Nema zemlje za lidere

Sudeći po onome što i kako filtriraju naši vodeći mediji, antivladini prosvjedi u Hrvatskoj, a prvenstveno u Zagrebu, još uvijek glavinjaju s tendencijom da se na koncu izvale u neki usputni jarak. A glavinjaju zato što među sobom još uvijek nemaju nekoga glavnog, tko će svima jasno reći što se tu točno želi i kako će se u nastavku kretati prema tome cilju. Puno je tu praznog hoda i neodlučnosti, interesa desnih i lijevih, primjećuju dobrohotni svjedoci burnih zbivanja, jer ulici očito nedostaje čvrsta ruka koja bi usmjerila sad već respektabilnu količinu tamo okupljene energije.

S tih pozicija, jedan od uglednijih hrvatskih tjednika prije nekoliko dana okupio je na naslovnici čak desetoricu navodnih predvodnika zagrebačkih demonstracija. Ukoliko se tvrdi kako nema jednog i neprikosnovenog vođe, dakle, mora biti da ih je više, pa se među sobom dogovaraju. Dobro, to bismo još nekako i mogli razumjeti, a predstavnici naroda koji se osmjehuju s novinskih fotografija pomoći će nam svojim iskazima da shvatimo kako se oni – jezgra otpora koja tek počinje dolaziti do izražaja – uspijevaju dogovoriti o svemu, na dobrobit sviju. Ali stvari, usprkos dobroj volji medija da nam urede sliku svijeta, stoje bitno drugačije, i mi se takvim pristupom suštini aktualnih demonstracija zapravo samo udaljavamo od njihova istinskog karaktera.

Politička emancipacija

Da bismo se fokusirali na nj, poslužit će detalj s početka posljednjeg prosvjeda uoči dovršavanja ovog broja “Novosti”, u utorak. Prije svakog marša gradom, naime, manji dio sudionika izlaže se na Preradovićevom ili Cvjetnom trgu govorancijama samozvanih tribuna, koje znaju biti takve da je, recimo, prošle nedjelje jedan od njih ustvrdio kako je pjesnik po čijem se imenu zove taj trg, “pravi Srbin”, budući da je – pazite sad ovo, i logički i faktografski – “napisao hrvatsku himnu”.

E, ali ljudi su u utorak reagirali najodrješitije dosad, i usred jednoga govora počeli su krajnje spontano formirati i otiskivati kolonu za šetnju gradom. Govornicima nije preostalo ništa drugo nego da umuknu. Nije se radilo o tome da se ljudima više ne dade slušati jednog Ivana Pernara, kao što je zatim često interpretirano, nego o tome da ih već iritira svaki autoritet u nastajanju. Nema više kredita za vođe, drugim riječima, barem što se tiče autentičnog glasa naroda; to nipošto ne znači da ćemo u nekom doglednom roku kao društvo u cijelosti zaista izbjeći nametanje vodstva. Ovdje se naprosto radi o procesu društvene emancipacije u nastanku, o tome da tek kušamo i sami učimo razaznavati okus istinske demokracije, u smislu žive vladavine naroda, a ne one samo proklamirane i ozvaničene.

U tom smislu se na ovim demonstracijama dešava kod nas još neviđeni dijalektički okršaj iz kojeg će se razviti novi prevladavajući diskurs, javno mnijenje, a samim tim i nova politička stvarnost, makar u ponekim od najbitnijih aspekata. I upravo to je aktivnost koja u mnogih promatrača na licu mjesta – pa i novinara “Novosti” koji ne propuštaju nijednu povorku – može izazvati napadaje mučnine zbog “miješanja pića” kakva se ne mogu sastati ni u najluđem koktelu, no to je neizbježan moment takvoga društvenog procesa.

Ekstremnu desnicu, primjerice, relativno je lako osuditi na razini Ustava ili medijskog društvenog života, no kudikamo je korisnije uvjeriti se kako je to isto društvo isključuje i neutralizira svojim držanjem prema njoj u izravnom susretu.

Vođa revolucije

Novi pojmovi se uvode u neposrednu praksu na najširem planu, a jedan od ključnih glasi: direktna demokracija. Uveli su ga studenti Filozofskog fakulteta, no primio se dosada i znatno šire. Na ulicama Zagreba i drugih hrvatskih gradova koji sudjeluju u općenarodnom buntu, u svjetlu toga principa istodobno se kristalizira teorijsko i praktično djelovanje. Neki ljudi dijelili su ostalima u koloni, dok je 8. marta stupala prema razvalinama tvornice Kamensko, na desetke onih prometnih signalnih prsluka, znate već kakvih, a na svakom je preko leđa flomasterom bilo ispisano “Vođa revolucije”.

Kad vidite tako nešto, jasno vam je da ste na ruti koja ni približno nije više tako nemušta kako joj se pripisuje. Svi smo mi vođa revolucije, zajebantski urla na noge osovljeni kolektiv, otkrivajući svu bit pokreta. Internet mu je dao početni zamah i olakšao horizontalno povezivanje, pa se vertikale više ne čine jedinim mogućim provodnicima narodne volje. U zemlji napadno raste osjećaj straha i kaotičnosti, višekratno ovih dana tvrde neki od najčitanijih dnevnih listova. A posve je obrnuto: strah među ljudima opada, jer im samima za rukom polazi iniciranje novog i boljeg reda.

Sve to, naravno, uopće ne garantira da stvar uskoro neće otići sasvim u vražju mater, ali smo barem u mogućnosti konstatirati ono što je trenutno na snazi. Mnogim drugim faktorima iliti čimbenicima to još ni približno nije jasno. Zoran Milanović tako je prošlog tjedna primijetio da Damir Kajin, koji se jednom zgodom lično obratio prosvjednicima, ne razumije što se tu događa, e da bi zatim priznao kako ni on sam ne razumije sve to. Žarko Puhovski, pak, nikad ne priznaje da nešto ne razumije, ali je izrazio zabrinutost oko “stanja predstavničke demokracije”, sve gledajući demonstracije ispoprijeka. A to znači da ovdje ne razumije baš ništa. Predstavnička demokracija, takva kakva jest čitavih nam 20 godina, pokazala se negacijom vladavine naroda, odrođenim pravnim instrumentom u rukama elite. Za to saznanje nije nam trebala ulična reakcija prezrenih na svijetu, ona je samo potvrda stjecanja kritične mase društvene svijesti o tome. A da Puhovski gdješto ne shvaća ni pojave koje mu se odvijaju pod nosom, dodatno svjedoči njegova reakcija na izvjesni antikapitalistički transparent koji je u jednoj izjavi nazvao “spretnijim i duhovitijim” od drugih unaokolo.

Rukopis Filozofskog

Prepoznatljiv rukopis studenata s njegova fakulteta – da mu i to otkrijemo – dvije godine nakon što se prvi put narugao njihovu avangardnom djelovanju, ujedno je izraz najsuvislijeg političkog subjekta na dotičnoj sceni, što će reći i u zemlji.

Uz ostale srodne i bliske im snage, poput Radničke borbe, Crvene akcije, Zelene akcije, Mladih antifašista ili Prava na grad, oni predstavljaju dominantni artikulacijski procesor svenarodnih stremljenja. Studentska odanost direktnoj demokraciji, međutim, priječi ih da i sami dograbe megafon po uzoru na Pernara ili pojedine desničarske likove na ovim prosvjedima i da se povorci nametnu kao njezini vođe. Da podlegnu liderskom refleksu, sve bi zasigurno krenulo brže, no bila bi preskočena određena bitna mjesta integralnoga društvenog sazrijevanja koje donosi dugoročnu korist.

Tako se i zbiva ono što zbunjuje mnoge nam medijske kolege: povorka je itekako sklona povremenom zastajkivanju i unezvjerenom osvrtanju po raskršćima, kao da ne zna – ona, taj fluidni kolektivni organizam – kamo bi dalje. Onda netko dovoljno glasan povuče vektor na neku stranu i svi krenu dalje. Ali, više nitko te ljude ne može hotimično natjerati da se zaustave tamo gdje se većina ne želi zaustaviti, ili da skandiraju ono što ne žele. Dok mediji forsiraju lica s megafonima, narod je prema potonjima sve skeptičniji.

Općeprihvaćeni ciljevi ipak su postavljeni dovoljno generalno da bi svima odgovaralo zaustavljanje i osuđujuće skandiranje ispred npr. HDZ-a, SDP-a, HRT-a, EPH-a, HGK-a i još poneke table sa sličnom zvučnom kraticom. Problem se ispostavlja kad se zapitamo što slijedi dalje, kad padne Vlada čiji odlazak svi priželjkujemo. Kad se suočimo s pitanjem o čemu točno govorimo kad govorimo da ne želimo da nas vlasti više pljačkaju.

Desničari tu više ne igraju bitnu ulogu, od njih je na ovim demonstracijama ionako ostao tek zadnji šljam, reprezentiran jednim megafonom i nekolicinom zastava. Njihov kapacitet je zasad iscrpljen; čak i Sačić, Borković i Thompson, koji su odradili one jedne svoje demonstracije i zatim nestali, u usporedbi s njima su neupitni lumeni.

Izgubljeni sindikati

Osim aspekta demokracije, naime, nameće se kod ovih prosvjeda i otvoreni aspekt artikulacije. A ona se ovdje tiče, ako smo mi pozvani da svjedočimo, prvenstveno socijalnih tema. Izvorni te najglasniji zahtjevi prosvjeda su tako nacionalistični samo u ekonomskom smislu, ne i etničkom, onoliko koliko se daju razdvojiti. Daljnja artikulacija ići će sporije negoli bismo htjeli, nestrpljivi od duga čekanja, no njegove se konture već naziru – vidi poseban okvir uz ovaj tekst. Ona će se razvijati i s obzirom na uzgredne događaje, kakva je najnovija reakcija sindikata na ukupnu situaciju.

Sjećamo se još, jedan od vodećih sindikalista želio se pojaviti na spomenutom braniteljskom prosvjedu, ali ga je nešto u tome spriječilo. No tamo gdje bi bilo logičnije da se pojavi netko od takvih, na socijalno motiviranim marševima po Zagrebu i drugdje, njih nema.  Zauzvrat, demonstranti su se uz povike negodovanja već jednom zaustavljali pred centralnom zgradom SSSH-a. I to je bila najjasnija potvrda svijesti o relacijama na kojima je izdan prvorazredni interes zajednice i radnog čovjeka kao takvog. Smislite neki novi model prevare, dakle, ovog je narod konačno javno raskrinkao.

    Zabluda o “poštenom vladaru”

    Između čitave kakofonije više ili manje programatskih glasova u općenarodnom forumu što se kroz posljednja dva tjedna odvija pred očima zabezeknutih centara moći kakve poznajemo, ipak umnogome očekivano izdvaja se onaj studenata Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Oni su građanima ponudili nekoliko letaka s odgovorima na češće postavljana pitanja o političkoj i ekonomskoj situaciji te kontekstu samih demonstracija.

    “Sami izbori neće ništa promijeniti”, piše na letku naslovljenom “Koji je smisao prosvjeda?”, uz objašnjenje da i SDP, poput HDZ-a, “djeluje u korist sitne gospodarsko-političke vrhuške, a na štetu velike većine građana”. Studenti objašnjavaju kako se na izborima “samo teoretski može bilo tko kandidirati, no jasno je da nitko ne može biti izabran ako nema novca za skupe promidžbene spotove, jumbo-plakate i slično”, a novac dolazi od tajkuna koji su imovinu stekli u privatizaciji na nedemokratičan način i sada njime plaćaju svoje političke izabranike.

    Prevladavanje tih nametnutih ograničenja oni nalaze u modificiranju demokratskog sustava koji očito ne može biti isključivo predstavnički zadan, nego mora uključivati mehanizme direktne demokracije, kao što je svima dobro poznati referendum. Moć kvari ljude, poručuju studenti, pa se iščekivanje “poštenog vladara” nadaje krunskom zabludom pristupa koji namjesto rješavanja sistemskih nedostataka demokratskog modela, traži kvar u npr. moralnom zastranjenju.

    U drugom svom letku studenti se bave jednom od najčešćih pojedinačnih tema na ovim prosvjedima, ulaskom Hrvatske u EU. Kako stvari sada stoje, naime, sistemska korupcija same Unije kao organizacije, npr. u odnosu kapitala prema radnicima, veći je problem negoli su primitivni vidovi korupcije u Hrvatskoj. Na sličan način, stanje demokracije ili socijalna politika mogli bi nam ulaskom u EU postati još većim problemom negoli se to čini danas, a zbog čega se i prosvjeduje.