Univerzitet između interesa ceha i perifernoga kapitalizma

Ovogodišnja akademska godina počela je zloslutno: Ministarstvo je ukinulo sufinanciranje doktorskog studija i najavilo ograničeno stipendiranje na malobrojnim područjima, pod uvjetima koje će samo odrediti. S obzirom na to da su kandidati i kandidatkinje koji su uspjeli kupiti pravo na doktorski studij studirali već cijeli semestar, univerziteti su preuzeli izvršenje: po diktatu Ministarstva izabrat će stipendiste pod uvjetima kakve sami nikada nisu zahtijevali za doktorski studij. To i mnogo drugoga ostavlja utisak da državna vlast i univerzitetske  uprave zajedno uništavaju univerzitet. Ili se barem trude da univerzitet više ne može obavljati svoju zadaću: da više ne proizvodi znanje i prenosi ga na mlade generacije.

Mrvljenje visokog školstva

U školskoj godini 2002/2003. bilo je u Sloveniji dvanaest samostalnih visokoškolskih zavoda (u nas su to veleučilišta i visoke škole, op.p.). Godine 2010. bilo ih je trideset; svi osim jednoga su privatni. U istome razdoblju javni su se univerziteti neznatno širili: mariborski za šest fakulteta (od deset članova na šesnaest), koparski za jednu visoku školu (od pet članova na šest), ljubljanski univerzitet je stagnirao (cijelo vrijeme 26 članova). Četiri su javna visokoškolska zavoda (tri univerziteta i jedan samostalni fakultet) 2010. izvodila 560 studijskih programa, a 26 privatnih visokoškolskih zavoda izvodilo je 103 programa. Za posljednje desetljeće karakteristična je, dakle, privatizacija visokog školstva, čiji učinak je munjevit ekstenzivan razvoj samostalnih visokoškolskih zavoda s malim brojem studijskih programa.

Ti zavodi u velikoj većini nisu sredine u kojima bi se odvijao dijalog između različitih teorijskih postupaka, gdje bi u kritičkom suočavanju proizvodili nove problematike i koncepte. Oni uglavnom mogu prenositi kanonizirano znanje, koje spada u mehanizme društvene reprodukcije. Te ustanove ne proizvode teoriju, nego prenose proizvode teorijskih praksi, na način kako su se oni “socijalizirali” u određenoj povijesnoj okolini. Prenose “znanje” upregnuto u očuvanje i obnavljanje odnosa gospodstva i iskorištavanja, tzv. korisno i primjenljivo znanje.

Privatizacija i deregulacija visokog školstva automatski su pokrenuli procese koje inače planira Vladin program za visoko školstvo. Samonikla logika ekstenzivne i protuteorijske ekspanzije visokog školstva ispunila je program Vlade i prije no što ga se ona dosjetila. Kolektivno mišljenje političke klase i administracije zarobljeno je, dakle, u sistemske automatizme. Ali ti procesi, koje bi Vlada voljela pokrenuti te koje sistem pokreće sam od sebe, nisu doveli do učinaka koje Vlada očekuje. Nisu povećali produktivnost kapitala, što znači da automatska logika perifernoga kapitalizma ne uspijeva sama osiguravati učinkovitu reprodukciju kapitalskih odnosa. Politička klasa, koja u mišljenju ne može segnuti preko te automatske logike, zato i ne može uspješno regulirati privredne procese. Prije ili kasnije mora prepustiti drugim zastupnicima svjetskoga kapitala da uređuju državu i učine je prijemčivom spram akumulacije kapitala.

Administrativna centralizacija

Uporište akademskih procesa nisu javni univerziteti, nego njihovi članovi, fakulteti i visoke škole. Sonja Kump je u jedinom empirijskom istraživanju o tom pitanju već odavno ustvrdila da na ljubljanskom univerzitetu nema zajedničke akademske kulture. Suočenje između različitih teoretskih postupaka i problematika, dijalog između disciplina, uvođenje u teoretske prakse i praktično prenošenje znanja, odvijali su se na fakultetima i visokim školama, u strukovnim društvima, nekoć pogotovo oko znanstvenih i kulturnih časopisa, a ne na univerzitetima. Univerzitetska cehovska autonomija nije mogla (a često nije ni htjela) osigurati autonomiju teorijskim i znanstvenim praksama.

Univerzitet, sa svojom cehovskom zatvorenošću te kooptacijskim načinom kadrovske reprodukcije, gotovo nikada nije mogao sam riješiti temeljno protuslovlje između zahtjeva teoretskih praksi i praksi uvođenja u teoriju s jedne strane te autoritarne hijerarhijske strukture s druge. U povijesti je univerzitet često ograničavao znanstveni i civilizacijski razvoj i širio mračnjaštvo.

Uspješna rješenja univerzitetskog protuslovlja dolazila su od države i pokrenuli su ih sistemski procesi. To je paradoks, s obzirom na to da su se, s druge strane, države često diletantski i rušilački miješale u univerzitet. Ali čini se da se u bolonjskoj reformi državno posezanje susrelo s automatskom institucionalnom logikom univerziteta. Bolonjska reforma pokušava preobraziti evropske univerzitete po ugledu na opće obavezno školstvo, a to znači pomoću klasičnog postupka koji je izumila administrativna monarhija – pomoću homogenizacije, standardizacije i dezindividualizacije. Za odnos između univerziteta i njegovih članova to znači da univerzitet centralizira aktivnosti na administrativnim, a ne na sadržajnim načelima. Univerziteti su zgrabili bolonjsku reformu i iskoristili priliku da postignu administrativnu centralizaciju – ali su time uništili ono malo teoretskih praksi i akademskih procesa, koji su se sačuvali barem među nekim članovima javnih univerziteta.

Korporativno upravljanje

U visokom školstvu istodobno se odvijaju dva procesa: usitnjavanje nastavnih procesa na (gotovo isključivo privatnim) samostalnim visokoškolskim zavodima s malim brojem studijskih smjerova i, s druge strane, administrativna centralizacija na univerzitetima. Procesi su formalno proturječni, no u stvarnosti uzrokuju jednake učinke. Administrativna univerzitetska centralizacija ukida mogućnosti za akademske procese na institucijama članovima univerziteta, gdje su se nekada mogli odvijati. Usitnjavanje nastavnih procesa pomoću mase privatnih zavoda garantira da na novim ustanovama nema institucionalnih mogućnosti za akademski proces.

Državna posezanja u visoko školstvo u sladu su sa spontanim procesima: jačaju administrativnu centralizaciju na zavodima i pospješuju usitnjavanje nastavnih procesa. Prijedlog nacionalnog programa visokog školstva uvodi korporativno upravljanje na visokoškolske zavode (a to znači još veću centralizaciju, još goru autoritarnost, još kruću hijerarhiju) te daje zavodima ovlasti koje dosad nisu imali. Savjet nacionalne Agencije za kvalitetu u visokom školstvu lani je u dva navrata odbio prijedlog pisca ovog članka da se među mjerila za akreditaciju zavoda unese i zahtjev da stvaraju “akademsku sredinu”, a to znači da nude institucionalnu potporu akademskim procesima. Ivan Leban je u “Delu” (od 29. siječnja 2011.) upozorio da se procesi birokratizacije odvijaju po cijeloj Evropi. Tako država na članovima javnih univerziteta uništava akademske procese, a drugdje onemogućuje  da do njih uopće dođe.

Automatski institucionalni procesi, koji proizlaze iz arhaičnosti univerzitetske ustanove, po učincima se podudaraju s državnim posezanjima, proizašlima iz strategije suvremenih vladajućih klasa. Uprave univerziteta – ili, točnije, univerzitetski menadžment – uglavnom se prepuštaju automatskoj institucionalnoj logici. Ali i politička klasa se prepušta automatskoj logici kapitalističkog sistema.

Što nakon univerziteta?

Periferne vladajuće klase neposredno skrbe za dvoje: da pod svoju jurisdikciju namame kapital i u njoj ga zadrže; da si osiguraju rentijerske položaje, s kojih mogu prisvajati udio od viška vrijednosti, koji otiče u svjetska središta. Strategija suvremenoga perifernoga kapitalizma zato se trudi da visoko školstvo upregne u korisnost za kapital i u reprodukciju kapitalističkih odnosa. Teorija, njeno prakticiranje i njeno prenošenje, sa stajališta vladajućih klasa samo su kolateralne žrtve. Tihi izgon teorije sa stajališta vladajućih utoliko je više dobrodošao jer pomaže u reprodukciji kapitalističkih odnosa te, u njihovom okviru, očuvanju podređenog položaja periferne države u svjetskom sistemu: a oboje je uvjet njihove klasne vladavine.

S druge strane, vlast univerzitetskih “mandarina”, nejednakosti i iskorištavanje na univerzitetima temelje se na statusnim hijerarhijama. Legitimaciju za hijerarhije i iskorištavanje univerzitet si posuđuje iz vladajuće ideologije. Vladajuća ideologija ujedno integrira univerzitetski aparat u opću konstrukciju kapitalističke države. Pomoću te opće konstatacije možemo pojasniti upropaštavajuće novotarije, koje univerzitetski menadžment nameće protiv autonomne logike znanstvenih praksi: neokolonijalna mjerila za izbor u naziv; istjerivanje teorije; istjerivanje kvalitetnih lokalnih znanstvenih tradicija koje su nekada bile od međunarodnog značenja; masovno uvođenje prekarnih radnih odnosa; surovo iskorištavanje asistentica, asistenata, lektorica, lektora, vanjskih suradnica i suradnika.

Budu li se ti procesi dalje odvijali, uskoro više neće biti univerziteta, postojat će još samo uglavnom privatne specijalizirane škole, podređene vlasti kapitala, koja je na rubu, prema kojem puzimo, posebno kruta. Još ćemo prakticirati onu teoriju za koju ne treba puno novca, ali na rubovima, kao sada na Radničko-punkerskom univerzitetu u Metelkovoj. Ostalo će biti tišina.

(“Delo”, 5. ožujka 2011, sa slovenskoga preveo: Srećko Pulig)