Civilnom scenom do restauracije kapitalizma

Svojedobno je Tomaž Mastnak ustvrdio da je početkom devedesetih na vlast zapravo došlo upravo civilno društvo, pa je borba devedesetih bila tek omanja, unutarobiteljska svađa između nevladinih organizacija i Tuđmana. Naime, svi su oni, manje ili više, bili gorljivi antikomunisti, žestoki zagovornici tržišta i kapitalističke države.

– Mislim da je važno krenuti od uloge koju je koncept “civilnog društva” igrao u opozicijskim pokretima unutar država “realno postojećeg socijalizma”. U situaciji u kojoj su državne vlasti u velikoj mjeri koncentrirale političku i ekonomsku moć u svojim rukama, a koncept klase za mnoge intelektualce bio diskvalificiran zbog svoje funkcije u legitimacijskim narativima tih država, ne čudi da su mnogi opozicijski intelektualci krenuli u smjeru rehabilitacije stare liberalne opreke koja u državi vidi ponajprije zbroj represivnih aparata, a u “civilnom društvu” sferu potencijalne realizacije osobnih sloboda pojedinca. No, problemi nastaju već s tako postavljenom oprekom. S jedne strane, time se zanemaruju distinkcije u mandatima različitih državnih institucija: represivni aparati stavljaju se u isti kontinuum s institucijama važnima za ukupnu socijalnu reprodukciju, poput javno financiranoga zdravstvenog ili obrazovnog sustava.

Uzdizanje tržišta

S druge strane, u koncept “civilnog društva” analognim se nivelacijskim manevrom grupiraju disparatne pojave koje sežu od volonterskih organizacija, poput udruga za očuvanje okoliša, sve do tržišta kao institucije slobodne, dobrovoljne interakcije pojedinaca bez izvanjske prinude. Da tako postavljena konceptualna dihotomija lako vodi u legitimacijske predradnje restauracije kapitalističkih odnosa, nije teško uvidjeti: kada se zahtjev za većim političkim slobodama jednom veže uz nediferenciranu antietatističku retoriku i politički imaginarij, nije dalek put do uzdizanja tržišta kao kontramodela “slobodne” i “spontane” društvene samoorganizacije. Brza transformacija mnogih istočnoevropskih demokratskih disidenata u gorljive neoliberale to potvrđuje: od zahtjeva za “socijalizmom s ljudskim licem” do Hayeka, put se u mnogim slučajevima ispostavio kao neočekivano kratak i ideološki bezbolan. Dijelom i stoga što sama opreka država/civilno društvo već na konceptualnoj razini više toga briše i mistificira nego što eksplanatorno otkriva.

Taj manevar počiva na potiskivanju Marxove kritike, koja u slobodi građanskog društva vidi formalni pojavni oblik i uvjet mogućnosti realne neslobode većine. Formalna pravna jednakost privatnih osoba, koja omogućuje da kao “ravnopravne” strane stupaju u ugovorne odnose u uvjetima u kojima velik dio stanovništva nema drugog pristupa sredstvima koja su nužna za preživljavanje i vlastitu reprodukciju osim da se prodaje na tržištu rada kao radna snaga, de facto se svodi na “slobodu” prihvaćanja vlastitog statusa robe i podvrgavanje diktatu onih koji tu robu kupuju da bi od njezina upošljavanja profitirali. U mjeri u kojoj koncept “civilnog društva” ostaje primarno vezan uz kritiku države i time konceptualno briše pitanje neslobode u ekonomskoj sferi kao politički legitimno pitanje, on nosi snažan ideološki naboj i lako postaje polazištem za legitimaciju oblika dominacije koji je kapitalizmu inherentan. Najvažnija je institucija te dominacije tržište rada. Objektivne ekonomske prinude tu se javljaju u obliku konkurentske borbe pripadnika iste klase za radna mjesta. Povijesni razvoj institucija socijalne države i državne regulacije radnih odnosa dijelom su te pritiske ublažili. One su rezultat duge povijesti klasnih borbi. No, upravo je ta povijest unutar opreke država/civilno društvo nevidljiva, antagonizmi koji građansko društvo prožimaju nestaju iz vidokruga kao objekt kritike, a time i kao objekt političke problematizacije.

Hrabri i nesvjesni

David Rieff, američki novinar u jednom svom članku u Nationu, opet s lijevog kuta pisano, zagovaratelje i aktiviste na civilnoj sceni naziva “useful idiots of globalization”. Hoće reći, ma koliko aktivisti sa srcem i predanošću radili na humanitarnim pitanjima i pitanjima borbe za mir i toleranciju i sl, zapravo, ne rade ništa drugo nego poliraju zgradu neoliberalne države. Nije li tih dvadeset godina bilo izgubljenih 20 godina potrošenih u obrani kapitalističkih i tržišnih vrijednosti i nisu li u svemu tome akteri civilne scene bili tek nenamjerne sluge krupnog kapitala?

– Kada se u klasnom društvu govori o svemu osim o njegovom klasnom karakteru, prijeti opasnost da se, neovisno o namjerama, pomaže perpetuaciji odnosa koji npr. humanitarne krize uvijek iznova stvaraju. Puno se govori i o ksenofobiji i potrebi za njezino suzbijanje, ali vrlo rijetko akteri na NGO sceni postavljaju pitanje o širim uzrocima takvih pojava. Na primjer, uspon radikalno desničarskih stranaka u mnogim zemljama Evropske unije usko je vezan uz kronično visoke stope nezaposlenosti. Dislokacija proizvodnje u zemlje istočne Evrope gdje su nadnice niže, ili uvoz jeftinije radne snage iz tih zemalja, gura radnike različitih zemalja u zaoštrenu konkurentsku borbu. Time se stvara plodno tlo za rasizme i nacionalizme različitih vrsta. Slična dinamika se odigrala i prije raspada Jugoslavije: međurepublički sukobi oko raspodjele u uvjetima ekonomske krize i rastuće nezaposlenosti pogodovali su usponu nacionalizma i etničkih netrpeljivosti. Ma koliko neoliberali tvrdili suprotno, povijest pokazuje da liberalizacija u ekonomskoj sferi kao redovitu posljedicu ima zaoštravanje socijalnih antagonizama. Ironija je da neoliberalno slabljenje onoga što je Pierre Bourdieu nazvao ‘lijevom rukom države’, dakle njezinih redistributivnih i socijalnih funkcija, redovito ide ruku pod ruku s jačanjem njezine ‘desne’, represivne ruke. To proizlazi već iz potrebe za očuvanjem socijalne stabilnosti. Time se široko otvara prostor za političke reakcije koje zazivaju povratak snažnoj državi, često u ideološkom ruhu u kojemu su težnje za socijalnom sigurnošću ideološki isprepletene s nacionalističkim i ksenofobnim agendama. U mjeri u kojoj se aktivisti civilnog sektora ograničavaju samo na razinu te društvene simptomatike, nužno promašuju metu. Tretiranjem takvih fenomena kao izoliranih problema, istrgnutih iz šireg društvenog konteksta njihove geneze, doprinosi se samo njihovoj mistifikaciji, a time i perpetuaciji njihovih objektivnih uzroka.

No, postoji i neposrednija razina na kojoj nevladine udruge mogu postati ‘korisni idioti’ kapitala. Kada se npr. prebacivanje nekad državnih funkcija na nevladine udruge uzdiže do razine neupitnog normativnog ideala, doprinosi se potencijalno i smanjenju sfere koja je podložna demokratskoj intervenciji odozdo, putem izbornog procesa. Koliko god političke elite bile u nekoj državi korumpirane, i dalje načelno podliježu (ma koliko nesavršeno) disciplinskim mjerama izbornog procesa. Nasuprot tome, nevladine udruge ne odgovaraju nikome osim svojim donatorima. A oni, po logici stvari, u pravilu dolaze iz imućnih klasa. Otvoreno favoriziranje partikularnih interesa naspram općih u slučaju političara predstavlja potencijalni skandal, koji može imati reperkusije po njihove karijere u slučaju da se javno problematizira. Kod nevladinih organizacija taj formalni disciplinski mehanizam po definiciji otpada. To nevladine organizacije često stavlja u sličan položaj kao medije u privatnom vlasništvu. Unatoč deklarativnom mandatu službe javnosti ili općem interesu, struktura njihova financiranja često ima nameće prešutnu obvezu autocenzure. Tako u Hrvatskoj imate najrazličitije nevladine organizacije koje zagovaraju prava ovih ili onih skupina, ali nijednu koja bi se bavila radničkim pravima i njihovom erozijom. Iz prostog razloga što je teško naći toliko ‘prosvijetljenog’ privatnog donatora ili ‘filantropa’ koji bi išao protiv vlastitih klasnih interesa.

Sistemski gledano, nije li ideja civilne scene svuda, pa onda i u nas, zapravo bila znak bezidejnosti ljevice koja je, umjesto da je sistem mijenjala, išla tek na njegov kozmetički facelifting?

– U doba nacionalističkog uzdizanja državotvorstva nije teško bilo popustiti liberalnim refleksima i političku opoziciju graditi na konceptualnom aparatu koji počiva na eksplicitnoj problematizaciji ekscesa državne moći. U zemljama bivše Jugoslavije to se onda vezalo uz trope kolonijalnog samoprezira. Kod pretvorbe i privatizacije tako u pravilu nije problematiziran sam transfer društvenog vlasništva u privatne ruke, nego “divlji”, moralno i estetski odiozan način njihove provedbe. Pri “tumačenjima” tih “patologija” onda se često pribjegavalo “spontanim” teorijama mentaliteta, u kojima se rasističkim samoprezirom nabijeni trop “balkanskog mentaliteta” našao u ideološkoj simbiozi s (neo)liberalnim napadom na državu, glorifikacijom civilnog sektora i zazivanjem prosvijećenog patronata nekog fantazmatskog, “uređenog Zapada”. To je “tragedija” mnogih koji su devedesetih ratovali s Tuđmanovom državom: subjektivna hrabrost i izlaganje rizicima objektivno su se često ispostavili kao oblik nesvjesnog suučesništva na legitimaciji, po svojim socijalnim učincima, sličnog tipa programa. Napadalo se “feudalne” ideje o dvjesto bogatih obitelji kao simptom kolektivne zaostalosti i civilizacijske inferiornosti, da bi se u istom potezu kao “protumodel” nekritički uzdizalo integraciju u Evropsku uniju, čiji institucionalni okvir i pravila igre pogoduju istoj dinamici zaoštravanja socijalne polarizacije koju se u domaćoj varijanti prokazivalo kao balkansku anomaliju i folkloristički atavizam.

Mnogi koji su se devedesetih po ideološkom samoodređenju spontano svrstavali na “ljevicu” tako su, de facto, često pridonosili normalizaciji socijalnog raslojavanja koje je restauracija kapitalizma ubrzala i produbila. Neki od istaknutih prvoboraca liberalne opozicije Tuđmanu u međuvremenu su se ideološki otrijeznili i shvatili gdje je njihovo stvarno mjesto na ideološko-političkom spektru. To prije svega vrijedi za neke komentatore i kolumniste EPH-a, čije indignirane i agresivne reakcije na pojavu ljevice koja otvoreno kritički problematizira kapitalizam, retroaktivno – i ponajprije njima samima – otkrivaju da ljevici nikada nisu ni pripadali. Tako da ne bih nužno govorio o “bezidejnosti” ljevice. Ideja i teorija je bilo napretek, bilo svježe uvezenih, bilo onih preuzetih iz disidentstva osamdesetih. Samo se ispostavilo da one nisu bile lijeve.