Duga mračna moć
Na koncu, Mladen Bajić ostao je i bez dobrog ukusa. Taj tragikomični gubitak logična je posljedica skoro desetljetnog načina operiranja glavnog državnog tužitelja. Desetak godina, naime, tužitelj Bajić svoj posao shvaća kao političku igru u kojoj su dva najvažnija elementa ova: a) ispravno prepoznavanje persona kojima se nije pametno zamjeriti, b) takozvani tajming. U skladu s time, sve ono pozitivno što je Bajić učinio u svojim tužiteljskim mandatima i sve što još kani učiniti, nije motivirano odgovornim i poštenim shvaćanjem vlastite uloge i profesije, nego je proizišlo iz njegova nastojanja da udovolji jednom od dva spomenuta načela državnoodvjetničkog funkcioniranja i opstojanja.
Bajić & Pavić
Nikad, primjerice, Državno odvjetništvo ne bi pokrenulo procesuiranje Branimira Glavaša da se taj osječki ratni zločinac nije odmetnuo od HDZ-a i da nije postao smrtni neprijatelj tadašnjeg premijera Ive Sanadera. Da nije bilo pristupnih pregovora s EU-om i međunarodnog pritiska, Tomislav Merčep i Đuro Brodarac nikad ne bi bili uhapšeni i podvrgnuti istrazi ili bi se to zbilo tek kad bi Bajić bio siguran da je – pravo vrijeme. Da Ivo Sanader nije podnio ostavku u srpnju 2009, Mladen Bajić i dalje bi, na primjer, poslušno zataškavao korupcijske afere i pritom novinare uvjeravao da nije kriv on, već da je kriva policija, Porezna uprava, SOA, HANFA, Mossad, NASA ili Udba: nisu mu dostavili dovoljno kvalitetnih dokaza, pa on ne može ništa nego sjediti skrštenih ruku i čekati tajming. Mogli bismo ovako nabrajati do kraja teksta, ali bilo bi to besmisleno i zamorno, jer je jasno da šef Državnog odvjetništva kazneni progon poduzima samo onda kad je siguran da se neće konfrontirati s onima koji odlučuju o njegovoj osobnoj sudbini i s onima koji mu svesrdno pomažu da se održi na poziciji koju je toliko zavolio.
Policija je Državnom odvjetništvu proteklih dana dostavila pregršt dokaza o kriminalnim poslovima Antuna Crlenjaka i Davora Vlajčevića, centralnih protagonista serije malverzacija koje su dovele do propasti tekstilne tvornice Kamensko. Policija je čak privela Crlenjaka i Vlajčevića i zadržala ih dvadeset i četiri sata, ali DORH se nije složio s ostankom ovog dvojca u pritvoru. Razlog tome jest činjenica da je u njihove poslove upetljan i Ninoslav Pavić, suvlasnik Europapress holdinga i Bajićev glavni medijski logističar: izdanja EPH-a popločala su Bajićev put od Sanaderova poslušnog izvršitelja do beskompromisnog borca protiv političke korupcije. Pavić i Bajić sad zajednički nude svoje usluge budućoj vlasti – lažno se predstavljajući žrtvama HDZ-ova režima – a za uspješno trgovanje nužno im je uzajamno podupiranje: Pavićeve novine veličat će Bajića, objavljivati ono što je u tužiteljskom interesu i izmišljati da ga je HDZ planirao smijeniti, Bajić pak neće dopustiti da Pavić završi iza rešetaka, koliko god jake dokaze prikupila policija.
Ima li itko u ovoj zemlji ovlasti da istražuje eventualnu korumpiranost glavnog državnog odvjetnika ili taj državni službenik naprosto nikome nije dužan objašnjavati zašto neki građanin jednostavno nikad ne može biti uhapšen, bez obzira na kvalitetu prikupljenih dokaza? Postoji li ijedan državni mehanizam pred kojim bi Bajić morao argumentirano objasniti razloge svoje selektivnosti u izboru onih koje će progoniti? Ne, nema ničega: nedodirljivi tužitelj može što god hoće, samo je nebo granica njegovoj moći da tzv. pravdu kroji u skladu s ličnim interesima. Može čak bezobrazno zahtijevati i kazneni progon novinara portala Index.hr Ilka Ćimića koji je kontinuirano objavljivao informacije o zaštiti koju DORH pruža Paviću.
Bajić & Milanović
Istovremeno, Državno odvjetništvo – desetak dana prije parlamentarnih izbora – odbacilo je policijsku kaznenu prijavu protiv SDP-ova gradonačelnika Rijeke Vojka Obersnela. Kaznene prijave zbog navodnog kriminala u riječkim Tržnicama u tužiteljstvu su se kiselile više od dvadeset mjeseci, e da bi Mladen Bajić mogao donijeti još jedan predizborni poklon Zoranu Milanoviću. Nećemo ovdje ulaziti u utemeljenost rečenih policijskih prijava, jer ih je zasjenio tajming Bajićeva odbacivanja: lišen dobrog ukusa i elementarne pristojnosti u obavljanju javnog posla, glavni tužitelj nije htio poslati poruku da su Obersnel i riječko socijaldemokratsko društvo nevini, nego je htio poručiti Milanoviću da je i njemu spreman služiti kao što je služio Sanaderu. Ja ću vam efikasno riješiti pitanje premoćne izborne pobjede, trguje Bajić, vi ćete me ostaviti na funkciji, a ja ću onda paziti da pod udar tzv. pravne države ne dospije nitko na čije čelo politika utisne pečat bezgrešnosti. Za početak, neka oslobađajući pečat bude udaren na lik i djelo Ninoslava Pavića: on je naš dečko, naučio je služiti, svima može biti od velike koristi njegov boravak na svježem zraku.
Tako se, zapravo, politička predizborna kampanja odvija u sjeni političke bitke između policije i Državnog odvjetništva. Partijske busije su zauzete, traje razmjena pojedinačne vatre, a glavni tužitelj opet je na strani kojoj se smiješi pobjeda. Sanaderovu naklonost kupio je 2003, odustajući od istrage o ilegalnim gotovinskim isplatama Miroslava Kutle koji je sa 800.000 maraka počastio bivšeg predsjednika HDZ-a. Osam godina kasnije, Milanovićeve simpatije pokušava pridobiti (i) odbacivanjem kaznene prijave protiv Obersnela. Recept je isti, sve su ostalo nijanse.
Šef SDP-a i vjerojatni budući premijer više je puta ponovio da glavni državni odvjetnik mora biti “hrabri usamljenik”. Mladen Bajić sve je suprotno od toga. On je, poput svog glavnog saveznika Pavića, umreženi politički manipulator koji nikad u karijeri nije riskirao. Tragično je, međutim, da bi mu se, unatoč svemu, još jednom mogla isplatiti prljava politička igra na sigurnu kartu: odnos prema Bajiću i Paviću bit će prvi i najvažniji test vrijednosti koje će zastupati Zoran Milanović.