Marksizam i problem totaliteta

Kada danas hoćemo misliti marksizam, ne kao puki objekt znanstvenog istraživnja, izvana, već iznutra, kao samokritiku, tj. kao pokušaj marksističke kritike njegove isprekidane povijesti, onda se u nas moramo pitati i o sudbini marksizma u različitim društveno-političkim sistemima. U najgrubljim crtama: moramo se pitati kako je marksizmu bilo u socijalizmu, u socijalističkom projektu Jugoslavije, gdje je deklarativno bio vladajućom ideologijom. Te, što se s njime dogodilo nakon razaranja Jugoslavije i uspostave niza navodno liberalnih parlamentarnih demokracija, u kojima ne samo da je marksizam izgubio dominantnu poziciju, već je i otvoreno proganjan – kao nauk stran biću svih ovih novokomponiranih krpeža, tzv. nacija-država.

Odmah se nameće zaključak, o tome smo već pisali, da se promjena sistema (ono što se tek naknado iz ideologema tranzicije u demokraciju, prevrednovalo u stvarnu regresiju u rubni kapitalizam), samoj marksističkoj misli nadala izvanjskom. Naime godine 1989., odnosno u nas 1991., nisu se pokazale kao teorijske prekretnice, bitne za uspostavljanje novih paradigmi shvaćanja čovjeka i svijeta, već je totalitet s rupom, simboliziran izrezanom petokrakom na državotvornim trobojnicama, zakrpljen starom kramom iz ideološkog arsenala država-nacija i njihovih civilnih društava, pod kojom do danas stenjemo.[1]

Za naše prilike to je značilo da se od prije postojeća, a u drugom dijelu 80-ih g. već otvoreno antikomunistički i hladno-ratovski formulirana, dilema “demokracija ili totalitarizam“ nametnula u mjeri da je potpuno prevrednovala lijevo nasljeđe u doslovno realizirane metafore, po kojima socijalizam jest barbarizam, jest realizirana komunistička utopija. Zatvorena misao da vlast komunističke stranke jest komunizam trebala je postati garancijom da je nova vlast nominalno demokratskih i građanskih stranaka – građanska demokracija. Upalost u konkretnost novog “građanskog“ života mnogi su platili glavom, a mi drugi, preživjeli, uglavnom se i danas pouzdajemo u sudske, a ne političke revindikacije.

Traži li se godina razdjelnica početka odustajanja od socijalističkog projekta u nas, može ju se naći već u “veselim 60-im“, a godina 1968. obično se koristi da bi se to događanje zbilo u jednu točku.[2] Četrdest godina nakon tih događanja moramo se pitati, kako je i u svom prvom zagrebačkom nastupu na SFF-u tim povodom rekao Slavoj Žižek, ne što je živo, a što je mrtvo iz vremena tih kontestacija, već kako da mi današnji budemo barem na istom nivou spram pitanja našeg vremena na kome je bila tada Nova ljevica 60-ih u svome?[3] Zbog toga nam je nužno uvesti razlikovanje između uvijek poželjnog historizma i pukog jalovog historicizma, kada danas govorimo o genezi ljevice u ovim krajevima kao, ipak još uvijek, ključu za razumijevanje sadašnjeg trenutka u proizvodnji marksističke teorije i eventualne lijeve politike.

Jesu li zadnje dvije relevantne teorijske grupe, koje su se u nas pojavile i ostavile traga, jugoslavenski praksisovci i slovenski lakanovci, po svom bitnom određenju danas prošlost, pitanje je vrijedno diskusije. Odgovor na to pitanje u mnogome ovisi i od toga shvaćamo li njihovu marksističku produkciju kao filozofiju, teoriju ili samo znanost. U svakom slučaju grupa okupljena u Ljubljani oko pokreta teorijske psihoanalize, a čije jezgro danas čine uz neizbježnog Žižeka i Mladen Dolar i Alenka Zupančič, ne samo da redovito piše i djeluje, već je njen utjecaj možda i veći no ikad.[4] Obzirom na jugoslavensku, ali i samo slovensku situaciju, to nije bez izvjesne ironije. Priznati su kada su postali činjenicama “izvozne“ anglo-američke književne produkcije, koja sa Slovenijom ima tek posredne veze. Pa, dok su u Jugoslaviji zauzimali relativno marginalni, dijelom samoizabrani, dijelom nametnuti, položaj, danas su ovi teoretičari ušli u prazninu koju, obzirom na marksizam, u nas oko sebe ostavljaju nesuđeni nastavljači praksisove filozofije. Ova akademska, sada već ostarjela “Praxisova djeca“ uglavnom su se prešutno (osim prigodničarske muzealizacije) odrekla učitelja, izabravši tranzicijski kurentnije pravce u teoriji ili se povukavši u izučavanje predmarksističke, građanske povijesti filozofije.

Post-marksističku idilu kvare još uvijek i knjige Milana Kangrge, koje nastavljaju izlaziti i nakon smrti ovog filozofa, 2008. g. Ovaj naš “Posljednji Mohikanac marksizma“, koji je znao da to neće ostati, te da će njegova “poruka u boci“ naći svoje nove čitatelje, vjerovao je u naše “vraćanje u budućnost“, kojim “uvijek iznova sve započinje kao re-evolucija, da bi uopće nečega bilo“, kako je volio govoriti. Njegov pokušaj nadilaženja filozofije kao ideologijskog poljepšavanja strahovite klasne zbilje kroz čitavu dosadašnju klasnu historiju čovječnastva, putem spekulacije kao “filozofije koja prodire pod kožu, a ne ostaje na površini te životne strahote“[5], sada možemo čitati i u posthumno izašloj studiji “Spekulacija i filozofija“.

U suvremenoj raspravi oko obnove marksizma posebnu poziciju gradi Rastko Močnik, nekada i sam “ložač“ u lakanovskoj lokomotivi, koje se “strojovođom“ smatrao Žižek, i krug mlađih teoretičara koji se sada okuplja oko njega[6]. Povratak marksizmu ovdje je mišljen kao povratak angažiranoj teoriji, novim revidiranjem svojedobnog kulturološkog i jezičkog obrata, analizom novih konjuktura i teoretizacijom revolucionarnih politika.

Nanovo mišljeni odnosi baze i nadgradnje, čovjeka kao realnog historijskog subjekta, kritike političke ekonomije itd. i sl. neodvojivi su od problema totaliteta kao konceptualnog sredstva. Parafrazirajući pokojnog češkog filozofa, Kangrginog vršnjaka i prijatelja, Karela Kosika, možemo reći da je problematika totaliteta sigurno najuže povezana s problematikom revolucije, a (p)ostaje problemom i danas, kada se nove države na ovim prostorima definiraju kao supsidijarne, obzirom na događanja u centrima kapitalske moći[7]. Problem izučavanja nekog konkretnog totaliteta mora odgovirti ne samo na pitanje što je stvarnost, već i kako je stvarno ljudsko društvo? Tek u tom postavljanju pitanja koje utvrđuje što je društvena stvarnost, utvrđivanjem toga kako je društvena stvarnost stvarana, sadržano je revolucionarno poimanje društva i čovjeka.

Ako je odgovor na pitanje što je historijska činjenica, samo dio glavnog pitanja što je društvena stvarnost, svaki budući marksizam neće biti moguć i bez filozofije. Totalitet bez suprotnosti je prazan i nepokretan, suprotnosti izvan totaliteta su formalne i proizvoljne. Ostaje zadatak da odgovorimo na pitanje što je naš konkretni totalitet, bez da zapadnemo u neki od “lažnih“ totaliteta, koji nam se više no ikada, sada i ovdje nude.[8]

Ako je još uvijek ili ponovo tako da je dijalektika teorija i metoda radikalnog preobražavanja stvarnosti, prevladavanja svakog dogmatskog stupnja, svake forme (ma kako progresivna ona bila u prošlosti), koja teži da se trajno ustali i ako više ne odgovara ljudskim potrebama, onda ima nade za nadilaženjem ograničenja marksizama prošlosti u marksizmima budućnosti, koji još nisu napisani.


[1] Vidi npr. Fridric Jameson: Five Theses on Actually Existing Marxism, Monthly Review 1996. i Alain Badiou: Mračni raspad / Okraju državne istine, Jan van Eyck Academie i Arkzin, Maastricht i Zagreb 2009.

[2] Vidi dokumente konferencije održane 3. i 4. decembra 2010. u Zagrebu, Sweet 60s, Movements and Places, koja se bavila istraživanjem nepoznatih teritorija samoupravljanja u kontekstu Jugoslavije 60-ih. Između ostalih na toj konferenciji u organizaciji tranzit.at & WHW, a u okviru Šangajskog Bienala, govorili su i Matko Meštrović, Branislav Dimitrijević, Vesna Kesić, Ozren Pupovac i Dejan Kršić.

[3] Evo kako Žižek opravdano kritizira današnju ljevicu, svu u znaku “diskursa Sveučilišta“: – Današnju ljevicu (ili barem ono što je od nje ostalo) opsjeda strah: to je strah od izravnog suprotstavljanja Državnoj Moći. One koji još uvijek ustraju na borbi protiv nje (a kamoli one koji bi je željeli direktno preuzeti) odmah se optužuje da su zaglavili u ‘staroj paradigmi’: zadaća se danas sastoji u odupiranju Državnoj Moći povlačenjem iz njezina dometa, izuzimanju iz njezina kruga, stvaranju novih prostora koji se nalaze izvan njene kontrole. Ovu dogmu današnje akademske Ljevice najbolje sažima naslov knjige, zbirka intervjua s Tonijem Negrijem: Goodbye Mister Socialism“, u Slavoj Žižek: Gdje smo 40 g. nakon ’68?, Up & underground, br. 13-14, Zagreb 2008. Pitanje je samo kojoj se državnoj moći i kako Žižek upire?

[4] Dovoljno je samo pobrojati novije knjige u prijevodu na srpsko-hrvatski jezik, sada dostupne u nas: S. Žižek (izbor): Sublimni objekt ideologije, Arkzin, Zagreb 2002.; Nedjeljivi ostatak – o Schellingu i srodnim stvarima, Demetra, Zagreb 2006; Škakljivi subjekt – odsutni centar političke ontologije, Šahinpašić, Sarajevo 2007.; Paralaksa, Antibarbarus, Zagreb 2009.; Mladen Dolar: Glas i ništa više, Disput, Zagreb 2009.; O škrtosti i o nekim s njom povezanim stvarima, Antibarbarus, Zagreb 2009.; Alenka Zupančič: Realno iluzije, Jesenski & Turk, Zagreb 2001.

[5] U razgovoru sa Borislavom Mikulićem pod nazivom “Čamac na Stiksu“, vođenim povodom njegova 84. rođendana, 1. maja 2007, sada dostupnim i u knjizi Milan Kangrga: Filozofske rasprave, Euroknjiga, Zagreb 2008.

[6] Za ovu grupu, ne bez utjecaja i na najmlađu i srednju generaciju teoretičara u Zagrebu i Beogradu, dobar početni uvid predstavlja nedavno objavljen temat o historijskom materijalizmu, koji su u časopisu Teorija in praksa (godina 63, br. 1, 2011.) uredili Rastko Močnik i Marko Kržan. Radove su priložili: Viljem Merhar, Marko Kržan, Maja Breznik, Rastko Močnik, Branko Bembič, Lev Centrih i Jernej Habjan.

[7] O konceptu homo oeconomicusa Kosik piše: -Bilo bi veoma poučno pratiti istoriju koncepcija “ekonomskog čoveka“. Što je više fetišizovana nauka (politička ekonomija), tim joj se više ukazuju problemi stvarnosti kao isključivo logička ili metodološka pitanja. Buržoaska politička ekonomija već je izgubila svest o međusobnoj povezanosti “ekonomskog čoveka“ političke ekonomije s ekonomskom stvarnošću kapitalizma, u kojem je čovjek realno i praktično reduciran na apstrakciju “ekonomskog čovjeka“; “ homo oeconomicus“ je za nju “racionalna fikcija“ (Menger), “nužna logička fikcija“ (H. Wolff) ili “radna hipoteza“ i “korisna karikatura“ (H. Guitton). Nasuprot tome , Gramsci (Il materialismo storico, 266, i d.) pravilno ističe povezanost “ekonomskog čoveka“ s problematikom i stvarnošću ekonomske strukture, u kojoj je proizvedena apstraktnost čovekova.“ U knjizi Karel Kosik: Dijalektika konkretnog; Studija iz problematike čoveka i sveta, Prosveta, Beograd 1967.

[8] Kao što u predgovoru ovoj davnoj Kosikovoj knjizi citira Mihajlo Marković, potrebna nam je kritika tri vrste “lažnog“ totaliteta: onog praznog, onog apstraktnog i onog lošeg. U prvi zapadamo pri svakom pokušaju da se stvari sagledaju direktno, bez posredovanja dijalektičkih oscilacija. U apstraktnom totalitetu cjelina je hipostazirana na račun dijelova, dok je u lošem totalitetu stvarni subjekt zamijenjen mitologiziranim.