Gumom po Zagorju

Art-kino Metropolis zagrebačkog Muzeja suvremene umjetnosti sredinom kolovoza na svoj je redovni repertoar postavilo dvostruki horor program, sačinjen od domaćeg srednjemetražnog filma “Zagorski specijalitet” i već dobro znane anglofone francusko-angolske dugometražne koprodukcije “Guma”.

“Zagorski specijalitet” ostvarenje je Davida Kapca, studenta ADU-a koji je njime postao ime u nacionalnim okvirima. Već je objavljeno da će na jesen HTV svoju novu emisiju “Filmomat” startati upravo njegovim filmom, premijerno prikazanim na Puli prošlog mjeseca, gdje je polučio podijeljene reakcije i znatan interes medija koji su ga prozvali “prvim pravim” hrvatskim hororom. Ovo “pravi” treba shvatiti u smislu žanra kako je definiran novim američkim filmom strave začetim na prijelazu 1960-ih u 1970-e, dakle riječ je o tzv. slasheru koji se oslanja na što radikalnije prikaze nasilja, a ponekad nije lišen ni sklonosti crnom humoru, pri čemu kao najprepoznatljiviji Kapčev uzor stoji kultni “Teksaški masakr motornom pilom” Tobea Hoopera.

Ograničene ambicije

Unutar samozadanog obrasca mladi se autor jako dobro snašao: njegova priča o yuppiejima koji se prakticirajući paintball zateknu dezorijentirani u zagorskoj šumi, režirana je dinamično i s dobrim osjećajem za ritam i napetost, crnohumorne sklonosti povezane s pojavom zagorskih seljaka-kanibala dozirane su s odgovarajućom mjerom, a glumci, predvođeni više-manje dobro znanim talentima mlađe garde (Ivana Roščić, Filip Juričić, Iva Mihalić, Ivan Glowatzky, Luka Petrušić, Robert Ugrina plus nešto stariji Draško Zidar), uglavnom su besprijekorno ostvarili svoje, doduše ne naročito zahtjevne uloge. U potonjoj konstataciji leži problem Kapčeva filma: on je u startu zamišljen s vrlo ograničenim ambicijama, kao što bolje (zanatski) izvedena varijacija predobro poznatih žanrovskih motiva, a kako je riječ o srednjem a ne dugom metru, onda se ni oko elaboracije likova nije trebalo truditi. Pritom je indikativno da je Kapac razmišljao o produljenju filma, ali zaključio je kako za to nema materijala.

Usporedi li se takav rezon s onim Ivana Gorana Viteza u njegovom (odličnom) dugometražnom debiju “Šuma summarum”, jasno je koliko je Vitez nadogradio iste početne tematske motive, a sve zato što su njegove ambicije bile neusporedivo veće od  ovladavanja žanrovskim mehanizmima i izvedbenim tehnikama. Kad je pak riječ o žanrovskim odabirima, postavlja se pitanje zašto je Kapac za središnju junakinju postavio djevojku koja “tipično ženski” drami i cmizdri tokom cijelog filma, kad mu je novi američki horor (i SF) nudio toliko odlučnih i hrabrih heroina. Usporedba s tretmanom ženskih likova kod Viteza opet pokazuje superiornost potonjeg.

Coolerska pretencioznost

Ako je ključni problem “Zagorskog specijaliteta” nedostatak kreativne ambicije, a vrlina izvedbena suverenost, “Gumu” Quentina Dupieuxa karakterizira upravo suprotno – kreativna ambicija i izvedbena mlitavost. Tematska svježina u postavljanju destruktivne automobilske gume koja čezne za erotičnom djevojkom na poziciju protagonista rasplinuta je slabim ritmom, ali i već prilično potrošenom koncepcijom povezivanja tzv. metatekstualnosti, apsurda i humora, pri čemu se stanovita očuđujuća promeditativna nota koja iz toga proizlazi gubi u spomenutoj monotoniji ritma odnosno tempa.

“Guma” je dosadnjikava u svojoj coolerski nonšalantnoj pretencioznosti, pa je usprkos njezine solidne prođe na međunarodnoj sceni dinamikom nabijeni lokalni “Zagorski specijalitet” ipak jači dio MSU-ova dvostrukog programa.