Žene u Avganistanu nisu bespomoćna bića

Nelofer Pazira je Avganistanka koja je izbegla u Kanadu za vreme okupacije SSSR-a i otada čini sve šta je u njenoj moći da razbije predrasude koje Zapad gaji prema njenoj zemlji, Bliskom istoku i islamu. Ova novinarka, književnica, redateljka i glumica veliki je borac za ljudska prava, uz poseban akcenat na prava žena.

Avganistan ste napustili kao tinejdžerka, za vreme ruske okupacije. Oni koje su Zapad i SAD tada podržavali u međuvremenu su markirani kao najljući neprijatelji. Kakvo je današnje avganistansko društvo, ima li neke sličnosti između sovjetske okupacije i trenutnog stanja, koje neki nazivaju američkom okupacijom?

– Često dolazim u Avganistan, bila sam jednom i za vreme talibanske vladavine. Ljudska društva nisu fiksirana, uvek postoje neke promene, čak i ako mislimo da se ništa ne dešava. Očigledno je da se dosta toga izmenilo i da se još uvek menja, pogotovo kad govorimo o političkom polju. Nije to samo promena vlade, nego je društvo postalo svesno nevolja koje je pretrpelo. Odlazi se toliko daleko da se već preuzima odgovornost za neuspehe. U ranim danima postojala je svest o herojstvu, kako je narod pobedio rusko carstvo. Sad neki ljudi kažu da je cena bila visoka, da smo platili nešto što je Zapad želeo da učinimo tokom Hladnog rata. Politika Hladnog rata je uništila Avganistan, oštetivši psihu populacije. Talibani i njihovi pristaše koristili su strategiju koja je tvrdila da smo ponovo okupirani, da smo pobedili Ruse i da sad moramo da pobedimo Amerikance. Uzevši u obzir da javnost i nije baš obrazovana, ovakva kampanja daje rezultate. Ali u stvarnosti, sa moje tačke gledišta, nije isto kao pod Sovjetima. Okupacija nije samo prisustvo strane vojske, ali o tom se pitanju žestoko debatuje.

Burke i dress code

Koje su razlike u percepciji?

– U vreme kad su Rusi došli u Avganistan, društvo je u neku ruku bilo nevino. Postojala je istorija ratovanja u zemlji, ali se nije razumela šira politička slika. Sad su Avganistanci svesniji uticaja rata u sopstvenoj zemlji, kao i prisustva NATO snaga, koje se povezuje sa ekonomskim razvojem zemlje, što nije bio slučaj pod SSSR-om. Ako govorimo o nekom progresu, posebno po pitanju prava žena, obrazovanja i modernizacije, postoje brojne sličnosti između aktuelne politike i vremena pod sovjetskom okupacijom. U oba slučaja koristi se sila da bi se sprečio otpor. Ipak, NATO ima međunarodni mandat, dok su Sovjeti došli u Avganistan usprkos osudama međunarodne zajednice, ali tad je to bio drugačiji svet.

O kakvim se promenama u Avganistanu radi? Koliko su žene deo njih?

– Neke od njih su vidljive, posebno one koje se tiču žena, ali se Zapadni mediji najčešće fokusiraju na ono što odgovara njihovoj publici. Žene u Avganistanu nisu bespomoćna bića. One imaju nadu i želju, i pokazale su da su sposobne da budu sila promena. Zapadni su mediji skoncentrisani na površne elemente poput pokrivanja. Kontradikcija u američkoj politici je da sa jedne strane podržava ljudska, a posebno ženska prava, a sa druge strane poziva na pomirenje između talibana i avganistanske vlade. Ta se politika koristi kao izlazna strategija. Avganistanske žene sa pravom su zabrinute razvojem tog “pomirenja sa talibanima”, jer bi sve što su postigle u poslednjih deset godina moglo brzo da se izgubi.

Dosta ste pisali o odnosu Zapada prema nošenju burki, posebno o tim površnim elementima koje spominjete. Koliko je nošenje burke pritisak društva i kako vidite zabranu njihovog nošenja u Zapadnim zemljama? Je li to briga za ženska prava?

– Treba razumeti kompleksnost i istoriju nošenja burke. Ona je u Avganistan stigla iz Indije i korištena je za različite svrhe u različitim delovima zemlje. Pod talibanima nametnuta je od vlade, što je bilo pogrešno. Sad ih neke žene nose iz straha, neke jer veruju u njih, a neke je koriste kao sredstvo zaštite. Pogrešno bi bilo da se generalizuje. Što se zabrane nošenja tiče, moje lično mišljenje je da ni jedna vlada ne bi smela da propisuje dress code. To je suprotno od individualnog prava i individualne slobode, i znači mešanje u privatnu sferu. Kod zapadne civilizacije cenim građanske slobode, zaštitu ljudskog dostojanstva. Dozvoliti vladi da ide toliko daleko protivi se takvom verovanju i praksi. Na to se gleda kao na borbu za ženska prava, ali ako poštujemo žene kao inteligentna i sposobna ljudska bića, posebno one koje žive u Zapadnom svetu, ironija je da im vlada zabranjuje odeću. Na kraju, to je odluka svake žene.

Obama nije zaslužio Nobela

Prva asocijacija kad spomenemo islam za većinu je terorizam, pa su tako CNN i ostali mediji masakr u Norveškoj unapred pripisali islamskim teroristima. Koliko je taj slučaj otvorio oči?

– Islamofobija u akademskim krugovima Zapada ima korene u kraju Hladnog rata. Za vreme Hladnog rata definicija neprijatelja bio je komunizam. Od pada sovjetskog carstva novi neprijatelj je postao islam, čak i kad nije bilo dokaza koji bi potkrepili takvu paranoju. Teroristički napad 11. septembra dao je dodatnu energiju grupi ljudi koji su smatrali islam novim neprijateljem “zapadne civilizacije”. Čak i ako mediji ne požure, javnost gotovo odmah posumnja da je napad koji se dogodi islamske prirode. Međutim, islam i muslimani nisu svuda isti. Postoje različite varijacije i interpretacije. Velik broj muslimana širom sveta ne veruje u interpretaciju islama kao džihada. Takva interpretacija islama je glavni problem u stvaranju boljeg razumevanja muslimana i nemuslimana i u reduciranju islama u religiju koja propagira nasilje. Drugo, stvoren je zazor naspram muslimana koji žive u Zapadnom svetu, posebno u SAD-u nakon 11. septembra. Slično je i u Evropi. Sve to stvara frustracije i ljutnju. Pitanje terorizma jeste kompleksno. Amerikanci su počinili teroristički akt protiv civila u Iraku i Avganistanu, ali to ne zovemo terorizmom. Nemam problem ako reč “terorista” koristimo u kontekstu nekog dela, kriminala protiv čovečnosti, ali to onda mora da bude korišteno za sva slična dela. Ne smemo imati dvojake standarde.

Kako vidite to što su ovogodišnju Nobelovu nagradu za mir dobile tri žene, koje su nagrađene za svoju borbu za prava žena?

– Prvo sam se oduševila, jer ne možemo da se borimo za jednakost u društvu ako ne krenemo od vrha. Verujem da ljudi treba da budu nagrađeni za svoj doprinos, a ne zbog toga što su žene. U redu je praktikovati pozitivnu diskriminaciju ili afirmativne akcije koje uključuju žene ili manjine kako bi svi imali iste šanse. Svejedno, mislim da je važno poštovati rad i doprinos individua, dakle ne vezati se direktno uz žene. Nagrada će sigurno podstaknuti mnoge druge žene koje se bore za svoja prava. Nobelova nagrada za mir je, međutim, tako neka čudna stvar. Davana je zaista svakakvim ljudima, za koje nisam sigurna da li su je zaslužili. Američki predsednik Obama je jedan primer. Samo zato jer je bio prvi crni predsednik ne znači da je trebalo da dobije nagradu za mir, koju nije zaslužio. Imam pomešana osećanja kad govorimo o nagradi, ali podržavam da nagrade idu u ruke običnih ljudi, onima koji nemaju vojsku i moć, ali i dalje uspevaju da utiču na društvo. To se posebno odnosi na žene i one koji rade na poboljšanju individualnih života.