Uspon i pad “Dinare”

Razvoj “Dinare” bio je naročito intenzivan nakon izgradnje novoga igrališta 1973. godine. Novi sportski kompleks dobio je montažne tribine na južnoj strani i imao atletsku stazu, te terene za male sportove. Rezervisan je i prostor za pomoćno igralište i nove klupske prostorije, ali je posao oko toga okončan tek tokom 1994. i početkom 1995. godine.

Dobri dani

Za promjenu uslova u kojima je “Dinara” djelovala najzaslužniji je inženjer Đorđe Bjegović, dugogodišnji igrač i predsjednik NK “Dinara”. Pod njegovom upravljačkom palicom osnovana je dobra omladinska i pionirska nogometna škola u kojoj je bilo i po 200 dječaka u sezoni. “Dinarine” su mlađe kategorije zbog kvalitete učestvovale na mnogim turnirima od kojih je najznačajniji onaj u Njemačkoj, na “Bajernov” poziv, na kome su 1989. godine “Dinarini” kadeti osvojili prvo mjesto među osam učesnika.

“Dinarina” škola je postala izuzetno dobra od 1984. kad ju je vodio Željko Sanković, dugogodišnji igrač i trener “Dinare”. Sanković je uspio igrački odnjegovati jednu sjajnu generaciju koja nije pružila svoj maksimum samo zato što je njen razvoj prekinuo rat, ali su iz te generacije bar petorica igrača ostvarili prvoligašku i internacionalnu karijeru. Iz te škole su izašli tada, pored ostalih, Jugoslav Pokrajac, Momir Mileta, Dalibor Škorić, Arsen Marijan, Dejan Turkalj, Srđan Škorić, sve izvanredni igrači.

Već u sezoni 1972/73. “Dinara” nakon dužeg perioda stagnacije pokazuje da je uznapredovala i visoko je plasirana. Sljedeće dvije sezone za dlaku joj izmiče plasman u jedinstvenu Hrvatsku ligu, ali to je ostvareno u sezoni 1975/76. Dogodilo se tada, prvi put nakon 63 godine postojanja, da se “Dinara” plasirala u viši rang takmičenja. Posljednjoj utakmici te slavljeničke sezone, odigranoj protiv sinjskoga “Junaka” u Kninu 13. juna 1976. godine, prisustvovalo je više od 5.000 gledalaca.

U sljedećoj sezoni, 1976/77, u jedinstvenom HNL-u, “Dinara” je na 13 odigranih utakmica u Kninu imala ukupno više od 30.000 gledalaca, što je prosjek od 2.500 po utakmici. Takvom se posjetom moglo podičiti malo klubova. Inače, najveći broj gledalaca na “Dinarinom” placu zabilježen je na prijateljskoj utakmici sa Crvenom zvezdom, u jesen 1980. godine, kad je prema nekim izvještajima utakmicu gledalo 12.000 ljudi.

U to vrijeme “Dinara” je imala i svoju prvu inozemnu turneju. U periodu između 18. i 28. avgusta 1974. godine, na poziv “Spartaka” iz Trenčina, “Dinara” je boravila u Čehoslovačkoj i odigrala dvije utakmice. Prvu je odigrala protiv VŽKG-a, tadašnjega prvoligaša, u Vitkovicama i ostvarila pobjedu od 1:0, a drugu je igrala protiv “Spartaka” u Dubnicama i izgubila 1:3. Oba gola na toj turneji za “Dinaru” je postigao Miro Stanić. Ova turneja ima duboko simbolički značaj, jer je “Dinara” prvi put u tada 61-godišnjoj istoriji igrala van svoje zemlje, i to u zemlji odakle je nogomet zapravo i stigao u Knin i Dalmaciju.

Život poslije “Oluje”

Dobro je da je kontinuitet “Dinare” nastavljen i nakon 1995, odnosno nakon što su skoro svi građani Knina, njeni igrači, uprava i navijači, morali nakon “Oluje” otići u izbjeglištvo. Za nastavak “Dinarinog” kontinuiteta najzaslužniji su Kninjani, bivši igrači “Dinare” hrvatske nacionalnosti, kojih je većina, nažalost, morala 1991. izbjeći iz Knina jer su bili ugroženi.

No, nije dobro što je kasnije došlo do pokušaja brisanja “Dinarine” istorije. Iz klupskih prostorija su, prema informacijama iz više nezavisnih izvora, uklonjeni svi znaci ranijega života, fotografije, pehari, diplome, priznanja, grb, zapravo svaki trag ranijega “Dinarinog” trajanja. Promijenjene su klupske boje koje je “Dinara” uvijek časno nosila, kao i klupski grb koji je ostao neukaljan i koji je “Dinaru” identifikovao kao gradski klub, a ne u nacionalnom, vjerskom ili nekom ideološkom smislu.

Prošlost se ne može mijenjati i ona je onakva kakva je bila. Zato će obilježavanje stogodišnjice NK “Dinare”, koje pada u ljeto 2013. godine, biti dobra prilika da se u otvorenoj i tolerantnoj raspravi preispitaju odluke o promjeni klupskih boja i klupskoga grba. Udruženje bivših igrača i prijatelja NK “Dinara” Knin, u kojem su aktivni mnogi bivši igrači, “Dinarini” asovi, oni koji su dali svoj puni doprinos sportskom i društvenom ugledu kluba, a koji su prije svega dinaraši i Kninjani, smatraju da bi trebalo vratiti crno-bijelu klupsku boju i stari amblem. Predsjednik Udruženja je najveći “Dinarin” as u istoriji, Ilija Petković. Pomenuto Udruženje za stogodišnjicu “stare dame” priprema opsežan program, detaljnu klupsku monografiju i dokumentarni film, da niko ko je bar malo doprinio “Dinarinom” trajanju ne bi bio zaboravljen. “Dinari” je neophodno vratiti onaj duh gradskog kluba koji ju je krasio kroz istoriju i uvijek činio posebnom.

Prošlost nas uči da je “Dinara” uspijevala i napredovala ako se oslanjala na sopstvene snage i nogometnu školu. Tad su se pred njom otvarale dobre perspektive. To je uslov da se na stadion vrati publika. Danas je prosjek gledanosti “Dinarinih” utakmica ispod dvjesta ljudi, što se nikada ranije nije događalo. Toliko ih je nekada gledalo treninge prvoga tima.

Ravno do dna

Današnja “Dinarina” infrastruktura je u relativnom lošem stanju, a u nekim elementima čak i gorem negoli je to bila 1995. “Dinara” je nedopustivo dugo vremena nakon te godine bila u najnižem takmičarskom rangu u Hrvatskoj. Samo se spletom okolnosti iz toga ranga izvukla i nalazi se danas stepenicu više. Danas su od “Dinare” bolje plasirane ekipe poput “Zagore” iz Unešića, “Raštana”, “Polače” iz biogradskog zaleđa, kao i klubovi iz još nekih malih mjesta čiji je objektivni potencijal mnogo manji od kninskoga. Klubovi sa kojim bi se “Dinara” morala mjeriti i biti po rangu na vagi su sinjski “Junak”, “Solin” ili dubrovački “Jug”, a nikako “Zagora” ili “Polača”, uz sve poštovanje prema njima.

Nekada “Dinari” potpuno ravnopravni klubovi, kao što je “Zadar” sa kojim, kad bismo precizno izračunali, kninski klub vjerovatno ima pozitivan skor, danas su stabilni prvoligaši.

Možda je upravo obilježavanje “Dinarine” stogodišnjice prilika da se postave više ciljevi i “Dinara” vrati na ono mjesto koje joj objektivno u današnjem hrvatskom nogometu može pripadati. To je pozicija solidnog i ambicioznog drugoligaša. Prije toga je neophodno da se okrene sebi i potraži izlaz kroz oslonac na sopstvene snage, poštujući prije svega vlastitu tradiciju i vlastita iskustva.

(Kraj feljtona)