Kirbaj i kotlovina

Klasična marksistička postavka o kvantiteti koja rađa kvalitetu u Puli se nije potvrdila. Čak deset filmova u nacionalnom programu na kraju je rezultiralo prosječnim dosezima i, što je najvažnije, za razliku od niza prošlih godina festival nije ponudio niti jedno ostvarenje iznimne vrsnoće. Žiri je ostao zatravljen uratkom Tomislava Radića “Kotlovina”, dodijelivši mu Veliku zlatnu arenu za najbolji film i Zlatne arene za najbolji scenarij, glavnu mušku i žensku ulogu, sporednu mušku i ton, a pridružila se i nacionalna udruga filmskih kritičara, ovjenčavši ga Oktavijanom za najbolji film.

Međutim, “Kotlovina” baš i nije impresivno gledateljsko iskustvo. Rađena u hiperrealističkoj maniri dvaju prethodnih Radićevih filmova, izvrsnog “Što je Iva snimila 21. listopada 2003.” i neusporedivo slabijih “Triju priča o nespavanju”, ona se kvalitetom smjestila negdje između. Oslonjena na mozaičnu naraciju i veliki glumački ansambl, ta storija o okupljanju familije radi dolaska jedne od triju sestara koja se nakon tridesetak godina vraća iz Australije, tek je djelomično uspjela. Početni dijelovi filma, što paralelnom montažom prate bračni par koji priprema okupljanje i goste koji automobilima pristižu, neuvjerljivo su napisani i glumljeni te prilično nevješto režirani, no nakon okupljanja na imanju nedaleko od Zagreba radnja postaje zanimljivija, dijalozi i glumci bolji, a režija sigurnija.

Problematične odluke žirija

Ipak, Radiću nije uspjelo ono ključno u toj vrsti filmova – da se naizgled banalne krhotine zbivanja sklope u visoko dojmljivu životnu cjelinu, odnosno da se u tzv. malom dramskom prostoru sugestivno profilira mnoštvo karaktera. Malo koji od likova doista uspijeva punokrvno zaživjeti, a uz to njihove mjestimične tirade o hrvatskoj dijaspori i EU-u zvuče kao šuplji kliše. Otežavajuća okolnost je i bezlična digitalna fotografija, valjda mišljena kao ultimativno realističko sredstvo, no učinak je onaj televizijske slike projicirane na veliko kino-platno.

Povodom “Kotlovine” nemoguće je ne komentirati odluku žirija da uloge bračnog para koji organizira okupljanje (solidno ih igraju Mirela Brekalo Popović i Draško Zidar) nagradi Zlatnim arenama kao glavne, dok su istovremeno (usput rečeno, znatno sugestivnijoj) Ivi Mihalić za Matanićevog “Ćaću” (Zlatna arena za režiju) dodijelili Zlatnu arenu za najbolju sporednu ulogu, iako je ona po istim kriterijima nesumnjivo glavna. Apsurd je tim veći što je Zlatna arena za najbolju sporednu mušku rolu otišla “Kotlovininom” Borisu Buzančiću, čija je uloga kvantitativno nekoliko puta manje od one Ive Mihalić.

I dok je žiri precijenio Radićev osmi film, potcijenio je prvi Stanislava Tomića. Nastao u nezavisnoj produkciji, njegov “Jozef” svojevrsni je film-pjesma (u smislu Mannova “Posljednjeg Mohikanca”) sa stanovitom stripovskom notom, no umjesto da u tome vidi određenu zanimljivost, čini se da se žiri priklonio onima koji su sve to doživjeli kao dugometražni video-spot, u negativnom smislu dakako. “Jozef” intenzivnom fluidnošću, s  malo prostora posvećenog karakterizaciji, a oslanjajući se na kombinaciju naturalističke poetičnosti i patosa na način usporediv s onim špageti-vesterna, gradi narativ o štafetnom šetanju naslovnog imena od jednog do drugog hrvatskog vojnika u sklopu austrougarske soldateske na istočnom frontu u Prvom svjetskom ratu, da bi se na kraju ispostavilo kako je riječ o imenu Josipa Broza koje u konačnici prisvaja osebujni ruski oficir povezan s Čerkezima, koji u “Jozefu” zauzimaju poziciju Indijanaca u američkom (pred)vesternu.

Odlično snimljen i montiran, s tek jednom izrazitom manom – nametljivom muzikom Marka Perkovića Thompsona koji je prilično stereotipno spojio iskustva špageti-vesterna i etna – Tomićev debi zaslužio je više od de facto ponižavajuće Zlatne arene za specijalne efekte, jer u ovogodišnjoj konkurenciji njegov je film bio jedan od najsvježijih.

No mnogo gore prošao je debi Irene Škorić “7 seX 7”, sastavljen od sedam erotskih pričica, koji su kritika i kuloari gotovo unisono pokopali. Istina je, pričice su uglavnom prilično tanke, ali su isto tako prilično efektno uobličene (svaka u jednom kadru), s naglaskom na izražajnom dizajnu. Erotizam se kreće u rasponu od suptilnog do raznih varijanti humornog i za hrvatske konzervativne prilike prilično je smion, o čemu svjedoči i scena gej ljubljenja koja je u Areni izazvala negodovanje publike. Činjenica je da nikad prije u hrvatskom filmu nije bilo muško-muškog ljubljenja s jezicima, a teško bi se prisjetili i biseksualne orgije u troje koja u središtu ima lezbijski odnos, no to, kao ni dobar rad s glumcima, Ireni Škorić nije pomoglo. Sklonost samopromociji uz korištenje vlastite erotske privlačnosti nešto je što joj ova skučena sredina ne može oprostiti, pa je njen sasvim solidan i svakako svjež prvijenac nepravedno označen kao najveći festivalski promašaj.

Najveći promašaji

A stvarno najveći promašaj polučila je Biljana Čakić Veselič svojim cjelovečernjim igranim debijem “Korak po korak”. Autorica iznimno dirljivog dokumentarca “Dečko kojem se žurilo” realizirala je film o ženi u ratnom Osijeku (uobičajeno dobra Ksenija Marinković), koja korak po korak, ponajprije nakon susreta sa senzibilnim homoseksualcem, migolji iz patrijarhalnog poretka stvari. Redateljica oštro kritizira patrijarhat i obje strane u ratu (s tim da su srpski zločini prikazani eksplicitno, a hrvatski tek navješteni), no njezina kritika ratnih gadosti i profiterstva stigla je s podosta godina zakašnjenja, što bi bilo irelevantno da se našla u filmu snažnijeg kreativnog izričaja. Međutim, “Korak po korak” ide u red onih, danas srećom ipak ne toliko brojnih, stilski dominantno bezličnih hrvatskih proizvoda, a pokušaji stilskog osvježavanja povezani su s teško opisivom kaotičnom dramaturgijom, koja kao da je nastajala u kakvoj dječjoj igraonici ili pod utjecajem halucinogena, no bez trunke onog pozitivnog što ponekad u takvim slučajevima zna niknuti.

Uz “Korak po korak”, možda najslabiji film festivala bio je “sofomorski” rad “Mrak” uglednog eksperimentalista Dana Okija, nezavisno poliperspektivno ostvarenje sa zločinačkom psihopatologijom u središtu. Riječ je o filmu koji ima puno problema s narativnim izlaganjem i motivacijom, podosta s nositeljem uloge psihopata (ne previše uvjerljiv Goran Marković) i ponešto sa stilskim rješenjima, ali ipak posjeduje stanovitu vizualnu potentnost, jako dobre dokumentarističke scene intervjua s budućim (ženskim) žrtvama i barem na elementarnoj razini zanimljiv tematsko-stilski interes, što se za film Biljane Čakić Veselič, uzgred rečeno višestruko bogatije budžetiran, ne bi moglo reći.