Smrt brža od pravde

Čitavom Sisku i Baniji, pa i cijeloj Hrvatskoj, dobro je poznato da je Sisak bio najveće gubilište srpskih civila u ratu 1991-95, da su razne vojne, paravojne i policijske jedinice u tom gradu na najokrutnije moguće načine kroz logore i mučilišta provele stotine Banijaca “pogrešne” nacionalnosti, od kojih je više od stotinu izgubilo život.

Naravno, da nije bilo dugogodišnjih pritisaka iz Evropske unije, koja nije u svoju obitelj željela primiti zemlju u kojoj je moguće da se čovjek koji je na vrhu piramide odgovornih za ove zločine nalazi na slobodi, Đuro Brodarac ne bi bio optužen.

Obitelji sisačkih žrtava dvadeset su godina tražile odgovor na pitanje kako su stradali njihovi najmiliji i kada će biti kažnjeni ubojice i njihovi nalogodavci. Ovih dana njih se nitko nije sjetio. Pravdu nisu dočekale. Isto tako, u proteklih dvadeset godina smrt je bila brža od pravde i u mnogim drugim slučajevima.

Najkrupnije ribe

Najpoznatiji slučaj svakako je Slobodan Milošević, koji je umro u haškom pritvoru, tokom maratonskog suđenja. Iako je umro u zatvoru, njegova je smrt bila veliko razočaranje za stotine tisuća onih kojima je njegova politika uništila živote. Žrtve u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i na Kosovu dobile bi barem malu satisfakciju da je suđenje Miloševiću privedeno do kraja. Ovako, njegova je smrt u redovima ekstremne desnice u Srbiji od njega napravila junaka, a ni službenom Beogradu nije teško pao njegov odlazak.

S druge strane, kada se pogleda način na koji je otišao njegov najbolji ratni drug Franjo Tuđman, žrtve su još i dobro prošle. Bez namjere da izjednačimo krivnju dvojice nacionalnih lidera, činjenica je da bi se Tuđman, da je poživio, na kraju našao na optuženičkoj klupi Haškog suda. Tamo bi jamačno bio priupitan kako je bilo moguće da u svakom većem gradu u blizini fronte budu jedan Brodarac, Orešković ili Glavaš, a brijunski sastanci uoči “Oluje” najvjerojatnije bi bili dovoljni za njegov dugogodišnji boravak iza rešetaka.

Sličnu bi sudbinu vjerojatno doživio i Alija Izetbegović, za čije je djelovanje također bilo zainteresirano haško tužiteljstvo. Iako je Bosna i Hercegovina bila žrtva dvostruke agresije, velike srpske i male hrvatske, Armija BiH nakupila je toliko zločina da bi i Izetbegović za njih morao odgovarati, iako i njegovu krivnju treba odvojiti od one najvećeg zločinca Miloševića i od one Tuđmana, koji je u ovoj imaginarnoj utrci zauzeo visoko drugo mjesto.

Šušak i Boban

Smrt je od haške optužnice spasila i prvog čovjeka takozvane paralelne linije zapovijedanja, zloduha iz monumentalnog zdanja Ministarstva obrane na trgu Petra Krešimira IV, Gojka Šuška. I njega su jednog lijepog dana sasvim sigurno čekali haška optužnica i sudski proces, u kojem bi morao odgovarati kao prvi čovjek sustava koji se razvijao paralelno sa službenom politikom, a koja je bila puna fraza o ljudskim pravima. Osim za gomilu ratnih zločina, Šušak i njegovi ljudi odgovorni su za etničko čišćenje Srba koji su izrazili lojalnost svojoj zemlji, Srba koju su živjeli izvan zone ratnih djelovanja, građana koji su ponižavani na sve moguće načine, od otpuštanja s posla, deložacija, pljački i zlostavljanja do ubojstava, svega što je činjeno kako bi srpska zajednica dobro zapamtila osnovnu poruku Tuđmanovog režima – ovo nije vaša zemlja.

Zapravo, kada se malo bolje pogleda, od iznenadnih smrti bivših političkih lidera, koji bi se svakako našli na haškim optužnicama, najviše je koristi imala Hrvatska, jer je osim Tuđmana i Šuška od suđenja za ratne zločine smrt spasila i prvog čovjeka takozvane Herceg-Bosne, Matu Bobana. On bi jamačno završio kao čelnik udruženog zločinačkog pothvata na suđenju Slobodanu Praljku i drugovima, kojem se konačno nazire kraj, na zadovoljstvo svih onih tisuća nevinih Bošnjaka koji su prošli logore Heliodrom i Dretelj, koji su zlostavljani, ubijani i po etničkom ključu iseljavani iz Bobanove, Šuškove i Tuđmanove paradržavice, koja se u Vrhovnikovim snovima trebala priključiti Hrvatskoj.

Merčepe, ozdravi

Na kraju ovog popisa svakako treba spomenuti dvojicu teško bolesnih ljudi, kojima od srca želimo ozdravljenje i dug život, tako da stignu dobiti zasluženu kaznu za sve zločine za koje ih se tereti. Prvi od njih je Tomislav Merčep, čovjek čiji je ratni put najlakše pratiti po krvavom tragu koji su njegovi vojnici ostavljali iza sebe pljačkajući, mučeći i ubijajući srpske civile. Merčep je danas teško bolestan čovjek, čiji će se proces razvlačiti između pritvora, bolnice i sudnice. Kako ga liječe isti liječnici koji su liječili i Mladena Naletilića Tutu, od kojeg smo se nakon njihovih prognoza već počeli opraštati da bi nakon odlaska u Haag doživio čudesno ozdravljenje, nadamo se da ni Merčepovo stanje nije baš toliko loše.

Dok Merčep svoje pravosudne bitke bije u Hrvatskoj, Haag je trenutna stanica najvećeg ratnog zločinca na brdovitom Balkanu, Ratka Mladića, koji se evidentno nalazi u teškom fizičkom stanju. Popis njegovih bolesti je podugačak, od onih tjelesnih, a gledajući njegove nastupe tokom prvih saslušanja na sudu, ni duševne mu nisu strane. Bilo bi tragično da nakon Miloševića još jedan srpski zločinac bijeg od pravde potraži na groblju, a kakvu bi to ranu izazvalo kod žrtava ne usudimo se ni pretpostavljati. Zato se i ovdje nadamo efikasnoj pravdi, koja neće dopustiti da, kao u gore nabrojanim primjerima, ljude koji su odgovorni za najteža kršenja ljudskih prava i ratne zločine biologija oslobodi odgovornosti samo zato što je pravda bila spora i nedostižna.

Iako se Andrija Hebrang na području političke korektnosti snalazi poput slona u staklani, čak se ni on ne bi usudio o Đuri Brodarcu onako pisati u saborskoj knjizi žalosti da je Brodarac bio osuđen kada je trebalo. Ovako, Brodarac je pokopan kao ratni heroj i neprežaljeni sin domovine. Da, gospodine Hebrang, ova zemlja doista ide u krivom smjeru.