“Ćaća” dosad najinteresantniji
58. Festival igranog filma u Puli, 9. do 23. srpnja
Na polovici najobilnijeg pulskog festivala od hrvatske samostalnosti, glavni dojmovi, oni koji se tiču nacionalne konkurencije, nisu najpovoljniji. Festivalski šušur bolji je nego ikad, u međunarodnom programu vidjeli smo bar dva izvrsna filma (Von Trierovu “Melankoliju” i berlinskog pobjednika, “Nader i Simin se rastaju” Iranca Aghara Farhadija), ali prvih pet uradaka iz nikad brojnijeg nacionalnog programa ne obećava iznadprosječnu žetvu.
Ivandin mediokritetski rad
Otvarajući film festivala, “Lea i Darija” Branka Ivande, fikcionalizacija je života zagrebačkih pubertetskih kazališnih zvjezdica iz razdoblja uoči i na početku II. svjetskog rata, Židovke Lee Deutsch i Njemice Darije Gasteiger. Ono što je mogla biti provokativna tema filma – Leina (biseksualna?) upućenost na vršnjakinju s jedne i mladog ustašu s druge strane, dakle nekonvencionalna erotska konstelacija povezana sa socijalnom nepoćudnošću (Židovka u svojevrsnom trokutu s Njemicom i ustašom) – Ivanda je obradio površno i dramaturški nekonzistentno, kao uostalom i svaki drugi motiv kojeg se dohvatio. Stoga je i dobar izbor dviju slatkih debitantica u naslovnim rolama, Klare Nake i Tamy Zajec, ostao bez ikakve nadgradnje. Najkraće – još jedan Ivandin mediokritetski rad.
“Fleke” debitanta Alda Tardozzija mogle bi se opisati kao svojevrstan pokušaj korekcije “Thelme i Louise” s adolescentskim protagonisticama i u zagrebačkim ambijentima, korekcije koja poručuje kako granice ženske solidarnosti u otporu patrijarhatu moraju postojati, da ne mogu narušavati individualni identitet, te da ultimativna (auto)destrukcija nije rješenje za psihosocijalne probleme. Poruke su dobre, ali je izvedba jako oscilativna: “Fleke” se kreću u rasponu od patetične pretencioznosti s podosta klišea do izrazite solidnosti, pa je i ukupni dojam vrlo podijeljen. Da je ista priča došla u ruke tandema Hana Jušić – Sonja Tarokić, vjerujem da bi rezultat bio daleko impresivniji.
Daleko dojmljiviji mogao je ispasti i novi film Dalibora Matanića “Ćaća” da ne pati od čini se nerješivog problema ovog autora – scenarija. Smještena u ruralni lički ambijent, Matanićeva triler-horor drama o dvjema sestrama, koje uz asistenciju njihova dečka odnosno ljubavnika pokušavaju razriješiti odnos s otuđenim ocem, jako je dobro režiran i izrazito atmosferičan komad filma, no neka dramaturška rješenja i neke linije koje krasne glumice Judita Franković i Iva Mihalić moraju izgovarati daleko su ispod onoga što Matanić može i zna, ali – kao režiser. Ipak, “Ćaća” je najinteresantnije što smo dosad vidjeli od hrvatske ponude na aktualnoj Puli.
Zanimljivi dječji naslovi
Glavni mu je konkurent drugi ovogodišnji projekt njegove agilne producentice Ankice Jurić Tilić, istoimena adaptacija popularnog Kušanovog dječjeg romana “Koko i duhovi”, koju je ostvario književnikov sin, debitant Daniel Kušan. Vrlo dobar dizajn i solidne glumačke izvedbe u nas uvijek problematične djece-glumaca glavni su aduti filma kojem nešto više vještine u postavljanju napetih krimi-prizora nedostaje do punog gledateljskog zadovoljstva.
I drugi ovogodišnji hrvatski dječji naslov, “Duh babe Ilonke”, prvijenac Tomislava Žaje, sočno je dizajniran i glumački korektan, no ta komedija koja koketira s nadnaravnim i mjuziklom manje je uspjela, a bode oči primitivnom političkom korektnošću koja zahtijeva da se društveni napredak jedne romske obitelji poveže s tradicijom koja čuva romski identitet, pri čemu je taj identitet prikazan kao skup notornih klišea o Romima protiv čega se film navodno bori.