Fuchs je politički mrtvac

Ministar znanosti i obrazovanja Radovan Fuchs u političkom je smislu već mrtav, no – zahvaljujući suvremenoj informacijskoj tehnologiji – on to još uvijek ne zna. Štoviše, nije ta klinička činjenica dosad postala sasvim jasna niti premijerki Jadranki Kosor, premda će ga upravo ona po skorom kraju neminovno pustiti niz vodu, i to bez prigodnih suza. S gubitnikom formata kakvog si je taj iskrojio, ne ide se niti na isti aerodrom, kamoli zajedno na izbore.

Ostaje pitanje: zašto ga onda trpe, ako je već njegovo inzistiranje na poturanju triju neprihvatljivih novih zakona o visokom školstvu i znanstvenoj djelatnosti, baš tako naočigled skaredno? Tri su odgovora na to pitanje, i svaki je od značaja. Prvo, Kosor je zaista nedorasla svom poslu, i svaka je naša bojazan pritom na mjestu. Drugo, i dalje nipošto ne treba potcjenjivati utjecaj interesnih krugova što stoje iza čitave te kontrarevolucionarne ujdurme od zakonodavstva udaljenog od očiju i dobrobiti stručne i jednako šire javnosti. Treće, specifičnu ulogu među potonjima imaju stanoviti poslovno involvirani mediji, odnosno njihovi gazde.

“Jutarnji” opet laže

Dok završavamo i šaljemo u tiskaru ovaj broj “Novosti”, na dan drugog zasjedanja saborskog Odbora za znanost i obrazovanje, gdje bi trebalo biti odlučeno hoće li se Fuchsovi nacrti odmah slati saborskim zastupnicima, oko toga ćemo formalno prognozerski ostati suzdržani. Najvjerojatnije će se, koliko je ovoj redakciji znano, to fil(is)tarsko tijelo odlučiti za neku formu odlaganja problema do rujna. Mi se dotad pozabavimo rečenim trojno strukturiranim okolnostima.

Krenemo li od kraja – od subjekata u časnoj žurnalističkoj branši – dade se kod glasila iz matice uočiti respektabilna dosljednost, proporcionalna njihovu startnom ulogu. O konkretnoj, profitnoj motivaciji najupornijih među njima, u ovom izdanju donosimo zaseban tekst, pa sad to nećemo dodatno obrazlagati. Oni, dakle, Fuchsa još uvijek drže na aparatima, za što je dobar primjer podvala “Jutarnjeg lista” u broju od 7. srpnja, dan nakon početka štrajka koji je Sindikat Akademska solidarnost organizirao zbog recentnog slanja nacrta spornih zakona u saborsku proceduru.

“Jutarnji” je tad na naslovnici objavio “ekskluzivu” iz diktafona nepotpisane novinarke koja je, međutim, nimalo inkognito prisustvovala skupštini sindikata. Ekskluzivnost se sastoji u tome što nas EPH-ov dnevnik uvjerava kako je sindikat na početku zabranio novinarima da ostanu na skupštini, a nije, baš nijednom od nas. “Jutarnji list” laže – mada nije ni ova konstatacija neka ekskluziva – donoseći pred čitatelje tobožnji zapisnik što ga posjeduje samo ta redakcija.

Jedina pikanterija, reklo bi se, koju te novine izvlače na površinu, jest naposljetku sam njihov ekskluzivni konstrukt o poslovično besposlenim urotnicima koji radi svojih ne baš sasvim poznatih, ali zasigurno sumnjivih ciljeva, nastoje djelovati izvan dosega objektivne novinarske pozornosti, reprezentirane nadasve “Jutarnjim listom”. Osim toga falsificiranog dojma, nema u objavljenom “zapisniku” gotovo ničega štetnog po Akademsku solidarnost ni po javnost općenito.

Sindikalni kolaborant

Primjer za ponuđeni odgovor na drugo gore navedeno pitanje, pak, osigurala nam je nekoliko dana kasnije Danica Ramljak, ravnateljica Instituta “Ruđer Bošković” u Zagrebu. Ona je 12. srpnja u Europskom domu, na “radnom sastanku” okupila mahom istomišljenike na temu triju zakona – dio ravnatelja javnih instituta, rektore nezagrebačkih sveučilišta i Nezavisni sindikat znanosti i visokog obrazovanja – a koji su tako i okarakterizirani u njezinu pozivu.

S druge strane, pozvani su na skup opozicijski članovi delikatnog saborskog Odbora za znanost i obrazovanje. U pozivu se još navodi: “Sastanku će nazočiti predstavnici medija”. Na vratima dvorane, pak, ispriječila su nam se dvojica zaštitara Sokol Marića, plaćena javnim novcem, s popisom sudionika sastanka i novinara ili medija pojedinačno pozvanih na tu svojevrsnu marketinšku prezentaciju stavova Danice Ramljak i Vilima Ribića iz NZVO-a, inače strastvenih pobornika Fuchsove politike etatizacije i paralelne komercijalizacije visokog obrazovanja i znanstvene djelatnosti. Izuzev taktički diskretnih privrednih i financijaških aktera, tamo se doista okupio bitan dio akademskih eksponenata spomenutog interesnog kruga: oni su njegovi najviši fah-operateri.

Ravnateljica IRB-a i predsjednik NZVO-a bili su prisutni i na prvoj sjednici Odbora za znanost i obrazovanje, prekinutoj kada su SDP-ovi članovi napustili prostoriju i tako ga ostavili bez kvoruma. Ali, tada je o ishodu ustvari odlučilo bogato kolektivno politikantsko iskustvo HDZ-a kojim se već neko vrijeme pronosi refleks i osjećaj kakvog još uvijek ne registriramo kod njegove šefice, dakle, spoznaja da je uslijed napadno širokog i uvjerljivog otpora hrvatske akademske zajednice Fuchsovom konceptu, ova bitka već izgubljena.

Smisao štrajka

Nije tajna da su se članovi HDZ-a i SDP-a dogovorili oko pitanja kvoruma, budući da pripadnici (većinske) stranke ne mogu otvoreno djelovati kontra centralnog diktata. Uostalom, SDSS-ov član odbora Milorad Pupovac tada im je, i ne samo tada, stavio na znanje da oko triju zakona niti u Saboru ne računaju na podršku njegova, manjinskog kluba zastupnika.

To znači da bi čak i uz eventualno naknadno dosezanje kvoruma u odboru, predlagatelj izvjesno izvisio na samome saborskom glasanju. Osim ako ne bi nekako kupio glasove npr. ljutih dušmana iz HDSSB-a, ili pomoću kakve slične perverzije.

Dinamika posrnule zakonodavne procedure, međutim, također u punoj mjeri otkriva krajnji smisao mnogima često nejasne koncentriranosti Akademske solidarnosti na svaki pojedini moment ove priče, tako i smisao njihova štrajka koji je u potpunosti ostvaren jedino na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. A i u tome žarištu otpora antijavnoj politici, štrajk će za koji dan biti suspendiran, sve do povratka saborskih zastupnika s godišnjeg odmora. Ipak, oni se upravo legitimiraju kao aktualni posrednici avangardne društvene energije, u opticaj vrativši puni značaj i efekt javnog angažmana.

Bez štrajkačke požrtvovnosti Akademske solidarnosti, kako je njezinim aktivistima prošlog tjedna neslužbeno rekao i jedan član saborskog odbora, ne bi bilo moguće zaustaviti zakone. I više od toga, ne bi za to u Saboru bilo gotovo nikakvog interesa.

Ovako ih HDZ može donijeti isključivo totalnom nasilnošću, uz neviđene akrobacije i kardinalne posljedice. Ali, ako već ne jednom Radovanu Fuchsu, vjerujemo da će ljetni odmor ipak dobro činiti hrvatskoj premijerki – od nje smo i krenuli s pregledom – jer joj dospijeva posljednji čas da ovim povodom otvori iole suvislu izlaznu strategiju.