Povratak u budućnost

Prvi krug evropskih integracija počinje 1967. ugovorom o saradnji SFRJ i EZ-a, sledi 1970. nepreferencijalni, a 1980. i preferencijalni ugovor. Za Evropsku je zajednicu (EZ) trgovinska integracija sa SFRJ bila projektovanje njenih zajedničkih carinskih tarifa i trgovinske politike na Istok, što je bio ključni element u borbi protiv Komekona i Istočnog bloka.

Za SFRJ, ta je integracija bila nastavak “integracije u svetsku podelu rada” iz pedesetih, da bi se razvila privredna baza za nadmetanje s oba bloka: saradnja s EZ-om bila je prilika da se dođe do naprednije tehnologije za stvaranje konkurentnoga izvoznog sektora, no donela je samo veći trgovinski deficit. Samo je od ’72. do ’76. nivo izvoza u EZ pao na onaj iz ’66. Kako nije bila konkurentna, SFRJ je morala da preusmeri trgovinu na Istočni blok, istovremeno postavši zavisna od uvoznih proizvoda iz EZ-a, prerađivanih za reizvoz. Da pokrije deficit, SFRJ je morala da pozajmljuje velike sume od međunarodnih finansijskih tržišta. Ipak, posle svetske recesije 1974-75, EZ je podigla trgovinske barijere baš u oblastima u kojima je SFRJ imala konkurentnu prednost (čelik, tekstilna roba, duvan i izvoz govedine i teletine). Do kraja 70-ih SFRJ je stagnirala, gušeći se pod dugovima koje nije mogla da otplati te se okrenula MMF-u i EZ-u za još pozajmica.

Sloba, dobar Evropljanin

MMF i EZ nametnuli su liberalizaciju i privatizaciju u vidu zatvaranja neefikasnih preduzeća i zaustavljanja već vrlo ograničene preraspodele društvenog dohotka od bogatijih k siromašnijim republikama i regionima. Brutalne mere štednje i šok-terapije od ’82. do ’85. i od ’89. do ’90. nisu uspele da reše problem duga (’91. nivo zaduženosti je bio kao i ’78.). MMF i EZ ne samo što su stvorili uslove za nacionalistička previranja nego su obezbedili i okvir u kome su se republičke partijske elite borile za prevlast.

MMF i EZ su tražili i recentralizaciju federacije, da nametnu tržišnu disciplinu radi otplate duga. Otvaranje svetskom tržištu od 50-ih rasparčalo je federaciju na nekoliko autarhičnih jedinica koje su se takmičile u grabljenju ograničenih državnih sredstava: otud i rast republičkog nacionalizma. Recentralizacija je značila oduzimanje republičke kontrole nad resursima, kompanijama, bankama i finansijama, tj. gaženje Ustava iz ’74. koji je SFRJ preobrazio u konfederaciju.

Da se opravdaju nacionalističke ambicije, nastala su dva oprečna programa, oslonjena na “Evropsku Uniju” planiranu za ’92. Rukovodioci bogatijih republika i pokrajina protivili su se recentralizaciji: ekonomski, to su bili neoliberali koji su govorili da se njihove proevropske ekonomije sputavaju rasipanjem na siromašnije republike i vojsku. Politički, njihove su vođe htele da kastriraju saveznu vladu kako im se više ne bi mogla mešati u poslove, a to je nazvano “konfederalizmom”. I političari iz Srbije su bili ekonomski liberali, ali su težili da ostvare interese kroz recentralizaciju, ukidajući autonomiju Vojvodine i Kosova. Administrativna centralizacija bi slabijoj srpskoj privredi otvorila domaće tržište, a jačanje savezne ekonomske vlasti po savetima MMF-a omogućilo bi joj da implementira program investicija za nadmetanje na evropskom tržištu. Kada je Milošević od Kosova, Vojvodine i Crne Gore napravio protektorate Beograda, slovenačka i hrvatska vođstva su počela da traže decentralizaciju, s Jugoslavijom kao labavom konfederacijom čiji bi jedini raison d’être bio da sprovede eventualno uključivanje republika u EZ. Tako je MMF/EZ program služio interesima velikosrpskog nacionalizma koji je težio stvaranju Srboslavije: još dok je bio samo partijski šef, Milošević se predstavljao kao “dobar Evropljanin”, pa ne iznenađuje što ga se do ’89. smatralo glavnim predstavnikom zapadnih interesa u SFRJ, koji su stremili jačanju savezne države da bi se ekonomska vrednost mogla ulivati u sefove zapadnih banaka.

Evropa kao alibi

S druge strane, bogatije republike koristile su obećanje EU-integracija da opravdaju odvajanje od SFRJ. Slovenački partijski šefovi sponzorisali su nacionalističke intelektualce da ostvare sopstvene ambicije. Oslanjajući se na ideju “Srednje Evrope” istočnoevropskih disidenata, intelektualci okupljeni oko časopisa “Nova Revija” opravdavali su separatizam premeštajući Sloveniju u “srednjoevropski” identitet: slovenački suverenitet izjednačen je s “ponovnim priključivanjem” Evropi, a Jugoslavija je bila jednaka “Balkanu” i “Aziji”, pa je predizborni slogan slovenačke Komunističke partije ’90. bio “Evropa zdaj!” U istom maniru, te je godine pobeda HDZ-a na izborima označena kao poslednji korak k “uključenju Hrvatske među države Srednje Evrope, regije kojoj je uvijek pripadala, osim kada su je balkanizmi uporno potčinjavali azijatskom obliku vladavine”.

Tako EZ nije bio samo agens ekonomskog raspada SFRJ nego i njenog političkog raspada. S jedne strane, podrška EZ-a dozvolila je predsedniku savezne vlade Anti Markoviću da zvanično izjavi da su njegove ekonomske i političke reforme kvalifikovale Jugoslaviju za stupanje u EZ. S druge, obećanja o prisnijoj saradnji dozvolila su separatističkom taboru da tvrdi da je Evropa jedina alternativa Jugoslaviji, koja postoji samo na papiru.

Posle pada Berlinskog zida, EU više nije bila zainteresovana za odbranu jugoslovenskoga teritorijalnog integriteta, nego za integraciju Srednje Evrope. Menjanje geopolitičke mape ojačalo je poziciju separatista u Jugoslaviji, ali je kontinuirana podrška teritorijalnom integritetu, tj. integritetu otplate duga, navela Miloševića da poveruje da Evropa neće prihvatiti secesiju. Sve strane su imale dobre razloge da se pozivaju na Evropu, a rezultat su bili katastrofalni bratoubilački ratovi devedesetih.

Van iz imperije

Drugi ciklus EU-integracija tokom 2000-ih podrazumevao je sve veće otvaranje stranom kapitalu, kako bi se finansiralo otplaćivanje bivšeg duga. Visoke kamatne stope pothranjivale su rast zasnovan na uvozu i potrošačkom zaduživanju, ali i uništavale industriju te Hrvatsku i Srbiju gurnule u dosad najopasniju dužničku klopku. Slovenija je pokušala da uđe na svetsko tržište putem rasta zasnovanog na izvozu, no integracija u EU razotkrila je slabosti malih nacija suočenih s tehnološkim gigantima, pa je i nju primorala da finansira rast na uvozu, putem iste dužničke piramide.

EU je dužničkom krizom trenutno uzdrmana do temelja. Teško će da se izbegne novi talas kriza i neuspesi banaka i sigurno je da će vladajuće klase EU-a odgovoriti stežući kaiš dužničkog ropstva i terajući radnike i narode Evrope da plate za krizu.            Prošlih 40 godina, EZ/EU je bila faktor tržišne dezintegracije i nacionalističkih podela na Balkanu. Ona ne predstavlja nadnacionalizam nego superimperijalizam. Kako bi se oslobodili, narodi bivše Jugoslavije ne smeju “ući” u Evropu, nego istupiti iz evropske imperije. Ovde bi se levica trebala da povede za arapskim narodima. Želimo li da se odupremo sopstvenom dužničkom ropstvu, moramo početi da se ujedinjujemo širom našeg regiona, u kome grčki revolt pokazuje da postoji alternativa.