Treba da se zakačimo za devedesete

Srđan Keča reditelj je dokumentarnog filma “Pismo ocu”, u Srbiji premijerno prikazanog na festivalu Slobodna zona, u kojem preispituje ulogu svog pokojnog oca, ostalih članova porodice i prijatelja s kojima je njegov otac bio na vukovarskom ratištu. “Pismo ocu” prethodno je prikazano na Dokufestu u Prizrenu, gde je dobilo nagradu za najbolji film. Keča je u Sarajevu, na festivalu Pravo ljudski, imao premijeru filma “Miraž”, odakle se vratio za London, gde trenutno živi, takođe sa titulom pobednika.

Odakle vam snaga da kopate po istoriji svoje porodice i postavljate pitanja o svom ocu?

– Pre nekih pet godina, razmatrao sam sa nekolicinom kolega čime ćemo se baviti ubuduće. Hteo sam da pravim film o bračnom paru koji se razvodi, kao priču o našem društvu. Kada je moj otac preminuo, shvatio sam da ne moram da idem daleko od kuće da bih ispričao priču, a imao sam i autorsku krizu: moralno je iscrpljujuće da se čovek bavi tuđim životima. To stalno zadiranje u tuđe živote, investiranje energije… U jednom sam trenutku osetio da više nemam pravo da se time bavim. Kada je reč o sopstvenoj porodici, mogao sam da saznam odgovore i bez pravljenja filma, ali je postojala potreba da se ispriča neka šira, univerzalnija priča. Zapravo nije bilo toliko teško kao što se čini. Bilo mi je mnogo teže da uradim neke druge filmove. Bilo je i uživanja i neke vrste katarze. Najlepše mi je što su mnogi ljudi koji su gledali “Pismo ocu” rekli da je i njima bila to neka vrsta katarze, a te neke male katarze su nešto što nam je nedostajalo svih ovih godina.

“Oštećena” generacija

Podseća malo na generaciju Nemaca koji su svojim roditeljima postavljali pitanja o tome šta su radili u ratu. Kod nas se to pitanje kolektivno nije postavilo. Kako onda očekivati katarzu?

– Bilo je primedbi da smo se previše zakačili za devedesete, ali ja mislim da nismo. Treba da se zakačimo još više da bismo se konačno otkačili. Znam mnoge koji su gadljivi na te priče, pa i ja sam. Stalno sam imao taj osećaj mučnine. Koga to više zanima? To je jedan od razloga što je film dugo ležao u fioci. Pogotovo u Beogradu. Puno mi je pomoglo što je montažerka bila Australijanka, kompozitorka Britanka, a dizajner zvuka Rumun – nisu imali pojma o Balkanu i film je i za njih morao da radi. Ako njih dotakne ta lična priča, koja je mogla da se dešava bilo gde, to je onda to.

Jednako je zastrašujuće pričati sa ljudima koji su rod ili bliski prijatelji, a imali su istovetan put kao vaš otac, kao dobrovoljci u Hrvatskoj. Prijatelj vašeg oca u jednom trenutku kaže da ne sme da ode u Hrvatsku i BiH, gde je takođe išao kao dobrovoljac, zbog straha da će biti uhapšen. Takvih ljudi ima mnogo. Koliki je to problem pošto oni nikada neće biti procesuirani, a društvo se delom temelji na njima?

– Veći su problem drugi. Taj čovek, prijatelj mog oca, bio mi je jako zanimljiv. On je duša od čoveka. On nije problem, povukao se skroz iz društva. Bilo mi je važno da pokažem da postoje ti ljudi, to je neka generacija Jugoslovena koji su oštećeni, kod kojih se desio raspad na ličnom nivou i koji su se povukli. Međutim, oni koji sada vladaju rešili su da taj problem ne postoji, da je važno samo da ispunimo neke uslove, da jurimo neke pare i tada će sve biti O.K. Možemo mi da pravimo filmove o protestima, da pratimo trend, ali opet smo preskočili neki korak. U Londonu on nije preskočen. Ovde nemamo pojma protiv čega bismo se bunili.

Film je prikazan samo na festivalu u Srbiji, iako ova tema zaslužuje da ga prikaže i RTS. Za razliku od Srbije, u Hrvatskoj su planovi konkretniji?

– Sigurno će biti prikazan u Zagrebu početkom decembra, na festivalu filmova o ljudskim pravima. Kasnije je plan da se prikazuje u Dokukinu, zajedno sa starijim filmom “Posle rata”. Oliver Sertić je tražio da ih furamo kao jedan dugometražni slot, a plan je i da se stavi na DVD i da ide na HTV-u. Ima interesovanja i u BiH-u. Biće prikazan na raznim svetskim festivalima, ali nekako ga je najlepše prikazati ovde.

Neka čudna nostalgija

Prikazali ste život svog oca i neke detalje iz bivše države. Kakav je vaš odnos spram SFRJ? Ima li neke nostalgije?

– Imam to nešto, neko čudno nedefinisano osećanje. Čini mi se da više proživljavam osećanje roditelja. Bio sam klinac kada su došle devedesete. Slušaš Balaševića, Nove fosile i to je neko formativno iskustvo, iako to nikako nije moja priča, pa kada sve čuješ naknadno, pravi neki zez u glavi. To zaista nije deo mog iskustva, ali ga proživljavam kroz sećanja roditelja. Tako je i sa ovim filmom. On je napravljen iz perspektive tih ljudi. Pravi likovi su oni, film je o njima i pravljen je za njih. Meni je super da se moja generacija povezuje sa tim. Ima ta čudna veza u glavi, da smo nostalgični za nečim što uopšte nismo proživeli. Racionalno nisam nostalgičan, ali ne mogu da kažem da tu nema ničega.

Vaš film “The Real Social Network” o studentskim protestima u Londonu prikazan je studentima koji su blokirali beogradski Filozofski fakultet?

– Negde pred kraj studija prošle godine, na University Collegeu u Londonu našao sam se u prostoriji sa 200 ljudi, na sastanku zasnovanom na konsenzusu. Neverovatan sastanak gde su svi slušali jedni druge, pa čak i menjali mišljenja. Protestvovali su protiv dizanja školarina sa 3.000 na 9.000 funti. Obrazovanje sve više služi kao karta za obećani posao, a niti tog posla više ima, niti obrazovanje treba da služi zapošljavanju. Okupili su se oko ideje da zaštite obrazovanje, otišli smo da ih podržimo i ponudili se da snimamo. Pratili smo sve šta se dešavalo. Jedino smo mi imali pristup sastancima na kojima su se prikazivale akcije. Pokret je u međuvremenu izrastao u nešto mnogo više, to je sada ozbiljan društveni pokret. Pratili smo kako su koristili nove tehnologije da organizuju proteste i koliko je odgovor medija na to šta su radili bio besmislen. Napravili smo film da bismo pokazali to iskustvo. Prvi put smo ga prikazali u Londonu, dok je prva međunarodna publika bila u Srbiji, na radionici Slobodne zone, a onda smo isto veče film pustili na Filozofskom. To je bilo sjajno, jer ljudi nisu postavili pitanje o filmu nego o protestima. I u Hrvatskoj je snimljen sjajan film “Blokada”, koji bi uskoro trebalo da bude prikazan.