Predsjednik Republike Agrokor

Dvije zanimljive teorije pojavile su se o razlozima zbog kojih je vlasnik koncerna Agrokor Ivica Todorić izašao u javnost s inicijativom “Radom iz krize”, u kojoj je okupio 27 velikih hrvatskih tvrtki, pa najavio kako će poduzetnici podržati najnoviju mjeru guvernera Hrvatske narodne banke Željka Rohatinskog tako što će na tri mjeseca zaposliti više tisuća ljudi.

Po jednoj, bila je to Todorićeva akcija usmjerena na kandidiranje Rohatinskog za premijera, a po drugoj, oprečnoj, akcijom je Todorić htio spasiti imidž Vlade Jadranke Kosor. No bez obzira na popularnost koju uživa, nije realno da Rohatinski postane premijer, jer vodeće stranke već imaju zadane kandidate za to mjesto, a nije baš uvjerljivo ni da je Todorić spašavao premijerkin imidž, s obzirom na to da je inicijativu pripremio bez dogovora s Vladom, pa tek na njen pritisak pristao da se s njome poveže.

Kao treće objašnjenje nudi se ono što su o inicijativi rekli iz samog koncerna Agrokor, naime, da je ona bila doprinos poduzetnika izlasku zemlje iz krize. Službeno objašnjenje vjerojatno je i najbliže istini: Ivica Todorić mora da doista misli kako su on i drugi poduzetnici ta snaga koja pokreće Hrvatsku, dok su političari i guverneri tu da ih podrže ili barem što manje ometaju.

“Bolji život zajednice”

– Želja je bila da se zapravo kroz dodatno novo zapošljavanje jedan dio ljudi, koji traže prvi posao, zaposli odmah, istina na određeno vrijeme, ali da se na neki način da doprinos i pozitivan signal cjelokupnoj situaciji u gospodarstvu, a prvenstveno doprinos u rješavanju najvećeg problema, koji zaista objektivno postoji, a to je nezaposlenost – pojasnila je motive inicijative prije desetak dana Ljerka Puljić, starija izvršna potpredsjednica Agrokora, kako ih shvaćaju u koncernu.

Početkom ovog tjedna, Ivica Todorić bio je još plastičniji, obraćajući se polaznicima Učiteljske akademije. Pred okupljenim studentima, svjestan da će njegove riječ odjeknuti u medijima, istaknuo je da je “zadatak gospodarstvenika osigurati bolji život cijele zajednice”. Nakon što je objasnio da država funkcionira tako što se, primjerice, “novac koji uspješni poduzetnici donose u proračun vraća, među ostalim, i u obrazovni sustav”, kako izvještavaju mediji, “Todorić je ponovio da je njegova odgovornost da ljudi žive bolje”.

Umjesto da tražimo zakulisne političke igre iza njegovih poteza, Todorića ćemo najbolje shvatiti ako ga shvatimo doslovno. Tada će nam biti jasno da u Agrokoru ne drže da je Željko Rohatinski spasitelj Hrvatske, jednako kao što ne drže da zemlju može spasiti gospodarski program Jadranke Kosor. Uostalom, sam je Todorić u sličnoj zgodi prije četiri mjeseca, tada studentima Ekonomskog fakulteta, objasnio: “Vladi ekonomija nije prioritet.” Za razliku od Vlade, Agrokoru je ekonomija prioritet. Agrokor, za razliku od nje, brine o “najvećem problemu koji zaista objektivno postoji, a to je nezaposlenost”. Agrokor pokreće investicije dok se na Vladu čeka, Agrokor donosi novac u proračun, koji Vlada troši na obrazovanje. Agrokor, kada Vladi to već nije prioritet, svojom izvoznom ofenzivom osvaja tržišta regije. Čiji je onda zadatak osigurati bolji život cijele zajednice? Čija je odgovornost da ljudi žive bolje? “Todorić je ponovio da je njegova odgovornost da ljudi žive bolje”.

Zato nije nimalo čudno što je, uvjerivši se da Vladine mjere ne daju rezultate, Ivica Todorić, najveći hrvatski poduzetnik, uzeo stvar u svoje ruke. Okupio je za svojim stolom vodeće hrvatske kompanije, Atlantic grupu, IGH, Vindiju i brojne druge, pa kazao: “Tedeschi, Radiću, Dragutine Drče! Hajde da izvučemo ovaj narod iz krize!”

Kapitalistička demagogija

Nekoliko dana kasnije, Agrokor je doista objavio u vodećim tiskovinama oglase pod parolom “Radom iz krize – tisuću novih radnih mjesta odmah”, nudeći u tvrtkama iz svojeg sastava poslove za magistre, prodavače, mesare, cvjećare, vozače, proizvodne i skladišne radnike, traktoriste, komercijaliste i vinogradare. Na novinarski upit, iz koncerna su medijima susretljivo dojavili da će ova akcija stajati čak 22 milijuna kuna.

Zapošljavanje gomile ljudi jedna je od dvije glavne komponente slike koju o sebi vole graditi hrvatski poduzetnici. “Mi kreiramo radna mjesta”, to je prva stvar koju ćemo od njih čuti. “Ja zapošljavam 3.000 ljudi”, reći će Željko Kerum, bez čije bismo poduzetničke vizije svi bili na ulici. Druga glavna komponenta je punjenje državnog proračuna. Nikada iz poduzetničkih usta nećemo čuti da ga doprinosima iz svojih plaća pune radnici i da ga plaćanjem PDV-a na svaku glupost koju kupe pune potrošači. Ne, proračun pune poslodavci i trgovci koji te doprinose i poreze transferiraju državi.

Inicijativa “Radom iz krize” naprosto je nastavak ove kapitalističke demagogije, u kojoj poduzetnik kao ciljeve svojeg djelovanja pred sobom ima sve moguće društveno odgovorne zadatke, dok se njegovi glavni motivi – profit i zgrtanje novca – nikada ne spominju. Zapošljavanje tisuću ljudi na tri mjeseca stajat će Agrokor 22 milijuna kuna, dojavili su iz koncerna, sugerirajući kako će privremeno te ljude maknuti s ulice o vlastitom trošku. Hoće li oni svojim radom ikako doprinijeti profitu koncerna nije spomenuto, samo je naglašeno, da netko ne bi pomislio, kako ovdje nije riječ o sezonskom zapošljavanju.

Maknemo li na trenutak demagogiju u stranu i pogledamo realno značenje inicijative, primijetit ćemo da privremeno zapošljavanje 1.000 ljudi za Agrokor, koji već ima 40.000 radnika, znači otprilike isto što i jednoj firmi veličine 40 ljudi zapošljavanje jednog pripravnika na tri mjeseca. To nije neko naročito opterećenje a, matematički, ukoliko su u periodu njegova angažmana poslovne aktivnosti tvrtke porasle za samo 2,5 posto, pripravnik će biti do kraja iskorišten.

Sezonska obmana

Od poduzetnika koji dobro poznaju Todorićev megasustav doznajemo kako su u toplijem dijelu godine u njegovom koncernu poslovne aktivnosti itekako pojačane. “Konzum, ali pogotovo Ledo sa sladoledima i Jamnica s vodom, imaju ogromnu sezonsku oscilaciju, pa ljeti jedva mogu pribaviti radnika koliko im je potrebno”, kazao nam je jedan veći trgovac koji prodaje Agrokorove proizvode.

Ove tri tvrtke, uz neke druge, istaknute su u Agrokorovom oglasu, gdje se radnici upadljivo traže najviše u gradovima diljem turističke obale. Kada pogledamo sezonske oscilacije u tvrtkama Ledo i Jamnica, čija su nam financijska izvješća dostupna kvartalno, uočit ćemo da razlika u poslovnim aktivnostima ljeti i zimi ne iznosi tek tričavih 2,5 posto.

Prihodi Leda u jesenskom i zimskom kvartalu kreću se do oko 170 milijuna kuna, a Jamnice oko 200 milijuna kuna, dok se u proljetnom i ljetnom kvartalu prihod Leda udvostručuje na 340, a Jamnice na 400 milijuna kuna.

Imamo i brojke o zaposlenima. Jamnica je početkom proljeća, dakle u ovo vrijeme prošle godine, imala 1.144 radnika, a 30. lipnja već 1.291 radnika ili 147 više. Ledo je početkom proljeća imao 868 zaposlenih, a početkom ljeta već 1.305 ili čak 437 više. Dakle, samo su Ledo i Jamnica povećale broj zaposlenih za 584 radnika, što već proguta više od pola inicijative “Radom iz krize”. Koliko bi čovjek trebao biti tup da povjeruje kako tempiranje inicijative baš početkom proljeća, kada Agrokor ekstremno povećava poslovne aktivnosti, nema baš nikakve veze sa sezonskim zapošljavanjem?

Za razliku od sladoleda i vode, prodaja demagoške magle, čini se, vrsta je aktivnosti koja ne bilježi sezonske oscilacije. Tako se u jesen 2009. godine, nakon što je njegov koncern proglašen najvećom tvrtkom u regiji, Todorić u jedinstvenom simultanom intervjuu “Večernjem” i “Jutarnjem listu” požalio što ga predsjednik države i predsjednik Vlade zbog takvog uspjeha nisu pozvali k sebi, pa rekli: “Gospodine Todoriću, Agrokor zapošljava toliko puno ljudi, uspješan je, stvarno ste napravili velik posao”. “Pa da onda Agrokor”, kako Todorić reče, “konačno dobije i neko priznanje.”

Naravno, radi se o traženju priznanju za to što je zbrinuo 40.000 ljudi s ulice i što se novac koji on, kao najveći od svih, uplaćuje u državni proračun, “vraća, među ostalim, i u obrazovni sustav”. Dakle traženju priznanja za to što on, čija je “odgovornost da ljudi žive bolje” tako uspješno “osigurava bolji život cijele zajednice”.

Nabujale ambicije

Ponovno, teško se oteti dojmu da se iza ove demagogije ne kriju veće ambicije, naime taj da državni vrh Hrvatske konačno prizna suverenitet Todorićeve poduzetničke države, koju je u međuvremenu izgradio na njenom teritoriju. Države koja se, osim zajednice od 40.000 zaposlenih, sastoji od zajednice s oko 650.000 građana koji, kako rado ističu u Agrokoru, dnevno posjećuju Konzumove trgovine, od stotina proizvođača i dobavljača čiji opstanak ovisi o Agrokorovoj milosti da ih pripusti na Konzumove police, a preko agencije Unex u medije, od medija koje koncern kontrolira oglasima i distribucijom preko Tiska, od hotelijera koje puni preko Adriatice.net, od političara koje sponzorira, te čitavih sektora hrvatske ekonomije kojima dominira.

Za razliku od Vlade, Agrokor ne ubire poreze i trošarine na sve moguće transakcije i aktivnosti koje se u zemlji odvijaju, no sa svojih 27 milijardi kuna prometa već ostvaruje četvrtinu hrvatskog proračuna. Kao regionalni igrač, odavno je pretekao proračune Republike Srpske, Federacije BiH i Crne Gore zajedno, a uspije li mu preuzeti i slovenski Mercator, što je sada naumio, s narednih 23.500 zaposlenih i sa 20 milijardi kuna prometa, gotovo će doseći proračune Slovenije i Srbije. Padaju li mu ovakve usporedbe na pamet, mora da se u tim trenucima Ivica Todorić osjeća sjajno, jednako sjajno kao kada ga svi članovi njegove zajednice oslovljavaju s “predsjedniče”. Agrokor, naime, neuobičajeno za ostale velike hrvatske firme, nema generalnog direktora ili predsjednika uprave. Ivica Todorić, kaže njegova korporacijska titula, naprosto je “predsjednik Agrokora”.

Tako će ga oslovljavati i spomenuta Ljerka Puljić, njegova desna ruka, čak i u intervjuima koje povremeno daje medijima. “Našem predsjedniku je omiljena rečenica kako je najveći uspjeh pobijediti sebe”, reći će, tipično, na jednom mjestu. Od kolega koji su imali priliku da ih Todorić povede na turneju po svojem poslovnom carstvu, možemo čuti kako se svi članovi njegove zajednice, bilo da je riječ o menadžerima, blagajnicama, traktoristima ili beračima jabuka, poslušno postrojavaju pred predsjednikom, kako mu radosno kreću ususret bez iznimke ga dočekujući s “predsjedniče!”

Navodno je krug ljudi koji su s “predsjednikom” još uvijek na “ti” vrlo uzak, a među malobrojnima je Branko Mikša, danas gotovo zaboravljeni HDZ-ov ministar gospodarstva, potom ministar trgovine, pa zagrebački gradonačelnik, u prvoj polovici i sredinom 90-ih, koji se skrasio na mjestu zamjenika Nadzornog odbora Agrokora, dakle jedne od najodgovornijih funkcija koncerna.

Uhljebljivanje zaslužnih

Na takve, pomalo zaboravljene, ali i na one nezaboravljive HDZ-ove likove iz 90-ih podsjetit će nas posvuda, prošetamo li Agrokorovim službenim poslovnim izvještajima.

Primjerice, među vodećim menadžerima koncerna naći ćemo Pirušku Canjugu, koja je u Agrokoru još od 90-ih i koja će nas podsjetiti da je njen suprug Zlatko u onim vremenima bio savjetnik Oca Nacije Franje Tuđmana, glavni tajnik HDZ-a i gospodar Zagreba.

Odemo li do stavki o najvećim Agrokorovim dužnicima, tamo ćemo naći, primjerice, Nikicu Valentića, HDZ-ovog premijera u doba najvećeg Agrokorova uspona, čijoj je tvrtki Niva inženjering Todorić posudio 12,5 milijuna kuna, pa Juru Radića, bivšeg ministra obnove i predstojnika Tuđmanova ureda, čijoj su tvrtki IGH posuđena 6,2 milijuna. Među onima u čije je tvrtke Todorić odlučio investirati svoj novac, naći ćemo npr. Borislava Škegru, Tuđmanova ministra financija i ključnog arhitekta privatizacije u kojoj je sudjelovao i Agrokor. Ministar Škegro tih je godina, kada je Hrvatsku tresla kriza likvidnosti i kada krediti kod upropaštenih banaka nisu više bili dostupni, Agrokoru potpisao državno jamstvo za izdavanje korporativnih obveznica, a danas je Agrokor jedan od financijera Škegrina Quaestus fonda.

Tražimo li, pak, stavke o Agrokorovim zaduženjima, među najvećim kreditorima pronaći ćemo vječnog direktora Zagrebačke banke Franju Lukovića, koji je početkom 90-ih zajedno s Todorićem bio upleten u aferu s nestankom državnih robnih rezervi povjerenih Agrokoru, no koja se nije zadugo istraživala. Uostalom, nisu se istraživali ni nalazi Državne revizije o nezakonitostima u privatizaciji Unikonzuma, koji će kasnije pod imenom Konzum postati stožerna Agrokorova kompanija, te o zamjeni PIK Vrbovca za dionice tvrtki Zvijezda, Silos i zagrebačkog Hotela “Intercontinental” po nominalnim vrijednostima, dakle bez procjene i natječaja.

Ako je prva dekada samostalne Hrvatske za Ivicu Todorića bila vrijeme izgradnje poslovnog carstva pod pokroviteljstvom politike, naredna dekada bila je vrijeme novih akvizicija, širenja u regiju, kojim je prerastao Hrvatsku, i stjecanja kontrole nad čitavim nizom sektora, pa tako i ključnih ljudi u njima. Likovi koji su 90-ih u prvom redu služili Ocu Nacije, čijem političkom pokroviteljstvu Todorić duguje svoj uspon, danas su se tek pridružili dugom nizu malenih figura raspoređenih unutar poduzetničke države kojom predsjedava Otac Korporacije, čiji je “zadatak osigurati bolji život cijele zajednice”.