.

Premijer Marković je direktno pod MMF-ovim utjecajem, Jeffrey Sacks, dr. Shock je bio njegov savjetnik. U tom periodu, od 1988. do 1990. g., 600 000 radnih mjesta je izgubljeno u Jugoslaviji pod Markovićem. Na Zapadu npr. Peter Gowan ima tezu da je to bio osnovni socijalni ferment koji je stvorio uvjete mogućnosti uspješne nacionalističke interpelacije. To je legitimacijska kriza sustava. Trebalo bi ponovno pisati cijelu tu priču od kasnih 80-ih na dalje.

Ja od 1986. živim kao freelancer, u potpuno prekariziranoj situaciji, radim u uvjetima totalne inflacije. Prevodio sam 80-ih knjigu Alfreda Lorenzera “Intimnost i socijalna patnja“, počinjem u srpnju i dobivam pola honorara. Završavam u prosincu i dobivam drugu polovicu. Međutim, za tu drugu polovicu ne mogu kupiti ni zimske cipele. Jesu li to uvjeti socijalne države u reguliranom socijalizmu? Mogao bih opisivati svoje borbe za honorare, propale pokušaje da se oni usaglase sa inflacijom itd. To su elementi izrabljivanja, koji su i danas tipični za sve prekarne, najamne radnike.

Mit o Europi

Vratimo se na temu o konceptualnom aparatu, u Arkzinu i danas. Gdje su pomaci? Bavili ste se Kantom, Freudom, prosvjetiteljstvom, a danas kulturnim prevođenjem. Gdje je političko mišljenje u konceptu tog aparata? Ako je u početku to bila Kangrgina “kritika svega postojećeg“, a bila vam je bliska i kritika na tragu Karla Krausa, koliko vam je danas kritika kapitalizma važna? Gdje se tu ona može kooptirati, u kojem smjeru tražite neku vrstu političke afirmacije, političkog projekta?

U Arkzinu nema jasno artikulirane kritike kapitalizma. Točnije: ta je kritika kulturološka. Ona ima još uvijek pred očima jedan emfatički, prosvjetiteljski pojam demokracije. Zato se Kant može citirati. To je tipično i za Kangrgu. Nesporazum oko njega je da ga smatraju za nekakvog marksistu, komunistu, a on je bio hegelijanac koji je zastupao eksplicitno građanske vrijednosti.

Možda se to može reći, za neke njegove nedosljedne stavove u drugom dijelu života, ali ne i od početka.

Njegova kritika nacionalizma 1971. g. nije kritika sa nekog proleterskog stajališta. Za njega su nacionalisti primitivni, neosvješteni građani. U osnovi je on evolucinist: duh nije došao do apsolutnog znanja svojeg postanka u javnosti. Ta javnost je nereflektirana javnost, ti subjekti su nereflektirani subjekti. On zapravo promatra jugoslavensku stvarnost s kolonijalnog stajališta, u smislu temeljne zaostalosti, nedovrešenosti građanskog projekta. Ta cijela priča sa nedovršenosti je opsesija 80-ih. Tu je sve nedovršeno, tu građanska evolucija nije postigla optimum u svom razvoju. Neprestano se nešto treba nadoknaditi, Kangrgi su stvari neprestano “ispod nivoa“. U mojoj kritici tadašnje stvarnost, samokritički primjećujem, taj ton jasno odjekuje. Tu se Kantov pojam hrabrosti nužne za javnost fino uklapa.

Ljudi u našem civilnom društvu i dalje rabe tu figuru još-ne-građanskog, za opis naše situacije. Samo što joj, od kada je kriza, dodaju kritiku, navodno nakalemljenog, potrošačkog mentaliteta.

Ono što je bilo dobro u Arkzinu jest da mi nismo imali iluzija o toj nevladinoj sceni. Mi smo kritički pisali o civilnom društvu, koje je postalo ideologija. Tezi kako se civilno društvo mora razviti kako bi demokracija napokon funkcionirala, suprotstavljali smo stav: pa ono je tu, već razvijeno. Pogledajte organizacije dragovoljaca i sl. Fašističko civilno društvo je tako razvijeno da nama treba zaštita od njega. Pisao sam o tome na primjeru ljudskih prava. Teza je bila: civilno društvo nije razvijeno, pa se zato krše ljudska prava. A trik je, o tome smo pisali kada su se ljudima oduzimali stanovi, da dolaze susjedi, izbacuju čovjka iz njegova stana, jadnik potpuno zdvojan zove policiju. Ova ne dolazi ili dođe i napravi zapisnik. On ostane na ulici i ništa se nije dogodilo. To su bile drame koje su se odvijale na očigled sviju. Mi smo se interno, dijelom i javno, sprdali s tom iluzijom.

Sjećam se kada je 1999. u Beču Jörg Haider i ta desna opcija napokon ušla u vladu, kako su mlade snage austrijske lijeve kritičke misli unisono izašle sa zahtjevom: civilno društvo protiv fašizma. Ja sam bio jedini tamo koji je direktno oponirao tome. Rekao sam kako imaju iluzornu ideju o civilnom društvu. To je bila čista teorija. Oni su jednostavno post-gramšijevske MouffeLaclau koncepte hegemonije jednostavno primjenjivali izravno na situaciju, potpuno nedijalektički. Bio sam u otvorenom sukobu s njima, na temelju ovdašnjih iskustava, i nitko me nije razumio.

Kolonijalna perspektiva još uvijek dominantno strukturira taj tip rakursa. Uvijek se pretpostavlja neka onostranost civiliziranosti, a sve što se ovdje događa tumači se kao nekakav eksces koji proizlazi iz lokalnog usuda, zaostalosti, bilo socijalističkog ili balkanskog mentaliteta.

Legitimacijski model elita u nas je kompradorski. Elite su ovlašteni prevodioci metropolitanske volje. Kao takve one se i legitimiraju. Biti “Europa“ znači zastupati te neke metropolske vrijednosti, u odnosu na zaostalu, neevropsku stvarnost. To je kolonijalni odnos. I sad bi trebalo pokazati brojkama, a mislim da takvih analiza nema, što se tu stvarno dogodilo zadnjih 20 g., dok se “implementira Evropa“, koji se odnos eksploatacije zbiva. Ne samo u smislu izvlačenja bogatstva, već u smislu smještanja ovog prostora u nekakve globalne kontekste. Čini se sve da se promijene neke funkcije. Ne radi se o tome da nacionalna država nestaje, ona samo radi potpuno druge stvari. Njen proklamirani cilj je sada osiromašiti vlastitu radničku klasu. Jer je to jedini način da nađe svoje mjesto u globalnoj podjeli rada. Nije joj valjda cilj nekakve država blagostanja. To je kolonijalna dinamika, koju sve te tzv. građanske elite, od snaga privatizacije, ekonomističkih, do građanskih narodnjačkih i socijal-demokratskih politika, smještaju pod pojam “Europe“.

Legitimnost tog narativa, da imamo povlaštene posrednike, izvor je stalno novih valova neoliberalnog discipliniranja populacije. Dok se ne načme taj mit o Evropi, nedostaje nam alat da uopće sagledamo ovo što se ovdje događa kao realnost u smislu neke socijalne ontologije, koja se već strukturirala. Mi naime već imamo klasno društvo. Već godinama pitamo naše sociologe kada će započeti sa klasnom analizom hrvatskog društva, valjda kada prestanu vjerovati u “Europu“?

Zato sad imamo Institut Ivo Pilar, dok je Institut za društvena istraživanja, koji je nosio naslijeđe kritičke teorije, potpuno marginaliziran. Sociolozi su svojedobno imali ideju društva, radili su zanimljive stvari. Npr. pri kraju Jugoslavije istraživali su, klasično sociološki, razlike između Srba i Hrvata. Da vidimo koliko mašina za veš imaju Hrvati, koliko Srbi, kako stoji sa obrazovanošću itd. Rezultati su pokazali kako jednostavno ne postoji nikakva razlika koju je moguće na toj razini ustanoviti. Naravno, razlike su napravljene pomoću kulture, taj cjelokupni identitetski mehanizam već je u takvom zamahu da nezadrživo gazi sve te činjenice, čini ih nevidljivim, nebitnim. One jednostavno nestaju. U stvari, fantastično je što 90-ih kapitalizam uopće ne postoji, što je riječ koja se ne može izreći, prosta i nemoguća, nešto onostrano.

Moćno nemoćna država

Pozivate se na Virnoa u nastojanju da se evakuiramo iz takve države. Treba da odustanemo od želje za njenim popravljanjem, pustimo ju da propadne? No, uvijek je pitanje čija država?

Ja sam pod utjecajem tih post-operajističkih teorija, a to je i moje iskustvo. Nikada me nije motivirala ideja preuzimanja države u nekom politički realnom smislu, iako znam da je to problematično. Što će ti država kada su funkcije te države danas takve da i onda kada bi je imao ne možeš s njom ništa više napraviti. Ona je napravljena tako nemoćnom zato da bi bila moćna na drugoj strani. U instrumentalnom smislu, s državom možeš grabiti vodu, ali ne možeš vaditi šljunak. Ne mislim da je politički projekt preuzimanja i promjene njene funkcije koja bi koristila tzv. društvu, projekt reinvencije društvene uloge države moguć.

Ne ulećemo li tako prenaglo u neko postističko stanje: postnacionalno, postdruštveno, postpolitičko? Ne vidimo se u nijednoj parlamentarnoj stranci, no u trenutku kada bi netko predložio njihovu zabranu, branili bismo njihovo pravo na opstanak?

Tko će danas zabraniti stranke? Morao bi imati drugačiju, samostalnu državu, da to možeš izvesti. Države danas nisu samostalne, niti su ravnopravne u odnosima moći. One često vrše funkciju za nekoga drugoga, pa i za drugu državu, protiv recimo svog vlastitog društva. Ideja države kao kontejnera društva, koji može društvo zaokružiti i učiniti sretnim, u to više ne vjerujem. Globalna istina današnjeg kapitalizma ne pruža mogućnost da se država probudi u nekim svojim starim funkcijama, da se aktivira na strani društva, a protiv nepravde i eksploatacije.

Što bi za Vas značila re-politizacija, koju često ističete, kritizirajući nestanak politike u kulturi?

Što je politika? Tu bi trebalo uvesti staro razlikovanje politike i političkog, retematizaciju lijevog hajdegerijanizma, s ontološkom razlikom. Pojednostavljeno, tek onda se može ova demokratska politika doživljavati kao separatna sfera društva, u odnosu na druge dvije sfere, ekonomije i kulture. Taj je pojam politike očigledno u krizi. To implicira mogućnost da se pravo političko pitanje tek postavi. To nije pitanje parlamentarne borbe, ove li one partije, svega onoga što liberalna teorija shvaća kao politiku države, institucija i sl. s jedne strane, odnosno jedne borbe za hegemoniju u jednoj predpolitičkoj sferi, sferi civilnog društva, s druge. Postoji mogućnost razmišljanja o političkom koje nije ta politika, ali koje postavlja ova pitanja o kojima razgovaramo: što je društvo, može li se ono promatrati kao nešto što nije unaprijed dano, a javnost ne kao nešto kompaktno. Kontra-javnost bila bi politička zato što bi generirala drugačiji oblik kolektiviteta, drugačiji oblik društvenosti, a ne zato što bi jurišala na Zimski dvorac.

Da li ste pratili ovaj povratak pojma “komunizma“, na način kako to rade Badiou i Žižek?

Ne bih to previše komentirao, jer bih morao komentirati npr. cijelu Badiouovu filozofiju. U teorijskom smislu, to što je pitanje o komunizmu ponovno postavljeno simptom je činjenice da je stvarnost zašla u slijepu ulicu. Da su nužne drugačije vizije i teme. Upotreba „komunizma“ u globalno post-komunističkom svijetu ima taj transgresivni moment, što mi se ne sviđa. Previše govorenja o komunizmu moglo bi imati moment perverznog uživanja u vlastitoj transgresivnoj energiji. A transgresija kao koncept oslobođenja stara je kulturološka priča.

Transgresja nije model političkog djelovanja.

Ona je ideja političnosti kulturne artikulacije. Kulturna artikulacija postaje političkom u momentu svoje transgresije, kada marginalno oslobađa svoje potisnute energije i simbolički restrukturira horizont mislivog itd. To su realtivno stare priče, meni je tu problematično što one imaju taj kulturološki element.

Može se reći kako je etika transgresivnosti uskrsnuće moralističke denuncijacije. Prekoračuješ granicu i pokazuješ prstom da postoje mehanizmi isključivanja i sl. S druge strane kada se govori o državi kao iluzornom organu univerzalnosti, već Marx govori da ona to nikada nije bila. Odbijemo li sve te opcije, pa i onu civilnog društva kao trojanskog konja neoliberalizma, što ostaje, osim da se stalno potvrđujemo u svom kritičkom kriticizmu?

Bilo bi zgodno kada bi ja sada izvadio četvrtu opciju i rekao ta je prava, slijedite me. Ali ja je nemam. Pojam emancipacije koji je nekada funkcionirao danas je upitan. U kom smislu možemo govoriti o emancipacijskim politikama, kulturnim praksama itd.? Da li ideja emancipacije, individualne, kolektivne, još funkcionira? Ima li ju netko od vas?

Kada emfatički citirate Margaret Thatcher da društvo ne postoji, u nje je to mišljeno performativno, obzirom na određeni model društva i države – tzv. države blagostanja i poslijeratnog klasnog kompromisa. Primamljivo je, pogotovo 90-ih, negirati taj korporativistički mit nacije, no kapitalizam sam pokazao je lažnost te tvrdnje. Jer on sam već jest, strogo marksistički gledano, društvo. Kapital kao društveni odnos ne treba druge političke i kulturne oblike, točnije može ih apsorbirati i podrediti. No, moment eksploatacije je moment kontinuiteta, čak i između Jugoslavije 80-ih i Hrvatske 90-ih.

Kada kažem da nema društva ne mislim da ne postoje društvene klase, da ne postoje društveni odnosi, društvenost. Tvrdim da ideja društva kao emancipacije, pa i od kapitalizma, nije više aktualna. Da budem radikalan: ne mislim da je ideja društva nešto što se može spasiti iz tog ponora u koji je gurnuta. Mislim da emancipacija, u onom smislu u kojem dovodi u pitanje horizont kapitalizma kao takvog, artikulira u toj kritici ideju potpuno drugačije društvenosti. Društvo je bilo sadržaj države. Kada smo govorili o društvenim klasama mislili smo o klasama unutar jednog zadanog društva. Onda se uvijek pokazalo da se u realizaciji antikapitalističke politike naposljetku upotrebljava pojam naroda. Narod kao politička istina društva. Sve institucije bile su institucije naroda, mjera društvenosti u njima bila je unutar tog zadanog okvira. Ali što kada tog okvira više nema? Kada narod prestaje biti ultimativni politički horizont? Što od tog društva ostaje? Ostaju društveni odnosi eksploatacije, no oni se više ne mogu svesti na koncept društva. Da li mi možemo govoriti o globalnom društvu? Možda možemo, ali ga je teško zamisliti. Globalno društvo sigurno nije narod, niti je socijalna država. Ono je nešto drugo od lijevih ideja koje su htjele stvoriti sretnije društvo.

Ako neoliberalizam spada u akutnije ofenzive kapitala, što i vi tvrdite, do koje mjere imamo privilegiju reći: historijski politički projekti koji su htjeli stvoriti alternativno društvo bili su povijesno prisiljeni na neki način kapitulirati. Onda i mi morao odustati od te ideje i što nam prestaje?

Govorio sam o javnoj sferi, ne kao o okupiranju ili reformiranju postojeće, u koju bi trebali unijeti više svjetla, više komunikativne racionalnosti, transparentnosti i pravde. Umjesto da pokušavamo činiti postojeću javnost boljom, trebamo stvarati vlastitu javnost. Javnost koja generira određeni oblik društvenosti, različiti tip iskustva, u čemu ona jest politička i koja sada više ne postoji u odnosu na neki zamišljeni centar, u nekakvom društvenom okviru. Kada kažemo hrvatska javnost, evropska javnost, svako takvo uokvirivanje je laž. Kada si rekao “europska javnost“ zatajio si npr. ideološku funkciju Evrope u restrukturiraju globalnog kapitalizma.

U klasičnom liberalnom konceptu društvo se temelji u javnosti. Javni um je temelj društva. Klasična dogmatska misao mislila je da se društvo temelji na ekonomiji, a da su ostalo, politika i kultura, nadgradnje. No, što ako nema jedinstvenog okvira društva u kojem bi se mogli djelatno reformistički angažirati, već je ta tvoja javnost, u kojoj se artikuliraš, uvijek već heteronomna. Ona izražava heteronomiju same stvarnosti kao što je heteronomna i u odnosu prema drugim javnostima.

Nisu li sve to strategije izbjegavanja fundamentalnog problema, koji se, kada ga jednom imenujemo kapitalizmom, čini neprevladivim horizontom? On je problematski zadan, historijski projekti koji su ga pokušali direktno napadati danas više nisu dominantni.

Nema kraljevskog puta u odlučnu bitku protiv kapitalizma.

Nije li to eksproprijacija eksproprijatora?

Da, ali kako se ona odvija? Tako da se kaže da je to politički projekt, u nekoj uvijek konkretnoj političkoj situaciji. Kaže se “eksproprijacija eksproprijatora“, ali se onda osnivaju sovjeti. Sve se događa recimo u kontekstu Prvog svjetskog rata, kada treba odlučiti o (ne)sudjelovanju u imperijalističkom ratu. Diskusije o Brest-Litovsku unutar boljševika su užasno zanimljive. Prekinuti rat, Trocki je po tom pitanju bio užasno nesiguran, znači i potpomagati njemački imperijalizam u borbi, ne protiv Engleza, nego njegove radničke klase. To su konkretne dileme. Kada 30-ih fašizam dolazi na vlast različite su reakcije. Wilhelm Reich kaže da fašizam nastupa jer nema oslobođenja seksualne energije u radničke klase. A Georgi Dimitrov kaže: vratimo se pojmu naroda. Napustimo pojam izravne klasne borbe. Redefinirajmo pojam naroda tako da možemo stvarati narodne fronte. Narod su sada svi koji su spremni podržati borbu protiv fašizma. On taksativno nabraja: mali posjednici, intelektualci itd. Nabrojio je sve one slojeve koje je klasna borba programirala uništiti. Ali ideja Narodnog fronta funkcionira politički, NOB je primjena te ideje. U prvoj tezi AVNOJ-a čitamo izravno Dimitrova, gdje se, kada očekujemo pozivanje na zajedničku kulturu, jezik itd., kaže da se jugoslavenski narodi odlučuju udružiti u zajedničku državu samo “na osnovi zajedničke borbe protiv fašizma“. Ništa drugo. To je Laclau-Moufe, avant la lettre 30-ih g. To ima političku snagu. To je ideja naroda koji je u biti društvo, to je komunistička ideja. Idemo sa narodom, a pri tome mislimo na društvo koje ima klase, koje se mora nanovo urediti, bazirano na socijalnoj pravdi itd. Socijalna revolucija, a ne samo narodno oslobođenje. Sjetite se i antikolonijalne borbe, njene upotrebe nacionalne kulture, npr. u Franza Fanona.

Ono što ja tvrdim nije da kapitalizam treba ostaviti kao zadani horizont, već da kategorija društva nije više u stanju parirati izazovima koje proizvodi neoliberalni kapitalizam.