Za ovu Jugoslaviju

Promišljati i pisati o Jugoslaviji, sada i ovdje, ne čini se posebno originalnim, još manje subverzivnim. Ta, o njoj u ovim vremenima – kada je tolikima retrospektiva jedina perspektiva – pišu svi1. Snimaju se filmovi, rade televizijske serije2, postavljaju izložbe3. Prošla, 2011 g. dala je dodatni izvanjski povod raznim obilježavanjima, činjenicom proteka 20 godina od njenog mračnog raspada.4 No, eros koji je pokrenuo ovaj, a možda i dalje nastavke Jugoslavenskih studija, nije puko objektivističke vrste. Nas u AKTIVU ne zanima istina kao (pred)uvijet pomirenja sadašnjih političkih vlastodržaca i njihovih projekata. Ne zanima nas niti antipolitičko “kulturno ljevičarstvo“, jugonostalgija ili bilo kakvi nesporazumi koji se bezrazložno podvlače pod egidu “slavljenja bolje prošlosti“. Zanima nas prije svega baš politička ostavština jugoslavenskih vremena i njen današnji značaj. Od partizanskog ratovanja, preko stvaranja federalne države do samoupravnog eksperimenta i nesvrstane politike. Ukratko, mislimo da je u suočenju sa krizom globalnog kapitalizma, koju više nitko ne negira, demokratski socijalizam – pokušaj radikalne promijene načina proizvodnje društva – i dalje moguća alternativa postojećem. Baš u smislu aktualnijeg no ikad pokliča Rose Luxemburg: “Socijalizam ili barbarstvo!“ A taj je pokušaj u imenu Jugoslavije, a ne jednog državotvornog projekta, već na djelu.

Protiv politike identiteta

Prošlost nas zanima zbog sadašnjosti i budućnosti. U možda također aktualnijem no ikad shvaćanju budućnosnog karaktera vremena, o čemu je nadahnuto u nas pisao filozof Milan Kangrga.5 Pa zašto onda naziv Jugoslavenski studiji, kovanica u kojoj i riječ Jugoslavija i riječ studiji zahtijevaju dodatno objašnjenje? Sigurno ne zbog želje za istraživanjem nekog statičnog identiteta, pa bilo to i klasa shvaćenih kao identiteti, a kamoli debelo zloupotrebljene “nacije“. I sigurno ne zbog želje za razvijanjem nekog “pozitivnog kursa u filozofiji“. Još od vremena zamiranja novih društvenih pokreta u 80-im g. prošloga stoljeća, kada je na povijesnu scenu stupilo civilno društvo i u našim 90-ima6, društvene su se napetosti i sukobi sudionicima počeli prikazivati kao borba između različitih “identiteta“. Iako su pojedinci odmah bili kritični spram takvog razvoja događaja (pada na pamet izvještaj Borisa Budena sa međunarodne konferencije “Identitet. Trebamo li ga?“ u Arkzinovom teorijskom prilogu Bastard), naknadno uviđamo da nas je “politika priznanja“ potpuno zaslijepila za prizor epopeje pobjedonosnog nastupanja kapitalističke klase, koji se odvijao pred našim očima. Kada smo ga napokon ugledali “naše“ nove države kapitala već su razvlastile cijele narode i bogatstvo koje su oni stvorili predale na raspologanje novim vladajućim klasama. Identiteti – spomenimo ovdje “hrvatski“ i “srpski“ kao najuspješnije zavodeće esencije prije političke egzistencije – upleli su se u klasnu borbu vladajućih. I to tako da su priječili klasno raslojavanje novih društava. Oni koji inače nikako ne bi mogli zajedno – eksploatatori i eksploatirani – svrstavali su se pod isti barjak, bez obzira, ili baš zato, što je takvih barjaka bilo nekoliko. Pokazalo se da identiteti blokiraju klasni sastav podređenih i iskorištavanih klasa, dok istovremeno ne škode klasnoj strukturi vladajućih.7

Ne zanima nas dakle niti nekakav “jugoslavenski identitet“, pa čak niti jugoslavenstvo, ako se pod njim podrazumijeva svo ono promjenljivo značenje koje je imalo: “od nacionalne ideje do državne ideologije; od utopije do političke prake; od pojma narodnog jedinstva do predmeta međunacionalnih nesporazuma.“8 Drugačije stoji stvar ako se pod “biti Jugoslaven“ misli na ljude koji se odupiru politici što se grčevito drži države, vjere, nacije, rase, vlasništva i roda. Zanima nas konstitucija kolektiva koji ujedinjuje “narode“ u borbi za radikalizacijom egalitarističke maksime.

Politička istinitost

Zanima nas “imamo li danas razloga postavljati pitanje značenja jugoslavenskog projekta?“, kako to u svojih “12 teza o projektu Jugoslavija“ (vidi susjednu stranu) definira Kolektiv autora koji se već duže od desetljeća bavi tako definiranom problematikom.9 Protiv ideje “Jugoslavije kao nedovršene države“ ali i svakog drugog konceptualiziranja situacije kao “stvarnosti koja je prekinuta, a nije zaključena“, zanima nas Jugoslavija kao revolucionarna ideja. To je ideja jugoslavenskog kolektiva koji nije identičan sam sa sobom i sposoban je prakticirati vlastitu transformaciju. Zanima nas odgovor na pitanje: čega je Jugoslavija ime? (vidi razgovor Ivane Momčilović sa Françoisom Nicolasom). Politički jugoslavenski projekt nije moguće razumjeti bez poznavanja situacije u tzv. kasnom marksizmu10, njegovom shvaćanju odnosa između partije i oslobođenja radničke klase (o tome piše Darko Suvin, pokušavajući kroz faze marksizma shvatiti i sudbinu toga projekta).

Da je Jugoslavija bila singularno iskustvo između Istoka i Zapada (vidi razgovor sa afričkim marksistom Samirom Aminom) govori i nužda da se ova društva u trenutku kada “žele postati Zapadom“ moraju dodatnim ideološkim trikovima “poistočniti“ (o tome nadahnuto piše Miklavž Komelj, analizirajući upotrebu označitelja “totalitarizam“ u tim umjetničkim, ali i političkim konstrukcijama). Protiv takva politike govori izvještaj koji je pjesnik i diplomat Marko Ristić još 1956. g. poslao sa jednog “susreta Istoka i Zapada“ održanog u Veneciji11. Može li se uočiti jedna tendencija ka univerzalnoj kulturi, pita se on, odgovarajući: “rekao sam da se taj “dégel“ o kome je bilo toliko reči, u stvari zove destaljinizacija na Istoku i demakartizacija i demakarturizacija na Zapadu, i da se time stvaraju premise i otvaraju perspektive za jedan drugi oblik razgovora, koji znači put ka integraciji.“ Podjela na dva svijeta, blokovske politike, tzv. hladnog rata, ne može se okončati “pobjedom“ jedne strane u sukobu, a da ona ne bude Pirova.

To iskustvo nosimo i danas, zahvaljujući političkoj istinitosti projekta socijalističke Jugoslavije. Zato su 1971. g. svoj zbornik objavljen u Njemačkoj praksisovci Rudi Supek i Branko Bošnjak mogli nazvati: “Jugoslavija misli drugačije“.12 Zato i u novoj globalnoj strukturaciji odnosa kapitala tako jasno možemo vidjeti direktan nastavak opresije kojoj se projekt Jugoslavija opirao. A to zaziva politiku kontinuiteta borbe za ovu Jugoslaviju.

 

1 Iz narasle znanstvene produkcije, koja obuhvaća djela iz kulturnih, ženskih, postkolonijalnih i etničkih studija, ali i klasičnije komparatisktike, historiografije, socilogije itd. i sl, nasumce odabiremo nekoliko recentnih naslova uočenih iz zagrebačke perspektive: Maša Kolanović: Udarnik! Buntovnik? Potrošač..; Popularna kultura i hrvatski roman od socijalizma do tranzicije, Naklada Ljevak, Zagreb 2011; Tatjana Jukić: Revolucija i melankolija; Granice pamćenja hrvatske književnosti, Naklada Ljevak, Zagreb 2011; Hrvoje Klasić: Jugoslavija i svijet 1968., Naklada Ljevak, Zagreb 2012. Stanje u filozofiji zaslužuje detaljniji osvrt. Recimo ovdje samo da je krajem prošle godine na Korčuli, zaslugom Zaklade Rosa Luxemburg, održana međunarodna konferencija o jugoslavenskoj praxis-filozofiji i Korčulanskoj ljetnoj školi: Praxis; Kritika i humanistički socijalizam.

2 U centru pažnje trenutno je tv-serija Lordana Zafranovića i suradnika: Tito – posljednji svjedoci testamenta.

3 Tako je Muzej suvremene umjetnosti u Zagrebu na smjeni 2011. u 2012. g. postavio izložbu Socijalizam i modernost: umjetnost, kultura, politika 1950-1974, koju su pratili razni popratni sadržaji; Ovdje izvještavamo o izložbi postavljenoj u Bruxellesu u okviru međunarodnog naučnog skupa održanog krajem decembra 2011. i posvećenog “Jugoslovenskom prostoru 20 godina kasnije”, na poziv šefa katedre političkih nauka Slobodnog briselskog univerziteta Barbare Delcourt, u kreaciji Edicije Jugoslavija i kolektiva Eimigrative art. Izložba ” Misliti Jugoslaviju 20 godina kasnije” zamišljena je kao eksperimentalni prostor za seriju susreta u okviru nje.

4 Knjižica koja jezgrovito sažima problematiku sloma “socijalizama“, Badiouov “Mračni raspad; O kraju državne istine“ izašla je u nas, kao i na cijelom “ postsocijalističkom“ Istoku, s gotovo 20 g. “ zakašnjenja“. U njoj ovaj filozof objašnjava zašto ona u trenutku kada je bila napisana, sa svojim glavnim tezama – da događaj “propasti socijalističkih režima“ nije bio događaj, da ova smrt ni na jedan način nije označila poraz komunizma, da ovaj poraz treba pripisati prije svega odumiranju politike, a da je ta politička kriza opća, tiče se i Istoka i Zapada – nije doprla do nikoga. Ne govoreći posebno o Jugoslaviji, ovdje se onda ne tematizira ni naročitu vrstu refleksije raspada, koja je u nas – barem kao izuzetak – i u mračnim 90-ima postojala. Kako bilo, ovaj tekst, pišu u pogovoru Ivana Momčilović i Ozren Pupovac, naznačuje “uspostavljanje kontinuiteta između današnje mračne sadašnjosti i one politike koja je na ovim prostorima znala da deluje na temelju strasti za “nemogućim“, stvarajući izuzetna dela i ideje s one strane datih granica i pravila “mogućnosti“ situacije.“ Vidi. Alain Badiou, Mračni raspad – O kraju državne istine, Jan van Eyck Academie i Arkzin, Amsterdam i Zagreb 2009.

5 Vidi, Milan Kangrga: Praksa – vrijeme – svijet; Iskušavanje mišljenja revolucije, Nolit, Beograd 1984.

6 I samo u fazi nekakve retrospektive kao jedine perspektive. Vidi npr. upravo objavljenu monografiju Antiratna kampanja 1991 – 2011; Neispričana povijest. Antipolitički ćorsokak izbacuje iz te civilne autohistorizacije čak i proboje koji su unutar njega postojali, npr. tekstove Borisa Budena u Arkzinu 90-ih.

7 Na DPU u Ljubljani, u okviru ciklusa Klasna borba nakon klasne borbe, održao je na temu identiteta u klasnoj borbi 10.2.2011. predavanje slovenski sociolog Rastko Močnik.

8 Predrag Matvejević: Jugoslavenstvo danas; Šta je ostalo danas od Jugoslavenstva, reprint, Buybook, Durieux, MVTC, Sarajvo, Zagreb, Beograd 2003.

9 Na tragu takvog promišljanja nastalo je niz radova u časopisima, uglavnom u Beogradu i Ljubljani, manje u Zagrebu i Sarajevu. Vidi npr. reprezentativne temate: Sjećaš li se partizana, Prelom, Časopis za savremnu umetnost i teoriju br. 5, godina III, proleće/leto 2003; Jugoslavija, Agregat, Revija za sodobno družbenopolitično polemiko, številka 6-7, letnik III; junij 2005; Oddogodenje zgodovine – primer Jugoslavije, Prispevki z mednarodne konference, Borec, Revija za zgodovino, antropologijo in književnost, LX/ 2008, št. 648-651. AKTIV se svojim dosadašnjim temama Misliti partizanstvo i Marksizam-marksizmi, te sada Jugoslavenskim studijima želi upisati u taj red. Srodan izbor teme i autora sada vidjeti i na stanici web-časopisa Jugolink, čiji je prvi broj posvećen društvenim promjenama na post-jugoslavenskom prostoru (http://jugolink.wordpress.com/).

10 ZA situaciju na toj fronti vidi preglednu studiju, Veselin Golubović: S Marxom protiv Staljina, Jugoslavenska filozofska kritika staljinizma 1950-1960, Globus zagreb 1987.

11 U knjizi, Marko Ristić: Politička književnost 1944-1958 (Za ovu Jugoslaviju); Naprijed, Zagreb 1958.

12 Rudi Supek & Branko Bošnjak (Hg.): Jugoslawien denkt anders. Marxismus und Kritik des etatistischen Sozialismus. 1971.