Đavolji odvjetnik blaženoga kardinala

Vražji odvjetnik, advocatus diaboli, zasigurno nije imao problema doći do potrebnih dokumenata. Američki profesor hrvatskog porijekla, Jozo Tomasevich, nije bio te sreće: u potrazi za istinom sretao je ljubazne ljude, no samo mu je jedan iskreno rekao da to što traži nikad naći neće. O kojim je dokumentima riječ i zašto je dr. Tomasevich za njima tragao?

Pitanje je posebno zanimljivo u trenucima dok traje kampanja dokazivanja da je zagrebački nadbiskup u doba Nezavisne Države Hrvatske, Alojzije Stepinac, bio žestoki antifašist, koji je u borbi protiv fašizma riskirao i vlastiti život. Najnoviji doprinos tim naporima dao je sin velikoga kipara, gospodin Mate Meštrović, izjavivši “Jutarnjem listu” da je “Stepinac krajem 1943, preko njegovog oca koji se tada nalazio u egzilu u Švicarskoj, dostavio američkim obavještajcima kartu s položajem snaga NDH i njemačke vojske u Zagrebu i okolici i time spasio grad od velikog razaranja iz zraka koje mu je prijetilo”. I dalje: “Za vrijeme svog posljednjeg boravka u Rimu 1943. godine, Stepinac je donio niz obavještajnih podataka svetom ocu papi Piju XII. Nadbiskup je razvio moćnu obavještajnu mrežu njemu lojalnih svećenika, od kojih je tražio da mu šalju izvješća o stanju na terenu. Osamdeset posto klera odazvalo se Stepinčevom pozivu. (…) Tu su se kipar i nadbiskup dogovorili da sa stanjem u Hrvatskoj treba upoznati i zapadne saveznike, a ponajprije Amerikance, kao najveću silu demokratskog svijeta.”

Dokaz optužbe

Jedan od tih izvještaja papi Piju XII iznesen je i na poslijeratnom suđenju nadbiskupu, ali ne kao dokaz obrane, nego optužbe. U njemu, naime, stoji: “Mlada hrvatska država, rođena u strašnijim i težim prilikama nego bilo koja država kroz više vjekova, boreći se očajnički za svoj opstanak, pokazuje sa svim tim u svakoj prilici, da želi ostati vjerna svojim sjajnim katoličkim tradicijama i osigurati bolje i jasnije izglede Katoličkoj crkvi u tome kutu kugle zemaljske. U protivnom, njezinom propašću ili fatalnim smanjenjem – tisuće najboljih hrvatskih vjernika i svećenika žrtvovale bi dragovoljno i rado svoje živote da zapriječe tu strahovitu mogućnost – ne bi bilo uništeno samo onih 240.000 prijelaznika sa srpskog pravoslavlja nego i čitavo katoličko pučanstvo tolikih teritorija sa svim svojim crkvama i svojim samostanima. Prema prirodnom poretku stvari, ako Bog ne bi učinio neko veliko čudo, napredak je katolicizma usko povezan uz napredak Hrvatske Države, njegov opstanak uz njezin opstanak, njegov spas uz njezin.”

Optužba je time dokazivala da prevođenje s pravoslavlja na katoličanstvo nije bio samo čin milosrđa, kojim se ljude spašavalo od ustaške kame, nego i interes tadašnjega Kaptola. Da je, zapravo, na tom poslu Stepinac kolaborirao s Pavelićem. Nadbiskupa su tada branila dvojica najuglednijih zagrebačkih odvjetnika, dr. Natko Katičić i dr. Ivo Politeo koji je, uz ostale, prije branio Tita, a poslije Đilasa: tvrdili su da je riječ o krivotvorini, vjerojatno ne bez suglasnosti svog branjenika.

Je li sporno pismo zaista bilo fabricirani dokaz protiv nadbiskupa? To je ponovno postalo aktualno zbog kampanje kojom se Stepinca pokušava proglasiti žestokim borcem protiv fašizma, što bi ga konačno trebalo kvalificirati za sveca. Papa Ivan XXIII proglasio ga je blaženim, ali se to tumačilo njegovim poratnim mučeništvom u obrani crkve i vjere.

Devetogodišnja potraga

Pišući o ulozi crkava u tom mračnom dobu, odgovor je potražio dr. Tomasevich, ugledni povjesničar rođen 1908. na Pelješcu, čiji su radovi o ratu u Jugoslaviji, posebno kapitalno djelo “Rat i revolucija u Jugoslaviji 1941-1945: Okupacija i kolaboracija” (kod nas prvi put objavljeno prošle godine, u izdanju “Novog Libera”), svjetski priznati. Potraga za spornim Stepinčevim pismom trajala je devet godina, a Tomasevich je opisuje pod naslovom “Je li nadbiskupov izvještaj papi iz svibnja 1943. autentičan”: “Godine 1967. počeo sam raditi na provjeri autentičnosti izvještaja nadbiskupa Stepinca papi od 18. svibnja 1943, koji je državni  tužilac prezentirao na suđenju, i prikupljanju informacija o odnosima između hrvatskoga katoličkog episkopata, NDH i Vatikana. Pismom od 17. travnja zamolio sam papinskoga državnog tajnika kardinala Amleta Cicognanija da mi se dopusti uvid u korespondenciju između papinskog poslanika u Zagrebu, opata Marconea, i nadbiskupa Stepinca, koja se nalazi u vatikanskom arhivu. Na taj upit dobio sam odgovor od Papinske delegacije u Washington DC-u 5. lipnja 1967. Ne odgovorivši direktno na moju zamolbu, skrenuli su mi pozornost na seriju dokumenata o odnosima između Vatikana i cijelog niza zemalja za vrijeme Drugog svjetskog rata, i dodali: ‘Savjetuje Vam se, stoga, da ćete možda htjeti konzultirati svezak te serije, koji je pred izlaženjem, i sadržavat će nekoliko dokumenata koji bi vam u vašem istraživanju mogli biti od pomoći.’ Moje proučavanje deset svezaka te serije koji su do sada izašli nije našlo informacije koje tražim, i nastavio sam s potragom.

U srpnju 1967, intervjuirajući nadbiskupa Franju Šepera u Zagrebu, postavio sam i pitanje približnog broja preobraćenika s pravoslavlja na katolicizam u vrijeme NDH. Odgovorio je: ‘Više se ne sjećam broja.’ Dana 27. rujna 1974. u potrazi za informacijama o istim pitanjima posjetio sam Državno tajništvo Njegove svetosti u Rimu, ali uzalud. Kad sam monsinjoru koji me primio objasnio što sam 1967. zatražio od papinskog državnog tajnika, ali nisam dobio, rekao mi je da zamolbu ponovno predam. Kad sam ga zamolio da mi iskreno kaže kakve su šanse da će mojoj molbi biti udovoljeno, iskreno mi je odgovorio da su ravne nuli. Dakle, molbu nisam ponovno predao.”

Potvrda autentičnosti

Tomasevich se, međutim, nije predao, pa se obratio i zagrebačkom nadbiskupu Franji Kuhariću. Odgovorio mu je 8. studenoga 1975. tajnik Biskupske konferencije, velečasni Nikola Soldo: “Odazivljući se na Vaše pismo od 31. kolovoza 1975, nakon konzultacije s našim biskupima u pogledu Vaše zamolbe, prema uputama nadbiskupa Kuharića, upućujem Vam sljedeći odgovor: U pogledu prijelaza pravoslavaca na katolicizam u našoj zemlji tijekom Drugog svjetskog rata, nemamo dokumentiranih podataka koji bi Vam mogli poslužiti za Vaše znanstveno istraživanje. Zbog prilika u kojima smo se nalazili poslije rata nismo pokušali dovesti te statističke podatke u red.”

Godinu kasnije, ipak ga je poslužila sreća – što nije mogao dobiti u Crkvi, našao je u londonskom Public Record Officeu: “…našao sam britanske dokumente koji se odnose na Jugoslaviju u vrijeme Drugog svjetskog rata i koji definitivno pokazuju da je izvještaj nadbiskupa Stepinca Vatikanu iz svibnja 1943. koji je on pred sudom navodno poricao i koji je njegov branitelj okarakterizirao kao krivotvorinu, doista autentičan. Ono što sam našao je izvještaj od 17. veljače 1944. sir Godolphina Francisa d’Arcy Osborna, britanskog izaslanika u Vatikanu, koji sadrži i specijalni dodatak koji je napisao član britanskog izaslanstva, gospodin  Montgomery. Osborn je izvijestio o posjetu velečasnoga Krunoslava Draganovića, specijalnog izaslanika pri uredu neslužbenog predstavnika NDH u Vatikanu, njemu i Montgomeryju u drugoj polovici 1943. ili početkom 1944. (…) Draganović je pokazao Montgomeryju kopiju izvještaja nadbiskupa Stepinca papi. U dodatku Osbornovu izvještaju, Mongomery je pridodao gotovo dvije stranice citata i parafraza iz tog izvještaja koji se točno podudaraju s tekstom izvještaja koji je prezentiran na suđenju nadbiskupu.”

Pokvareni telefon

Daljnji komentari nisu potrebni: argument Mate Meštrovića, koji je u to vrijeme bio dijete, vjerojatno je samo slučaj pokvarenog telefona. U memoarima “Uspomene na političke ljude i događaje”, Ivan Meštrović, naime, ne spominje nikakvu Stepinčevu špijunsku mrežu svećenika, iako precizno opisuje njegov posjet Rimu: “Malo prije nego što sam uspio otići u Švicarsku, boravio je u Rimu na vrlo kratko vrijeme nadbiskup Stepinac. Stigao je zrakoplovom i povjerio mi razlog svog dolaska, a taj je bio da je papi donio sve dokumente o zlodjelima počinjenim od nacista i fašista na našem području, uključujući okupiranu Dalmaciju. On je bio potajice poslao svim župnicima poruku, da mu isto tako povjerljivo pošalju podatke. Odazvalo ih se 85 posto, i on je sve te izvještaje stavio u torbu za spise, te doletio u Rim da ih preda papi.” Kaže kako je predložio Stepincu “da se dade jedna kopija Rooseveltovu izaslaniku kod Vatikana, mr. Mironu Tayloru: nadbiskup se složio, a Taylor je poslije, u New Yorku, potvrdio Meštroviću da je dobio te dokumente.

Đavolov odvjetnik uobičajeni je naziv za svećenika čija je službena titula Promotor vjere (promotor fidei): njegova je dužnost da pronađe sve moguće argumente protiv proglašenja neke osobe svetom i da ih predoči Svetoj kongregaciji, koja razmatra kandidate za blaženike i svece. Tako i u Stepinčevu slučaju valja uzeti u obzir sve relevantne podatke, i one za i one protiv, te na temelju njih donijeti ispravnu odluku. Ali na kraju, treba se upitati mogu li politički interesi biti jači od svih argumenata, pa i onih đavolova odvjetnika? Jer politika je zapravo vražji posao…