Kom penzija, kom rehabilitacija

Hrvatski mediji danima sa zgražanjem prate proces rehabilitacije četničkog vođe i ratnog zločinca Draže Mihailovića, a o tome se oglasio i predsjednik Ivo Josipović osudivši, naravno, njegovu rehabilitaciju. U srpskim se medijima tvrdi da je rehabilitacija gotova stvar, koju će sud samo formalno objaviti: je li antifašistička Srbija doživjela još jedan poraz, znat će se 23. ožujka, na dan izlaska ovog broja “Novosti”.

Ovdašnja se javnost s pravom zgraža promatrajući ovaj proces, kao što se s pravom zgražala i nad višegodišnjom rehabilitacijom četništva u Srbiji, tijekom koje je taj pokret proglašen antifašističkim, gotovo rame uz rame s partizanskim. Hrvatski mediji puni su komentara zapjenjenih povjesničara, političara, pogotovo onih s desnim predznakom, koji se naslađuju nad još jednom srpskom sramotom. I desni i lijevi komentatori često poentiraju zaključkom kako je tako nešto, kada je riječ o ustaškom pokretu, nemoguće.

Guranje pod tepih

Ipak, mnogi zaboravljaju jednu činjenicu koju je nedavno, tek uzgred, spomenuo “Jutarnji list”. Naime, iako se u Srbiji četništvo rehabilitira, niti jedan pripadnik četničkog pokreta još nije ostvario pravo na mirovinu. Prema tamošnjim zakonima, četnici bi mirovinu mogli dobiti jedino ako im suglasnost daju njihovi ideološki i ratni neprijatelji, partizani. Na svu sreću, boračkom savezu u Srbiji tako nešto ne pada na pamet, tako da će se četnici morati zadovoljiti samo nematerijalnom satisfakcijom.

U tom je svjetlu zanimljivo pogledati odnos hrvatskih medija, političara i javnosti prema ustaškom pokretu i ustašama, koji je obrnuto proporcionalan promatranju odnosa Srbije prema četnicima: dobre se stvari naglašavaju, a one loše guraju pod tepih i prešućuju. U svakoj se mogućoj prilici, primjerice, ističe kako je Hrvatska antifašistička zemlja, s jednim od najvećih antifašističkih pokreta u Drugom svjetskom ratu, kako je nastala na temeljima ZAVNOH-a, kako je većina partizana bila iz Hrvatske itd. Teško je naći političara koji će o ustašama reći lijepu riječ, ali su malobrojni i oni koji će podržati inicijativu partizana i intelektualca Danijela Ivina, koji je zatražio da Sabor prestane financirati komemoraciju na Bleiburgu gdje se, pod krinkom sjećanja na žrtve tzv. Križnog puta, zapravo komemorira NDH. Toj se inicijativi pridružio i Savez antifašističkih boraca Hrvatske.

Da se Hrvatska svog antifašizma i partizanskog pokreta sjeća još samo na deklarativnoj razini, dok se u stvarnosti već dvadeset godina rehabilitiraju ustaštvo i NDH, iskrenim hrvatskim antifašistima ne treba posebno objašnjavati. Jedan od najboljih primjera je hajka koja se godinama provodi na korisnike partizanskih mirovina: optužuje ih se da uništavaju proračun, da ih je previše i da im treba suditi, a ne im davati mirovine. Pritom se namjerno napuhuje njihov broj, a skandalozna činjenica da tisuće ustaša i domobrana primaju mirovinu potpuno se prešućuje!

Brojke govore sve

Prema podacima Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, u siječnju ove godine starosnu mirovinu, prosječno 3.354 kune, primilo je 5.785 partizanskih boraca. Petina od tog broja, 1.449 boraca, prima invalidsku mirovinu u prosječnom iznosu od 3.116 kuna. U starosnoj mirovini su i 3.892 borca koji su se partizanima priključili nakon 1943., kojima je prosječna mirovina 3.293. kune. Od tog broja, 862 borca primaju invalidsku mirovinu, u prosjeku 2.986 kuna. Ukupno je u Hrvatskoj 9.677 umirovljenika penziju od prosječnih 3.330 kuna zaradilo u partizanskoj uniformi. Invalida je među njima 2.311, a primaju 2.986 kuna mjesečno. Osim aktivnih pripadnika partizanske vojske, 21.818 osoba prima tzv. obiteljsku mirovinu. Riječ je isključivo o udovicama pripadnika partizanskog pokreta. Njihova djeca nemaju pravo na mirovinu, jer se ona ostvaruje samo do 25. godine života. Dakle, nešto više od 31.000 mirovina u prosjeku nešto iznad 3.000 kuna u siječnju je podijeljeno bivšim partizanima i njihovim udovicama.

Oni koji histerično pušu na “strašne” partizanske privilegije, lažući da njihove mirovine godinama nakon njihove smrti primaju i djeca i unuci, uredno prešućuju najveću sramotu revizionističkog odnosa Hrvatske prema ustaškom pokretu, a to je činjenica da se od 1993. i donošenja Zakona o invalidskom i mirovinskom osiguranju svakog mjeseca iz proračuna više od sto milijuna kuna troši na mirovine koje HZMO vodi pod oznakom “domovinska vojska 17. 4. 1941. – 15. 5. 1945.”

Ustaše među domobranima

Riječ je o bivšim domobranima i ustašama, kojih je u siječnju bilo 16.072 i koji su u tom mjesecu dobili prosječnih 2.157 kuna. Koliko je među njima domobrana, a koliko Jurinih i Bobanovih bojovnika, nismo uspjeli doznati, ali i jedan bi trebao biti previše.

Isto tako, nije poznato na temelju čega Hrvatska svakog mjeseca daje mirovine pripadnicima te “domovinske vojske” i po kojem je zakonu moguće da netko tko se borio za NDH može dobiti mirovinu. Kada su bivši logoraši iz Jasenovca, koji danas žive u tzv. Republici Srpskoj, najavili tužbu protiv Hrvatske zbog zločina u Jasenovcu i genocida nad srpskim narodom u NDH, službeni im je Zagreb pravilno odgovorio da današnja Republika Hrvatska nije pravna sljednica NDH. Međutim, kada se sagleda činjenica da tisuće pripadnika vojske Ante Pavelića ovdje prima mirovinu, legitimno je postaviti pitanje je li to baš tako.

Naravno, poznavajući odlučnost, karakter i moral današnjeg ostatka ostataka SKH-a, stranke prethodnice ovima na vlasti, ne treba ni pomišljati da bi se nešto moglo promijeniti. Dok ustaše u Hrvatskoj primaju mirovinu, dok hrvatski sudovi oslobađaju ljude koji prodaju majice s ustaškim pozdravom, dok se sa ovdašnjih stadiona ori “Za dom spremni”, nitko se, pa ni Ivo Josipović, nema pravo zgražati nad sramotnom rehabilitacijom četnika u Srbiji.