Skupo kockanje brodogradilištima

Više je godina i više hrvatskih vlada potrajalo natezanje s Dankom Končarom oko kupoprodaje triju domaćih brodogradilišta, e da bi mediji proteklog tjedna tomu oglasili neslavan kraj, u vidu Končareva neopozivog povlačenja. Nije to prvi put, međutim, da taj zagonetni tajkun demonstrativno napušta ove pregovore. Ni da im se vraća: netom li je prošlog vikenda potvrdio odustajanje, zatečen je kako snubi radnike Brodotrogira, njemu očito najzanimljivijeg škvera.

Sve je začeto još u ono pradavno doba kad je zemljom nesputan hodao Ivo Sanader. Povijest bilježi da je Končaru, valjda malko sramežljivom, tadašnji premijer rastumačio kako to što je zbog privrednog kriminala odgulio sedam godina zatvora u Jugoslaviji, nije nikakva diskvalifikacija u Hrvatskoj, naprotiv. Uto je Končar bacio oko na brodogradilišta 3. maj, Kraljevicu i Brodotrogir, čime se rađa naša priča.

Neko vrijeme utrošeno je na istraživanje složene situacije u škverovima, e da bi ga 2008. godine potpredsjednik vlade Damir Polančec preporučio sindikalistima i struci kao ozbiljnog interesenta. Do narednog ljeta Končar je figurirao kao najizgledniji kupac sviju hrvatskih brodogradilišta, no krajem rujna 2009. njegova firma Kermas povlači ponudu, nalazeći kako je investicija “ekonomski veoma neisplativa”.

Sve ili ništa

Dogodine ga opet zatičemo kako grebe po vratima na tri prvotne adrese. U ožujku potvrđuje interes za učešće u drugom krugu privatizacije, no početkom svibnja izjavljuje: “Definitivno odustajem”. Nekoliko dana kasnije mijenja odluku te protura u medije informaciju kako ga svejedno zanima kupnja Brodotrogira. Do kraja 2010. uspijeva privoljeti vladu i na nastavak pregovora oko brodogradilišta Kraljevica.

U veljači naredne godine Danko Končar se prijavljuje kao mogući kupac riječkog 3. maja, i kreće novi ciklus nadmudrivanja s vladom. Na proljeće, u svibnju 2011. Končar ustanovljuje kako u hrvatskoj brodogradnji općenito nema viška zaposlenih, samo ukrivo raspoređenih, što se lako dade ispraviti. Tad je spomenuo i mogućnost kupnje nekog kineskog brodogradilišta – tamo je radno zakonodavstvo znatno fleksibilnije – te selidbu glavnine proizvodnje u Kinu, dok bi razvojnu, ekspertnu bazu navodno zadržao u Hrvatskoj.

Nije bilo posve jasno što bi u tom slučaju radili toliki naši radnici, ali će i to ubrzo doći na red. U kolovozu doznajemo kako novi Končarov pravni subjekt, firma Jadranska ulaganja, kani u tri brodogradilišta investirati 183 milijuna eura kroz pet godina, uza svijetlu perspektivu pune uposlenosti postojećeg kadra. Samo preuzimanje “realno je očekivati 1. listopada”, izjavljuje njegov sin i suradnik Nenad Končar. No, lišće je opalo, a uskoro i dotadašnja HDZ-ova vlada, koju Končarovi ispraćaju s kritičkom intonacijom i novom suzdržanošću u pogledu kupovine hrvatskih navoza.

“Vlada nema interesa da se privatizacija okonča”, mogli smo tada čuti, iako je sve bilo u funkciji dočeka nove vlasti. Uistinu, s tom promjenom dogodilo se već viđeno – Danko Končar uskrsava, izbija ponovno u prvi plan. Novi potpredsjednik vlade Radimir Čačić javno mu poručuje, međutim, da može računati s kupnjom “sva tri brodogradilišta, ili nijednim”. Končar naizgled optimistično stupa u odnos s novim pregovaračima, i sve se neko vrijeme čini idiličnim kao nekad.

Početkom ovog mjeseca, Danko Končar najavljuje provedbu stare ideje o dodjeljivanju četvrtinskog paketa dionica samim škveranima. No, istodobno pušta glas o preuzimanju samo jednog dijela 3. maja, dok ga drugi pogoni – npr. proizvodnja brodskih motora i dizalica – ne zanimaju. Ubrzo puca tikva, kao što smo već i navikli, te u javnost dolazi informacija o njegovu sastanku s nesuđenim suvlasnicima u 3. maju. Tamo je Končar više puta ponovio da je u škveru zaposleno između tisuću i tisuću i pol suvišnih radnika, dok raniji plan o restrukturiranju, potvrđen od vlade, barata cifrom od 500. Končar primjećuje i da nema novih poslova koji bi se mogli sklopiti oko gradnje brodova, baš kao da nije on sam taj koji je trebao dobaviti koji valjan angažman.

Recept Uljanik

Sindikalisti pale alarm, a u vladi zacijelo čupaju kosu, dok sam Končar lagano uvrijeđeno poručuje da se ni sam ne želi gurati tamo gdje nije dobrodošao. Ali, samo nekoliko dana kasnije, posjećuje Brodotrogir i ponavlja kako je zainteresiran za to brodogradilište, kao i za Kraljevicu – Čačićevom imperativu usprkos. Višak radnika ne spominje, zasad.

Radimir Čačić ostaje suzdržan, “do službenog okončanja pregovora”, što god mu to značilo. Ministar financija Slavko Linić, pak, poručuje da nikad nije Končara ni smatrao ozbiljnim kupcem. Političari ostaju nasukani u pličini državnog politikantstva oko škverova, pritisnuti europsko-unijskim ultimatumom koji do polovine iduće godine nalaže restrukturiranje, zapravo izlazak države iz brodogradnje.

Repetitivne manevre Danka Končara možemo pojmiti najbolje u tom svjetlu: on je svjestan kako vlada iliti vlade nemaju interesa ni kapaciteta za opiranje privatizacijskim tendencijama međunarodnog krupnog kapitala, niti imaju boljeg ponuđača za otkup. Drugdje bi takvog pregovarača odavno zalili katranom i posuli perjem, dok ovdje važi za uglednog poduzetnika, bez obzira što se o njemu ne zna gotovo ništa.

Brodogradnja je niskoprofitna industrija, čija se vrijednost ogleda tek u općem privrednom kontekstu, budući da ona veže i aktivira mnoge druge industrijske djelatnosti. Ona je od strateškog značaja državi, a privatnici tu mogu uglavnom tek špekulirati s paušalnim idejama kao što su Končareve namjere da u Brodotrogiru gradi luksuzne jahte, ili u Kraljevici morske vjetroelektrane.

Danko je Končar pritom godinama zavlačio vladu nastojeći od nje izbiti nove ustupke te isplativiji partnerski odnos u restrukturiranju škverova, mada je država već pristala na pogolemi udio u saniranju dugova i zbrinjavanju viškova. Sad bi se mogla okrenuti i nekoj pametnijoj strategiji, jer vremena za okapanja s Končarom više nema, bar ne kad je najveći dio brodogradnje posrijedi.

Mogla bi pokušati, primjerice, s povjeravanjem struci i samim radnicima, što se uspješnim pokazalo u pulskom Uljaniku, gdje se danas ozbiljno razmatra mogućnost radničkog dioničarstva. Ova vlast ima iskustva u odnosu s tom strukom, ali iz svojega opozicijskog doba, kad je SDP osnivao ekspertni Savjet za spas brodogradnje, s prilično vedrim zaključcima.

No, problem tu može predstavljati već i činjenica da Radimir Čačić, veliki žrec aktualnog gospodarskog oporavka Hrvatske, i to s malne neograničenim ovlastima, ipak nije u SDP-u.