Zbogom Queer, očekujemo Pride

Rušenje tabua, estetska inovativnost, multimedijalnost i društveni angažman – to su glavne odrednice zbog kojih je festival Queer Zagreb tijekom deset godina prerastao iz subkulturne u elitnu kulturnu manifestaciju. Možda bi nekima bilo draže da je postao dio mainstreama, ali to naprosto nije moguće.

Prvi Queer Zagreb održan je 2003., godinu nakon prvog Pridea, na kojem je sve završilo suzavcem i nasiljem. Pride do danas čuva dvostruki kordon policajaca, a fašistoidna mladež i poneki penzionirani domoljub&katolik demonstriraju svoju homofobiju. Iako se žestina otpora smanjuje, Pride će vjerojatno još neko vrijeme ostati događaj visokog rizika. U Splitu je lani umalo završio krvoprolićem, a ove se godine najavljuju dosad neviđene mjere zaštite.

I na Queer su prvih godina dolazili specijalci da bi sudionike štitili od predstavnika moralne većine. No, do ozbiljnog incidenta nikada nije došlo. Crkva cjelovitog evanđelja prve je dvije godine pozivala grešnike na pokajanje i preobraćenje. A onda je festival pribjegao jednom od standardnih postupaka “izgradnje mira i nenasilja”: uključio ih je u program i najavio kao nastup “amaterske queer družine sa živopisnim scenografskim detaljima kućne izrade, bogatstvom metafora i jezičnog kolorita te subjektivno neuvjerljivim religijskim iskustvom”. Družina se u zakazano vrijeme nije pojavila, kao ni ikada kasnije. Aproprijacija, ironijski i semantički obrati i parodija standardni su subverzivni postupci kojima izvedbe na Queeru napadaju i transformiraju dominantnu kulturu.

Tvrdoglavo različiti

Iz motrišta onog dijela kritičke queer-teorije koji smatra da znakovi, simboli i performativnost imaju važnu ulogu u oblikovanju kulture, ali i osmišljavanju politike kao nastojanja za pravednijom raspodjelom političke i društvene moći (De Lauretis, Butler, Sedgwick), zagrebački Pride i Queer ostvarili su učinke upravo suprotne onima iz vlastitih polazišta.

Fenomen queera (Q) javlja se 1990-ih kao opozicija aktivistički orijentiranim LGBT zajednicama koje zahtijevaju jednakost i inkluziju, a queer politiku spolno-rodnih identiteta proširuje na sve vrste tvrdoglavo različitih i drugačijih. Uz homoseksualne, transrodne i transseksualne prakse i stilove, Q otvara prostor i za heteroseksualne, neortodoksne, queer prakse i životne stilove. Na kraju je kulturna manifestacija koja je krenula s idejom da provocira i afirmira pojam queera, postala etablirani, društveno prihvaćen i priznati festival, dok je Pride, krećući od zahtjeva za punom društvenom integracijom, postao doslovno queer (izvorno: čudno, nastrano, neuobičajeno). Jer, vidjeti nekoliko stotina smrtno ozbiljnih policajaca pod robotinesknim plastičnim vizirima kako čuvaju karnevalski šaroliku, veselu (gay) i miroljubivu manjinu, od jedne druge, po izgledu prilično uniformne i nemaštovite skupine, sklone nasilju – to je stvarno queer.

No, treba podsjetiti da je i Zagreb Pride od početaka težio široj platformi od afirmiranja spolno-rodnih identiteta i kolektivnog samo-osnaživanja. Zagrebački Internacional Pride 2006. naglašavao je važnost podrške organizacijama iz zemalja bivše Jugoslavije koje, osim Hrvatske i Slovenije, dotada nisu uspjele organizirati slične manifestacije. Uz standardne zahtjeve, kao vrednote za koje se zalaže navedeni su, primjerice, i feminizam i ekologija, ali napose eliminacija svih oblika etno/rodno/spolnih fobija. Tako široka polazišta izazvala su, međutim, otpor i razdor u samoj LGBTQ zajednici.

Isti cilj, drugačija sredstva

U krajnjoj liniji, i Queer i Pride afirmiraju univerzalnost i poželjnost različitosti, samo što to čine drugačijim sredstvima. Povorke ponosa, tvrdi feministička filozofkinja Judith Butler, prekoračuju granicu između teatralno-karnevalskog i političkog, urbano-erotičnog i tradicionalne političke retorike. Time uznemiruje opresivnu podjelu na privatno i javno i politiziraju javne prostore. Tu, dakako, treba uzeti u obzir i neke druge faktore. Iako urbano raspršen, Queer se odvija u zatvorenim prostorima u koje je pristup ograničen, a ulicu se ne provocira izravno. Druga je razlika u potencijalima koje, za transformaciju kulture, ali i promjenu subjektivnog doživljaja i stavova, imaju umjetničke i subjektivističke forme djelovanja u usporedbi s političkim manifestacijama i izravnim zahtjevima za promjenom društvenih normi. To, međutim, ne znači da je Queer bio tek latentno političan.

Zanimljivo je danas baciti pogled na neke od tema koje su propitkivane na konferenciji uz prvi Queer, 2003. godine: ekonomska potčinjenost i eksploatacija queerova; neokolonijalizam ili oslobođenje; “nastranosti” regionalne tranzicije. Neke od tih tema tek su se u narednom desetljeću probile u “mainstream alternativu”. Zajednički nazivnici pojedinih festivala pokrivali su teme poput postsocijalističkih queer identiteta i heteronormativnosti djetinjstva, do bavljenja ratnim zločinima i Balkanom. Na ovogodišnjem Queeru u središtu pažnje popratne konferencije bili su različiti oblici i mehanizmi emancipacija seksualnih i rodnih manjina na Balkanu, ali i “egzotičnim” dijelovima svijeta, poput Kavkaza, arapskih i afričkih zemalja, Dalekog istoka. Ovo je, naime, bio posljednji Queer Zagreb, barem onakav kakvim ga znamo.

Što znači da je došlo vrijeme i za svođenje računa i evaluaciju učinaka.

I za Queer i za Pride, kao i niz srodnih inicijativa, relevantno je pitanje koliko su, surađujući i djelujući sinergijski, pridonijeli promjeni društvenog položaja seksualnih, ali i svih drugih manjina. Kao što kaže američki politolog Morris B. Kaplan, jednakost za seksualne manjine znači mnogo više od zakonske i policijske zaštite, koja je nužna, ali nedovoljna. Demokratsko građanstvo je politički status koji zahtijeva mogućnost da se sudjeluje u oblikovanju svih aspekata života. Strah od stigmatizacije, diskriminiranost te društvena prisila prikrivanja emocija i intimnog partnerstva čine pripadnike seksualnih i svih drugih manjina građanima drugog reda, a demokratski poredak deficitarnim u političkoj i društvenoj ravnopravnosti.

Manje ispada, više napada

Svojedobno, u studiji slučaja “Dinamika marginalizacije seksualnih i rodnih manjina” koju sam radila s Aidom Bagić za Indeks otvorenosti društva – Hrvatska, 2006. (Institut za demokraciju iDEMO), ustvrdile smo da je “neprohodnost” institucija RH prvi razlog zatvorenosti društva prema seksualnim i rodnim manjinama. Nedostatna pravna zaštita i neosjetljivost javnosti na diskriminaciju seksualnih manjina procijenjeni su kao najlošiji i u Indeksu otvorenosti društva za 2005.

Istraživanje je rađeno nedugo nakon neuspješnog saborskog pokušaja “proguravanja” novog zakona o registriranom partnerstvu. Saborska će rasprava ostati zapamćena po vrlo neobičnim “znanstvenim” i “antropološkim” argumentima mnogih zastupnika, a posebice istupom jedne tadašnje HDZ-ove zastupnice koja je, doslovno, izgovorila sljedeće: “S obzirom da je čitav svemir, od muhe do slona i nebeskih tijela, heteroseksualan, legalizacijom gej brakova sve bi se urušilo: priroda, svemir i cjelokupan ljudski rod.”

Teza o heteroseksualnom svemiru ubrzo je postala hit sezone, dospjevši i u svjetske medije. Već sljedećeg dana na ulicama su osvanuli grafiti koji su prikazivali životinje u istospolnim odnosima. Pojavile su se i nove inicijative i aktivističke grupe. Začudnim, ali već uvriježenim pojmovima queer i gay, dodane su nove strane riječi i akronimi: KUGA (Kulturno ulična gay akcija), InQueerizicija, DeNormativ, anarho-queer-feminizam, a LGBTTIQ manjine i njihove inicijative artikulirale su se kao jedan od najvibrantnijih segmenata civilnog društva u tom trenutku. Ulična akcija izvrgavanja ruglu teze o heteroseksualnom svemiru odličan je primjer kreativne queer strategije i kulturnog aktivizma.

Gdje smo danas? Dobra je vijest da u Saboru, čini mi se, više ne sjedi niti jedan zastupnik/zastupnica koji su se blamirali u raspravi 2005. Zakonska regulativa poboljšana je novim Zakonom o suzbijanju diskriminacije, a Vlada najavljuje stavljanje u proceduru novog zakona o registriranom (životnom) partnerstvu kojim će se konačno, barem većim dijelom, izjednačiti prava homoseksualnih i heteroseksualnih parova. Bit će zanimljivo slušati raspravu i detektirati količinu homofobije i “queernosti” u većinski liberalnom i socijaldemokratskom Saboru. Javna rasprava o Zakonu o medicinski potpomognutoj oplodnji iznjedrila je ponešto kamufliranu, ali i otvorenu homofobiju, ponajprije iz crkvenih redova.

Posljednjih godina zabilježeni su relativno rijetki homofobni ispadi javnih osoba (uglavnom su to već notorni Mamić, Marković & co.), ali u porastu je broj brutalnih fizičkih napada na gej osobe. Mediji su po prirodi stvari otvoreniji LGBTQ temama, ali i skloni glamurizaciji i senzacionalizmu. Istraživanja i ispitivanje javnog mnijenja o seksualnim manjinama i dalje, simptomatično, izostaju, što je dodatni dokaz diskriminacije. Nedostaju i znanstvene discipline. U hrvatske sveučilišne kurikulume još nisu uvršteni ni ženski ni rodni studiji, kamoli gej, lezbijski i queer studiji, što ukazuje na duboki provincijalizam akademske zajednice.

Od Zagreba do svijeta

Prema jednom od rijetkih novijih istraživanja o stavovima mladih prema seksualnim manjinama, 45,5 posto još homoseksualnost smatra nekom vrstom bolesti, a čak 64,3 posto ocjenjuje da bi homoseksualcima trebalo zabraniti javno nastupanje. No, postoje i pozitivni pomaci u društvenom i osobnom prihvaćanju osoba drugačije spolne orijentacije. Prema istraživanju udruge CESI iz 2011., 69 posto muškaraca i 89 posto žena prihvatili bi homoseksualne osobe za prijatelja/icu. Slično istraživanje rađeno 2002. pokazalo je da homoseksualne osobe za 52 posto građana i građanki Hrvatske nisu bile poželjni prijatelji, samo 55 posto građana bilo bi ih prihvatilo kao susjede, a kao suradnike 58 posto. Čak 22 posto ne bi ih prihvatili niti kao stanovnike RH. Zanimljivo je da u tom istraživanju preko polovine ispitanih muškaraca i 66 posto žena smatraju da bi istospolnim parovima trebalo biti dopušteno vjenčanje. Podatak ukazuje da je generalna javnost 2011. godine, na razini socijalnih prava, zacijelo manje homofobna nego što je to bio hrvatski Sabor 2006.

Queer Zagreb objavio je samoukidanje. Ovogodišnji, deseti u nizu, bio je i posljednji zagrebački festival. Kao razlog se navode loši produkcijski uvjeti, u kojima festival nema mogućnost razvoja i rasta. Prati ga sudbina ostatka nezavisne, izvaninstitucionalne kulture i umjetničke produkcije. No, istodobno saznajemo da se festival zapravo širi – regionalno i globalno. U lipnju ove godine zagrebačka će ekipa organizirati Queer festival u New Yorku, gdje su prošle godine, prilično zapaženo, gostovali s Perforacijama, a šuška se i o selidbi Queera u Brazil i Japan. Jedan član tima ovako je sažeo domete festivala: “Queeru više nije potrebna policijska zaštita od homofoba, dovoljni su redari koji će zaustaviti ‘navalu pedera’”. Time je zatvoren jedan krug aktivizma, a umjetnički koncept ionako nije bio upitan. Iza svega je stajao mali tim kreativnih i radišnih (ah, to je tako ne-queer) ljudi koji su, uz dva festivala (Queer Zagreb i Perforacije) organizirali redovite filmske večeri (QueerMoMenti), vodili izdavačku i istraživačku djelatnost, lansirali portal www.queer.hr i priređivali queer partije. Kao udruga Domino, s ostalim LGBTQ udrugama sudjeluju i u konvencionalnom političkom aktivizmu. Dakako, tu je i inventivni začetnik i lider cijelog projekta Zvonimir Dobrović, koji je spojio menadžersku izvrsnost, estetsku intuiciju, kozmopolitsku informiranost, osobni šarm i aktivističku energiju. Zvonko je, u početku, samo želio afirmirati i normalizirati queer koncept. Ali, kako stvari može “normalizirati” netko tko je u međuvremenu desetak puta obletio zemaljsku kuglu?

Ovaj bismo uvid mogli zaključiti s još jednim blago ironičnim uvidom: formula “Misli lokalno, djeluj globalno”, kao inverzija kolonijalne, visoko-modernističke maksime, konačno je polučila uspjeh. I to baš sada kada je koncept postmoderne, navodno, zapao u duboku krizu.