Evropa je zatočenik atlantizma

U organizaciji Heinrich Böll Stiftunga za Hrvatsku i ove je godine, od 21. do 26. augusta, u Visu održana Zelena akademija. Na njoj su sudionici, uglavnom iz nevladinih organizacija, ali i s univerziteta, kao i neovisni pojedinci iz Hrvatske i s cijelog prostora Jugoslavije, razgovarali na temu krize političke imaginacije. Jedan od uglednih gostiju bio je i Tariq Ali, britanski teoretičar, pisac i aktivist pakistanskog porijekla. Dugo godina vezan uz časopis “New Left Review”, sjetio se u ovome okruženju i veza s redakcijom prijateljskog časopisa “Praxis”, koji je svoju ljetnu školu održavao na obližnjoj Korčuli.

U svom prvom obraćanju govorio je o pobunama u arapskom svijetu, njihovim rezultatima, perspektivama i poukama. Isti dan uvečer nastupio je u Hrvatskom domu u Visu, u diskusiji sa Srećkom Horvatom na temu pobuna u Britaniji, a pod naslovom “Zašto ovdje i zašto sada?” Ovaj razgovor vodili smo između ta dva događaja.

Tvrdite da je sadašnja situacija u arapskim zemljama, uz sve razlike od jedne do druge, usporediva s evropskim proljećem naroda, koje su odigralo uglavnom u 19. stoljeću?

– Situacija jest usporediva. Arapski svijet posjeduje sjećanje na svoju političku prošlost. Ustvari, radi se o dvije uspomene. Jedna se odnosi na vrijeme kada je to bio jedan jedinstveni svijet, pod Otomanskim Carstvom. Bio je to svijet gradova. Mogli ste ići u školu u Amanu, pa na univerzitet u Kairo, Jeruzalem ili Damask. To nije bio problem.

Nezavršene arapske revolucije

Nešto poput latinskog srednjovjekovlja u Evropi?

– Otprilike tako. A onda je došao Prvi svjetski rat i imperijalistička podjela arapskog svijeta na male zemlje. Ono što Nijemci zovu Kleinstadt politikom, a Amerikanci sada posvuda provode. Taj svijet promijenio je stanje stvari za Arape. Bili su okupirani, počeli su se pojavljivati nacionalistički pokreti koji su željeli istjerati strane sile. Mnogo je nada polagano u te pokrete i u ideju da će oni ponovno ujediniti arapski svijet. Egipćani su pokušavali, no nisu uspijevali. Još krajem 1950-ih godina govorilo se o tri uzastopna središta arapskog svijeta: Kairu, Bagdadu i Damasku. No, nikakvo spektakularno ujedinjenje nije se dogodilo. Ostalo je sjećanje na te borbe, narod je zapamtio da je jednom već bio skoro slobodan. Mlade generacije naslijedile su ta sjećanja od starijih. Kao ni u 19. stoljeću, nije bilo organiziranih političkih stranaka. Postojali su intelektualci, otpor prema Imperiju, ljudi nisu željeli služiti stranim silama i biti od njih kontrolirani. Sve su to sličnosti. No, najveća sličnost je u brzini kojom su se stvari odvijale. To me najviše podsjeća na 1848. Od jedne zemlje do druge, cijelo područje zahvaćeno je olujom. Naravno, znamo kako je proljeće naroda završilo u Evropi. Bilo je slomljeno. U arapskom svijetu sada su na djelu analogni pokušaji. Sve su to sličnosti, no postoje i granice analogije. Mi, naravno, živimo u drugom vremenu.

Može li se u pobunama razlikovati građansku ili čak buržoasku revoluciju od socijalne ili čak socijalističke?

– Svaka zemlja je drugačija, no borba za slobodu, ako to tako nazovemo, za demokratske slobode, svugdje je na djelu. Radi se o nezavršenim revolucijama, koje nemaju priliku da se završe, jer nacionalisti ne žele ići do kraja. Mislim da ortodoksna staljinistička ljevica snosi puno odgovornosti za sadašnje stanje. Često zamišljam što bi se dogodilo da se u Sovjetskom Savezu nakon revolucije izgradila demokratskija struktura vlasti, da su bile dozvoljene stranke koje prihvaćaju sovjetski sistem, ali ne i svaki potez boljševika. Bi li se stvari odvijale drugačije, pa kada bi se Nijemci nametali kao spasioci, bi li postojao model za trećesvjetske zemlje, istovremeno socijalan i demokratski? No, to se nikada nije dogodilo. Postojale su jednopartijske države, često i radikalne, jer su one takve kada si revolucionaran…

Problem Trećeg svijeta u prošlosti bili su i režimi koji su bili karikatura socijalističke ideje?

– Karikatura već postojeće karikature. Zato je borba za demokratske slobode vrlo važna za taj svijet. Neki od dominantnih slogana u Egiptu i Tunisu – to su bili zahtjevi za radom, neovisnošću od državne samovolje i za relativno pravednom nadnicom od koje se može živjeti – sadrže elemente socijalnog programa. Ali ne u obliku solidarnog klasnog pokreta koji će organizirano nastupati sve do ispunjenja svojih zahtjeva. To se nije dogodilo.

Britanija je vazalska država

Stalno naglašavamo kako je svaka zemlja posebna. Uzmimo primjere Egipta i Tunisa.

– Tunis je relativno malena, a Egipat velika zemlja u arapskom svijetu, značajna po svojoj snazi, povijesti i geostrateškom položaju. Ljevica je u Egiptu malena, ali s dugom tradicijom djelovanja i vrlo aktiva, pa ima priliku, uspije li se organizirati odozdo, kao stranka novog pokreta. Moj je osjećaj da će, budu li se održali regularni izbori, u Egiptu na vlast doći nekakva kombinacija Muslimanske braće i vojne vlasti, sve blagoslovljeno iz Washingtona. Kada se to dogodi, postojat će prilika za opoziciju. Jer se neće u bitnome promijeniti struktura društva, njegova ekonomija itd. A to će onda, prije ili kasnije, proizvesti novi pokret. U tom sam smislu optimističan što se tiče Egipta, mislim da će se otvarati nove mogućnosti.

Narod vidi kako su zapadni vođe nekoherentni u svojoj politici, mijenjajući u trenu kvalifikacije pojedinih režima. Tko je prijatelj Zapada a tko diktator postaju taktičke odluke u službi novih nepravednih strategija. Posebno strši nereflektiranje današnjeg stanja Pokreta nesvrstanih. Ne radi se samo o činjenici da je Jugoslavija bila jedan od inicijatora tog pokreta, već i o vezama nastalih zemalja s njime. A tema Zelene akademije je “kriza političke imaginacije”…

– Te imaginacije nema nigdje u Evropi. Nesvrstani pokret je u ćorsokaku. Zemlje koje su stvarno nesvrstane sada su one u Južnoj Americi. Biti nesvrstan danas znači ne pristati na ono što govore Amerikanci! Naravno, u nekim stvarima možeš se i slagati s njima. No, kada se ne slažeš, onda to i kažeš. U tome je sada velika razlika između Južne Amerike i Evrope. Chavez se uporno protivi američkim odlukama u Vijeću sigurnosti UN-a, savjetuje američkim građanima da čitaju Noama Chomskog. A toga ovdje nema!

Ne, mi se evroatlantski “integriramo”.

– Taj problem stoji i u centru krize evropskih integracija. Sjetimo se da su na njihovom početku, u doba De Gaullea, postojali planovi za Evropu kao “nesvrstanu”, nezavisnu silu između dvije supersile. No, nakon propasti SSSR-a sav taj svijet se urušio. Sada neovisnost Evrope može značiti samo neovisnost od SAD-a. Toga su se preplašili i u Evropi i u SAD-u. Između ostalog, zato je i odlučeno da se EU proširi do tolikog opsega da (p)ostane samo ekonomska zajednica. Sve drugo postaje besmisleno.

Na jednoj konferenciji na koju su me pozvali, organiziranoj od Zapaterove vlade u Španjolskoj, iznio sam svoje mišljenje o tome. Rekao sam da ako žele organizirati primjerenu socijalnu Evropu, moraju ponovno početi iz početka. A to znači kreirati nove institucije i prakse koje ne bi bile neoliberalne, već barem genuino socijaldemokratske. Onda bi se narode trebalo pitati slažu li se s time. E da, i iz svega bi trebalo isključiti Veliku Britaniju, jer ona je vazalska država. To je izazvalo smijeh, no ja se nisam šalio. Još je De Gaulle vidovito rekao da ako pripustite Britaniju, to je kraj ideje Evrope.

Što onda savjetujete jugoslavenskim zemljama?

– Moj vam je savjet: pogledajte što se događa u Grčkoj. Ona je, kao i vi, dio Balkana. Želite li napredovati, usprkos traumama zadnjih građanskih ratova, ja bih vam savjetovao da se potrudite oko stvaranja balkanske federacije. Zajedno s Grčkom i drugim balkanskim državama. Ne kao ponavljanje grešaka Jugoslavije, već kao nešto novo i bolje. A za to je potrebno raditi na stvaranju potrebnih struktura. Slični problemi nastat će i u drugim dijelovima svijeta, ali i Evrope. Jer, ja ne vidim kako bi ovakvo stanje u EU-u moglo potrajati. Ključna zemlja EU-a sada je Njemačka. Koliko dugo će ona još pristajati na to da ne bude povijesna nacija? Prije ili kasnije, a bolje bi bilo da to izvedu inteligentni i razumni ljudi, Nijemci će shvatiti da ne moraju biti atlantski orijentirani. Zašto ne bi bili u jednako dobrim odnosima sa SAD-om, ali i Kinom i Rusijom? Zašto bi bili zatočeni u atlantizmu? Veliki problem, luckastost ustvari, jest da su socijaldemokrati i zeleni u Njemačkoj najveći atlantisti.

Revolt u Londonu

Svi su oni sada, prije svega, neoliberali.

– Po mome mišljenju, Joschka Fischer je primjer takvog nevjerojatno reakcionarnog zelenog političara. Potpuno u sferi američkog utjecaja. A to je glupo i sa stanovišta njemačkog i sa stanovišta američkog interesa. Zar ne bi i Amerikancima bilo bolje da u Evropi postoji zemlja koja bi im rekla: ovo vam ne valja, bolje bi bilo ovako?

Kada smo već u velikoj geopolitici, treba primijetiti koliko energije EU troši da bi Tursku pokazala podobnom ili nepodobnom za evropske integracije, dok istovremeno uopće nema diskusije o Rusiji kao evropskoj zemlji?

– To je naprosto ludo. Kao što je ludo bilo dozvoliti da se raspadne SSSR. Sve je to povezano: da se nije raspao SSSR, mislim da se ni Jugoslavija ne bi raspala. No, još gore je što su se ti raspadi dogodili na tako ružan način. Sada Putin kaže da želi stvoriti Evroazijsku uniju, pa možda Turskoj ponudi sudjelovanje u njoj. Njihovi međusobni odnosi trenutno uopće nisu loši.

Kada govorimo o nedavnim nemirima u Londonu, otvara se ogromni problem hijatusa između refleksivne, intelektualne i političke ljevice na Zapadu. Stvari se događaju više-manje spontano, izvan bilo kako organiziranih političkih pokreta, koji su sposobni samo naknadno reagirati?

– Potpuno ste u pravu. Erupcija koja se dogodila u Britaniji, u puno gradova a ne samo u Londonu, bila je revolt nepodobnih. Instinktivna pobuna. Ona nije imala razrađen skup motiva. Nije bila politički organizirana. Većina sudionika bili su mladi ljudi, u dobi od 18 do 20 godina. Oni gledaju što se događa u ovoj zemlji. A događa se to da je društvena nejednakost u Britaniji postala nepodnošljivija pod Blaireom i Brownom no što je bila pod Thatcherovom. Potpuno razaranje socijalne države kroz privatizacije i pretvaranje Londona u prijestolnicu financijskog kapitala. Bankari koji si isplaćuju plaće i bonuse koji su potpuno opsceni. Parlamentarni zastupnici koji varaju ne bi li dobili veći povrat troškova, uključujući bivšeg premijera Davida Camerona. Narod sve to vidi! Ljudi, pa i siromašna djeca, sve to gledaju na televiziji. Oni nisu glupi da ne bi mogli povezati što se događa. U siromašnom dijelu Londona policija je ubila crnog dječaka. Bilo je to planirano ubojstvo. Događaji podsjećaju na one u banlieusima u Francuskoj prije nekoliko godina. Pobuna je bilo i prije u Londonu. To nije veliko iznenađenje. No, sada su razmjeri nejednakosti puno gori od onih u 1980-im, kada su se dogodile zadnje pobune. Društvo cijelo vrijeme odašilje poruke: mi smo potrošačko društvo, kupujte, kupujte, kupujte! Djeca si to ne mogu priuštiti, pa uzimaju stvari iz dućana. Provaljuju u dućane i odnose stvari. Najviše su stradali dućani s mobilnim telefonima i tenisicama. I to je sve. Nisu pljačkane zlatarnice. Pa ipak je bijes britanskog establišmenta bio velik.

NVO kao peta kolona

A gdje su bile sve te lijeve stranke, velike i marginalne, nebrojene nevladine organizacije, da barem ukažu na probleme?

– Znate što je rekao Colin Powell dok je bio državni sekretar o nevladinim organizacijama? Rekao je da su one svugdje po svijetu “naša” peta kolona. Ti ljudi su plaćeni da odustaju od politike.

Produžena ruka neoliberalne države, kaže slovenski sociolog Rastko Močnik.

– Tako je. Kupiš neke ljude, institucionaliziraš društvo ogromnih nejednakosti, nadajući se da oni na dnu neće progovoriti. Većina struktura samo zato i postoji. Mladi u Tunisu viču – kada dobiju priliku da ih se čuje u medijima – da su bez posla, bez mogućnosti da rade. Oni vide nezaposlenost kao velik problem. Mladi u Londonu na neki su način rezigniraniji: nemamo posla niti ćemo ga ikada imati. Živimo od državne pomoći. Je li ovakav život vrijedan življenja? Ubijate nas, mi nasilno reagiramo. Možda je to krivo, no mi se tako osjećamo, mi vas kažnjavamo za ono što nam činite.

Što će biti s projektom socijalizma za 21. stoljeće ako ćemo samo uvijek iznova konstatirati krizu svih organizacionih oblika na ljevici?

– Osim u Južnoj Americi. To je interesantan model. On se ne može doslovno preslikati na arapski svijet ili na Evropu, ali se neki elementi mogu preuzeti.

Trebamo li graditi jaku stranku ljevice i ulaziti u parlamentarne borbe, kako to radi Die Linke u Njemačkoj?

– To je dobar primjer. No, i ta stranka je suviše tradicionalno strukturirana. A mladi ljudi danas ne žele masovno ulaziti u strogo hijerarhizirane organizacije. I to se mora akceptirati. Naročito ako vidimo da ih osjećaj često ne vara. Da su ih strukturirane stranke nebrojeno puta izdale. Kada pokušavate mobilizirati ljude u nevelike organizacije, male grupe, oni su nepovjerljivi: Vi ćete nas izdati! To je cinizam vremena s kojim je teško izaći na kraj i dati jasan, jednoznačan odgovor na probleme organizacije. U svom predavanju navodim primjer: da Aleksandrija pripadne svojim građanima, barem na tjedan dana, oni bi pokazali kako se to radi, kako se ljudi organiziraju i kolektivno rade u svakom od gradskih kvartova. Bilo bi to predivno iskustvo. No za njega trebate 60 socijalista, možda ne više, na vlasti.