Kontra evropskog imperija

Postoje teme koje, prije no što se prijeđe na materiju o kojoj je riječ, trebaju izboriti pretpostavke da se o njima iole analitički i kritički govori. Jedna takva u nas je odnos političke i teorijske ljevice (u svojoj bolnoj razdvojenosti) spram projekta Evropske unije: u situaciji kada se sam pojam Evrope, evropejstva i sličnog – ne slučajno! – miješa i zamjenjuje pojmom EU-a, nije se lako uhvatiti ukoštac s evropskom ideologijom na djelu. Jasno je i zašto je tome tako. U Hrvatskoj završava proces “integracije” u tu organizaciju, u Sloveniji je on, navodno, već završen, a ostale zemlje Jugoslavije prijavile su se i čekaju u redu, na istom evropskom putu, jedne posebno shvaćene demokracije. One bez alternative! Ukratko, previše je interesa, u posljednjoj instanci i previše novca, u sve to već uloženo, i to na evropskom nivou, e da bi sada ishod procesa, barem za političku klasu, ovisio o nekakvoj uistinu slobodnoj diskusiji. Zato će se u njeno “objektivno” usmjeravanje upumpati ogromne količine novca iz “nepristranih” izvora.

Privođenje kapitalskoj svrsi

No, razgovor se, dokle god demokracija nije do kraja obesmišljena nego još samo zastrašujuća riječ, ne može sasvim zapriječiti. Čak ni u našoj, već evropskoj situaciji, u kojoj su svi mainstream mediji, dirigiranom uredničkom politikom – gle, slobodnog li slučaja! – strateški usklađeni sa željama vladajućih. A to sada znači da su proevroatlantski naštimani. Pritom nije nevažno što neizbježna buduća kriza samog EU-projekta, dublja od samog pitanja opstanka eurozone, u trenu može iste ove, sada još posvuda proevropske stranačke elite, okrenuti, učini li im se to za njihovu vlast isplativim, pa onda i nužnim, u obična nacionalistička velikodržavlja. U nas se to na izborima, koji su do kraja godine pred nama, sigurno još neće dogoditi, samo zato što se neće ni u “naših” patrona, prije svih Njemačke (koja sada voli sve jugoslavenske narode).

Uz to, u nas i ne samo u nas nije do kraja jasno ni tko je sve ta ljevica koja bi, u svom organiziranom obliku, imala nekakav stav o evropskim institucijama. Jesu li to postojeće parlamentarne stranke, koje same sebe zovu lijevima (ali svi vide da su neoliberalne)? Je li to stranačka i izvanstranačka izvanparlamentarna opozicija? Sindikati? Ako da, da li svi ili samo neki? Može li se barem dio civilnog društva organiziranog u nevladine organizacije smatrati dijelom lijevog pokreta? A što s nastajućim lijevim pokretom koji je radikalno kritičan spram NGO-scene? Postoji li u nas i u EU-u, još uvijek ili ponovno, radnički pokret? Pa onda, da li jedan, evropski, ili “samo” puno njih, nacionalnih? I kako doći do najmanjeg zajedničkog nazivnika koji ujedinjuje ljude ovisne o zarađenoj nadnici (ili samo o socijalnoj pomoći ili one bez prihoda) spram onih koji ubiru rentu ili profit? Na kraju, ali ne najmanje važno, što sa sada ponovno i u nas nastajućom akademskom ljevicom, koja možda i proizvodi nove modele i načine političkog mišljenja, ali je najčešće nejasno za koga? Osim ako ne za “samodovoljni” ili, sve češće, svjesno izolirani i od kapitala napadnuti akademski pogon?

Iako je pitanja uvijek više od odgovora – da bi objasnio sadašnje stanje ideje Evrope, britanskom historičaru Perryju Andersonu trebalo je da napiše knjigu deblju od 500 stranica (“The New Old World”)! – neke su stvari ipak općepoznate. EU je danas, a tako je već nekoliko desetljeća, postala prije svega poprište bitke u kojoj se dokazuje teorijska ispravnost, a onda i praktična učinkovitost ideja suvremenog liberalizma. Makar i u njegovoj sve skučenijoj, a dominantnoj, neoliberalnoj podvrsti. Iako su parlamentarne stranke koje u svome imenu imaju riječ “liberalizam” posvuda u Evropi sada marginalne, ipak je on još ona naoko neutralna pozadina, na kojoj izrasta evropska politička “normalnost”. Izrasta priča o navodno umjerenom centru i prijetećim ekstremistima, desno i lijevo od centra koje treba, u ime jedne elitne uglađenosti (odjek toga u kulturi, posebno u odgoju i obrazovanju, jest koncept izvrsnosti), obuzdati i dovesti u red. Civilizirati ih, evropeizirati, a pritom i – gle vraga, sve više – privesti kapitalskoj svrsi. Tako je moguće da je i “propast komunizma” ubrojena u pozitivne evropske tekovine. Samo što taj dvojni zadatak sve teže održava masku svoje građanske, pa onda i ljudske pristojnosti.

Bez simpatija ljevice

Zato proces “pravljenja Evrope” (različito od pravljenja klasa u prošlosti), prepun osvajanja, kolonizacije i kulturnih promjena – a koji je stariji od svoje EU-realizacije – nikada nije nailazio na jedinstvenu simpatiju ljevice. Ustvari, sama blokiranost u podjeli na “umjerenu”, građansku, i “ekstremnu”, komunističku ljevicu, već je posljedica djelovanja ustajale evropske ideologije koja je, nakon uspješne provedbe ozloglašenja komunista, sada na putu “uspjeha” zatiranja socijalne demokracije. Pa joj za let ostaje samo jedno, desno krilo.

Na neki način sve je to déjà vu, što stvari čini težima, a ne lakšima za prevladavanje. Već početkom 20. stoljeća Rosa Luxemburg, tada zajedno s Lenjinom kao radikalna strana, odgovara u pismu “realistu” Karlu Kautskom ovako: “Ideja evropske civilizacije potpuno je strana pogledu klasno svjesnog proletarijata. Ne evropska solidarnost, već međunarodna solidarnost, prihvaćanje svakog kraja, rase i naroda na svijetu, osnova je socijalizma u Marxovom smislu. Svaka parcijalna solidarnost nije stupanj prema dosezanju izvorne internacionalnosti, već njena suprotnost, neprijatelj, dvosmislenost iza koje vrebaju đavolji rogovi nacionalnih antagonizama. Kao što smo se uvijek borili protiv pan-germanizma,

pan-slavizma i pan-amerikanizma kao reakcionarnih ideja, tako nemamo ništa niti s idejom pan-evropeizma.” Ideja kapitalističkih Sjedinjenih Država Evrope postala je kasnije za Lenjina stvarnost protiv koje se morao boriti, bez vizije alternativne socijalističke evropske unije. Pa ipak je Trocki u mogućim budućim Sjedinjenim Državama Evrope vidio mogućnost zametka evropske radničke klase.

Uskoro osnovana Liga naroda činila se jednako vrijednom kritike, čak i od strane umjerenih, iako je bila višom instancom od one koju su htjeli tadašnji zagovaratelji Evropske konfederacije. Problematika univerzalističkog dosega provlači se sve do današnjeg pisanja Jürgena Habermasa na temu EU-a, koja je po njemu organizacija apstraktnija od starih nacija-država, ali još ne dovoljno apstraktna da reprezentira potpuno kozmopolitski sistem vrijednosti. U najboljem slučaju, riječ je o prijelaznom obliku prema kantovski shvaćenom svjetskom poretku, koji bi trebao biti utjelovljen u učinkovitoj organizaciji UN-a.

Shvatljivo je da su lijevi mislioci, kada se dotiču ideje Evrope, u pravilu spram nje vrlo kritični. Čak i jedan takav postmoderni marksist kakav je sada Antonio Negri, koji Evropu smatra idealnom pozornicom za mogućnost borbe, pazi da razlikuje ideju Evrope od dosadašnje EU-realizacije. Za njega Evropa nije ni identitet, ni institucionalna paradigma, već ona treba biti živa točka referiranja, realitet koji je izraz ljudskih prava i demokratskih potencijala. No, zbog toga ne treba ići prema stvaranju jednog evropskog demosa, nego  prepoznati mobilnost – u Hardt-Negrijevim terminima – evropskog mnoštva.

Subimperij

Bez obzira na to koliko kritični bili spram svake pojedine konceptualizacije, spomenimo uz Negrija drugačije, ali na istoj proevropskoj strani, i stavove Ernesta Laclaua i Chantal Mouffe te Slavoja Žižeka: svi oni, kao i suprotna, spram ideje EU-a radikalno kritična strana, kakvu reprezentira Samir Amin svojom razornom kritikom evrocentrizma, karakteriziraju EU kao subimperij. Dakle, kao regionalni imperijalizam, podčinjen onom američkom, no koji bi, u mogućoj drugoj konstelaciji, mogao imati bilo partnerske, bilo suprotstavljene interese onima opadajuće američke moći. Sve do ideje definitivnog prekida sa svakim atlantizmom, kako bi to htio Negri na kraju, a Amin odmah na početku svake priče o Evropi. Iako se čini da se stvari, barem na kratki rok, Sarkozyjevim otkrivanjem francuskog atlantizma kreću u suprotnom smjeru.

Evropa nema alternativu, “to je la pensée unique što dominira političkim životom u zemljama bivše Jugoslavije”, kaže sociolog Andreja Živković. Poput ideje o tranziciji u tržišni model, Evropa se smatra odredištem do kojeg tek treba stići, jednom zajednicom mira i prosperiteta. Zapravo, mi smo već “u Evropi” preko četiri decenije i ostajemo tamo odakle smo i krenuli – u zavisnosti od evropskog imperija.

Evropski identitet kao konstrukt elita

S jedne strane imamo političke snage koje Evropsku uniju predstavljaju bilo kao pragmatičan konstrukt nove javne sfere i političke participacije, utemljenih na univerzalnim liberalnim principima građanske demokratije, ili pak kao prirodno objedinjavanje prostora koji deli iste civilizacijske vrednosti proistekle iz hrišćanskoga kulturnog nasleđa. S druge strane, nevidljivost levice, kao i činjenica da su glavne političke opcije vladajućih klasa Zapadne Evrope jasno podržale interese nacionalnih kapitala za stvaranjem zajedničkog ekonomskog prostora kroz jedan od navedenih diskursa, otvorili su prostor za ekstremnu desnicu i njeno insistiranje na nacionalnom identitetu i ekonomskom protekcionizmu kao glavnim formama artikulacije opozicionog sentimenta među stanovništvom. Oslabljena evropska levica se tako naprasno našla pred svršenim činom i osećajem nužnosti biranja strana i određivanja u već postavljenom okviru “pro-evropskih” i “nacionalističkih” evropskih opcija u javnom diskursu.

Situacija u tranzicionim zemljama još je zaoštrenija. Periferni status i urgentnost stanja u kome su se našli široki društveni slojevi “gubitnika” tranzicija poslužili su kao odskočna daska za jačanje reakcionarnih političkih pokreta koji nude viziju mitske prošlosti i organskog jedinstva nacije kao navodni izlaz i zaštitu od društvenih tenzija. Suočeni s rastom desnice, levičari u Istočnoj Evropi osećaju još veći pritisak da se okrenu evropskom identitetu kao nečemu što vide kao jedinu realističnu alternativu rastućem nacionalizmu. Drugi, pak, deo dezorijentisane levice u bivšim zemljama real-socijalizma otvoreno koketira s desničarskim anti-EU diskursom. Bivše staljinističke partije često prave saveze s ekstremnom desnicom i pozajmljuju šovinističku retoriku predstavljajući očuvanje nacionalne države i nacionalnog identiteta kao navodno progresivan, antiimperijalistički slogan.

Izlazak iz lavirinta lažnih dilema moguć je jedino kroz jasnu diferencijaciju levih pozicija i izgradnju novih identiteta “odozdo”. Uprkos ogromnim ulaganjima u promociju evropejstva kao nadnacionalnog identiteta, čijim bi širenjem stanovništvo ostavilo iza sebe istoriju krvavih sukoba, šovinizma ili fašizma, domet ove ideologije ostaje ograničen na uže slojeve stanovništva, uglavnom pripadnike srednje klase. Razlog ravnodušnosti velike većine radnih ljudi prema “evropskim vrednostima” ne leži u naklonosti prema arhaičnim idejama krvi i tla, nego u skepticizmu prema izvoru koji propagira novu ideologiju. Evropski identitet ostaje konstrukt elita, nametnut kroz institucije sistema “odozgo”. Kao takvog treba ga jasno razgraničiti od identiteta koji proizilaze iz protivrečnosti društvenih odnosa uspostavljenih modernim industrijskim društvom ili kolektivnim identitetima koji se grade kroz masovne društvene pokrete odozdo.

Goran Musić, Crvena kritika

Evropa odozgo, Evropa odozdo

Na optužbu da je protiv integracija i ujedinjenja naroda, levica odgovara da je ona uvek beskompromisno za povezivanje preko nacionalnih granica, kad god inicijativa kreće od radnih ljudi koji se bore za svoje interese. Da li istinskom bratimljenju naroda Evrope više doprinose sterilne NVO-kampanje koje pozivaju na toleranciju ili zajednička akcija

Fiatovih radnika u Italiji, Poljskoj i Srbiji, koji polako shvataju da je solidarnost jedini način da se stane na put ucenjivanju gazda i trci do dna? Nasuprot lažnim dušebrižnicima na desnici, koji kukaju o gubljenju nacionalnog suvereniteta i dominaciji stranoga kapitala, možemo samo ukazati na činjenicu da su zemlje Istočne Evrope bile znatno nezavisnije u unutrašnjoj politici pod tobože “antinacionalnim” režimima real-socijalizma nego danas, kada tržišna logika kapital tera van državnih granica, ma koliko on bio zaodenut u nacionalne boje. “Kupujmo domaće” nije ništa drugo do impotentni vapaj ili, u najboljem slučaju, nevešto prikrivanje nastavka odlivanja kapitala od periferije k centru.

Kroz povezivanje s društvenim pokretima na terenu, levica mora povratiti samopouzdanje i veru u mogućnost uticaja na istorijske procese. Evropska integracija nije nikakva automatska putanja pod kontrolom svemoćne birokratije koja proizvodi politički diskurs kome se moramo prilagoditi. Dužnička kriza u zemljama Južne Evrope po prvi put je ozbiljno uzdrmala sliku EU-a kao Levijatana koji nameće pravila igre. Budućnost Evrope i razrešenje sadašnje krize, u krajnjoj liniji, biće razrešeni kroz sukob različitih društvenih snaga i borbu ekonomskih interesa i društvenih predstava koje one sa sobom nose.

U svojoj biti, “ujedinjena Evropa” nije ništa drugo do zajednički ekonomski prostor kojim nacionalni kapitali pokušavaju da prevaziđu protivrečnosti unutar nacionalnih ekonomija i unaprede svoju konkurentnost na globalnom tržištu. Već dve decenije ona se vešto koristi kao paravan za neoliberalne reforme, koji bi evropske proizvođače doveo u ravan s američkim i azijskim korporacijama. Istrajnost u projektu izgradnje nadnacionalnog prostora zavisiće od mogućnosti evropskih buržoazija da iznova pronalaze kompromise zarad ovog “višeg cilja”. U trenutku kada cena održavanja ujedinjenog slobodnog tržišta postane previsoka, nije teško zamisliti vraćanje nacionalističke retorike i protekcionizma unutar istih onih političkih snaga koji se danas zaklinju u evropske vrednosti. No, sudeći po događanjima na ulicama Atine, narod Evrope neće biti samo nemi posmatrač ovih procesa.

Upravo tu leži šansa za rehabilitaciju ideja levice i insistiranje na svežim interpretacijama koje razbijaju binarne podele na “evropejce” i “nacionaliste”. Ako kroz ovu borbu levica uspe da se nametne kao politički faktor, otvaraju se potpuno nove perspektive za ponovnu interpretaciju projekta Ujedinjene Evrope. Danas, kada se govori o Jugoslaviji, svaki ozbiljan istoričar mora napraviti jasnu distinkciju između države Južnih Slovena stvorene kombinatorikom velikih sila nakon Prvog svetskog rata i one nastale iz masovnog pokreta balkanskih radnika i seljaka tokom narodnooslobodilačke borbe. Isto ćemo tako možda, u ne tako dalekoj budućnosti, drugačije gledati na birokratski pokušaj spašavanja evropskog kapitalizma integracijama odozgo i novu Evropu koja se stvara povezivanjem kreativnih inicijativa ljudi koji u njoj žive.

Goran Musić, Crvena kritika