Fazoni i fore

Na prvoj stranici bukvara, u vreme kada sam polazio u školu, odmah posle velike fotografije na kojoj je drug Tito pozirao s pionirima, stajala je pesma Ljubivoja Ršumovića “Domovina”. Prvi stih koji smo pročitali u našem školskom životu bio je “Domovina se brani…” Pesnik je potom nabrajao na početku svake strofe čime se sve domovina branila u to vreme (rekom, knjigom, suzom, lepotom itd.).

Prošlo je mnogo vremena od tada, a pioniri koji su nekada čitali te stihove ili pozirali s Titom, danas imaju priličan broj godina i uživaju u blagodetima tranzicione demokratije. Pa ipak, nešto od te škole ostaje u glavama, mada se naši učitelji u to vreme nisu mogli zakleti u to. Ako ništa drugo, ostaje ta priča o domovini i odbrani koja je tokom školovanja doživela različite transformacije propagandnog diskursa. Da nije tako, ne bismo ovih dana imali poplavu domovinskog i branilačkog/braniteljskog diskursa u javnoj sferi, kako kod političara u zahuktaloj fazi predizborne kampanje tako i kod državnih intelektualaca, dobrih đaka edukovanih na Ršumovoj i sličnim rodoljubivim pesmama.

Save Our Souls!

Portal Nove srpske političke misli je najednom, poput Dveri koje su se godinama zaklinjale da nikada neće postati partija, odlučio da uđe u predizbornu trku. I pošto je danas poslednji dan (ponedeljak, 23. april) za prijavu lista, na portalu NSPM-a zavladala je prava SOS panika. Traži se podrška sa svih strana u vidu “nekoliko stotina potpisa za Nijedan od ponuđenih odgovora” (NOPO). Da bi se to postiglo, intelektualci bliski ovom Weltanschauungu su se pobrinuli da na istom tom portalu malo pojasne kakve sve opasnosti nosi savremeno društvo i tzv. neprijateljski politički tabori, a koje samo NOPO može da neutrališe, poput patriotskog/domovinskog napalma.

Jedna od najvećih pošasti je svakako srpski autošovinizam koji su “poznati srpski intelektualci i kulturni poslenici” Vladimir Kecmanović, Predrag Marković, Radoslav Pavlović i Siniša Kovačević, raspravljajući o kulturnoj politici, okarakterisali kao identifikaciju sa agresorom. Moglo bi se reći da su u tu grupu autošovinista svrstani svi oni koji su onog prvog časa dok se radila Ršumovićeva pesma malo zadremali, tako da im se kasnije razvio krajnje neshvatljiv odnos prema domovini. U nameri da odbrane “identitet i državotvorne kapacitete” (tako se danas kaže domovina na srpskom), sagovornici NSPM-a, u kampanji za NOPO, objasnili su da je to stara boljka iz devedesetih, sa dubljom genezom iz zlehudog komunizma. Autošovinisti su ljudi koji ne znaju da se domovina brani lepotom, nego se priklanjaju stranim centrima i novcu, kaže istoričar Predrag Marković, nastojeći da sve one koji misle drugačije od srpskih nacionalista okarakteriše kao jugoslovene i okrutne hegemoniste koji čitavom regionu žele da nametnu taj užasavajući identitet. On tako upozorava i bratske nacionaliste u susedstvu s kojima se fantastično razume, odakle zlo dopire.

To vrlo dobro zna i Vladimir Kecmanović, koji je manje sklon diskurzivnom mišljenju a više kafanskom, tako da na pitanje kako je moguće da čovek bude autošovinista, daje jedan plastičan kafanski odgovor. Naime, tvrdi Kecmanović, sve se to može objasniti kao “svojevrsna patologija, kao kad na primer, žrtve silovanja krivicu za ono što joj se dogodilo počne pripisivati sebi”. Ovakva frojdovska analiza Srba kao temeljno silovane nacije je Kecmanovića juniora približila Kecmanoviću senioru koji drži zapadno krilo fronta, na kome se obračunava sa Sarajlijama i njihovim performansom sa crvenim stolicama.

Sve se to događa na NSPM-u u vreme kampanje za NOPO! Zanimljivo je da je diskurs nacionalističkog bloka usmeren upravo ka odbrani onoga što se nekada zvalo domovinom a danas “identitetom i državotvornim kapacitetom” i da je taj IDK faktor očigledno ušao u crvenu SOS zonu, baš kao što je Đilasov spomenik žrtvama iz neznanog domovinskog rata u međuvremenu zarđao i kao takav uklonjen sa mesta odbrane zvanične verzije prošlosti.

Domovina se brani Titom!

Nevolje s domovinom i prošlošću ne daju mira ni u ovoj kampanji. Tome u prilog ide i ponašanje predsedničkog kandidata Ivice Dačića, odlazećeg ministra policije. U nedostatku boljih ideja, Dačić uspešno radi ad hoc kampanju, tj. gde god da se nađe prilagođava svoju priču o “državotvornim kapacitetima” lokalnom ambijentu i koloritu. Tako je nedavno u Užicu došao na red i Tito, zapravo njegov bronzani spomenik, delo zagrebačkog vajara Frana Kršinića, koji su Dačićevi partijski drugovi uklonili sa tadašnjeg Trga partizana u Užicu 1991. Sada je reformisani Dačić, u velikom predizbornom zamahu, verovatno nadahnut rodoljubivom lirikom iz školskih dana, izrekao nekoliko nadrealnih poruka. Jedini baštinik “Titove partije”, prema Dačiću, danas je SPS. Dakle, isti onaj SPS koji je svoje “državotvorne kapacitete” manifestovao ratom sa svim susedima, progonom drugih nacionalnosti i brutalnom agresijom prema drugima, kako spolja tako i unutra. To se, međutim, brzo menja i sada bi taj isti SPS da dokaže svoj antifašistički potencijal i to vraćanjem Titovog spomenika na užički Trg, u jeku državne rehabilitacije Draže Mihailovića.

Posao sa spomenicima spada svakako u najunosnije manipulativne prakse zemalja u tranziciji, ali bezobzirnost dojučerašnjih rušitelja, oličenih u miloševićevskoj partiji i ćosićevskoj eliti (Dačić je to uspešno spojio pre nekoliko dana na savetovanju kod Dobrice Ćosića) nadilazi sva očekivanja i preti da još jednom aktivira staru priču o ugroženoj domovini i njenoj neophodnoj odbrani. Jer bez toga, “identitet i državotvorni kapaciteti” ne mogu da postoje niti se mogu koristiti u svakodnevnoj političkoj praksi. Dokazivanje ljubavi prema domovini (Dačić je tu eksplicitniji od Đilasa npr.) postalo je kao na početku školovanja – najvažnija lekcija za budućnost. Drugi je problem, međutim, što ovdašnja politička elita nije nikud odmakla od nje.