Ono crn-bel još je na snazi u Hrvatskoj

Darko Pecotić glazbenu je karijeru započeo još početkom 1990-ih s world music grupom Legen. Prije nekoliko godina preselio se u Dardu i u Baranji upoznao vrhunske romske plesače i glazbenike. Jedan od njih bio je 22-godišnji Alen Kuruc, poznatiji kao Ghetokilla. S iskustvom života na njemačkim ulicama, druženja s Afrikancima, Albancima i Turcima, Ghetokilla je zavolio hip hop, a zahvaljujući temeljima dobivenim u folkloru, koji je neko vrijeme plesao, ni jedan mu ples nije bio stran, pa tako ni breakdance. Zajedno s Pecotićem osniva grupu Euro Black Nation, sastavljenu od mladih Roma iz Baranje. Alen je zadužen za tekstove, repanje i beat box, Darko se brine za produkciju, beatove i aranžmane, a grupu još čine Brane (breakdance), Djukebalks (aranžmani i beat), DJ Venom (scratch), Tetak (bas gitara) i Kočani FUNKolektiv (trube).

Zašto ste se prozvali Euro Black Nation?

Darko: Moram reći da EBN nije ispočetka zamišljen kao hip hop bend. Sve je počelo tako što smo Djukebalks i ja prije nekoliko godina počeli surađivati s trubačima iz Kočana u Makedoniji. On je kao DJ puštao hip hop, funky i balkanske ritmove na nekim partijima gdje su nastupali i trubači. Dolazilo je do spontanih sessiona. Pokazalo se kao super kombinacija. Tako smo osnovali Kočani FUNKolektiv. Razmišljali smo da bi bilo super kada bi nam se priključili breakdanceri Romi. Pretpostavljao sam da ih još ima. Naime, početkom osamdesetih Romi su bili najbolji plesači breakdancea u Zagrebu, a vjerujem i u drugim većim gradovima bivše Juge. Tražili smo ih godinu dana a da nismo bili svjesni da nama pred nosom, u Baranji, postoji cijela romska hip hop scena. Tako je nastao EBN. A ime je kao neka provokacija.

Alen: Mi, kao mladi Romi iz Baranje, došli smo do tog zaključka sami, jer u Republici Hrvatskoj još je na snazi ono, kao, crn-bel. Samo ime to govori – Euro Black Nation.

Znači li ime na engleskom da postoje i neki planovi za proboj na zapadnoeuropsko tržište?

Alen: Zašto ne, valjalo bi probati, a i znam da mi to možemo. U našim romskim naseljima  ima vrhunskih talenata i muzičara, samo je jedna kap dovoljna pa da prelije čašu, a ja mislim da je to ta.

Darko: Problem s repanjem uvijek je jezična barijera. Osim toga, hip hop se percipira kao dio američke kulture, tako da rijetko koji reper koji ne repa na engleskom uspije preći granice svog jezičnog prostora. Zamislite samo rep na mađarskom – tako je i repanje na našem jeziku smiješno Mađarima. Zato ne volim ovo što mi radimo zvati hip hopom. Za mene je to ghetto stil ili lokalni hip hop, kao što je na Jamajci lokalni stil dancehall ili reggae hip hop. Osim toga, pola naših stvari su instrumentali bazirani na tradicionalnim romskim ritmovima.

Jeste li već slali snimke nekim inozemnim medijima ili kritičarima?

Alen: Ja to ne radim, ali ima probnih snimki na YouTubeu i, k’o što vidim, ima pozitivnih komentara, kao i, normalno, onih negativnih. Koliko znam, Darko šalje naše demo snimke.

Darko: Da, slali smo za probu nekoliko pjesama nekim agencijama vani. Jako im se sviđa naš stil. Ali moramo završiti album, tek tada možemo pričati o tome. Sada smo još u studiju i uvježbavamo nove stvari. Planiramo do kraja godine završiti CD.

Kako se rodila ideja da mladi Romi pokušaju baš kroz hip hop izraziti svoje stavove, a ne kroz rock ili narodnu muziku?

Darko: Već sam spomenuo da su prvi hip hoperi na ovim prostorima bili Romi. Radio sam neke glazbene radionice s romskom djecom. Svi ti klinci bili su fanovi hip hopa i RnB-a.

Alen: Mi Romi ne moramo biti rokeri ili tamo neki narodnjaci – no neću da budem vulgaran i bahat – da bismo bili dobri ili loši u nečemu. Naravno, ima Roma koji su izvrsni reperi: u Beogradu, primjerice, Mikri Maus i Monogamija, u Zagrebu Muhamed, po meni jedan od najkvalitetnijih repera na Balkanu.

Što su najčešće teme vaših pjesama i koliko one imaju sličnosti s tematikom hip hopa u Americi?

Alen: Ovo nije Amerika, ali opet, ne kažem da ovdje nema nasilja, kriminala, droge… K’o što su u Americi crnci bili diskriminirani u svakom pogledu, tako smo i mi, kao Romi u Europi.

Vrata su se sama otvorila

Snimate pjesme za prvi album, pa vjerojatno tražite i izdavača. Kakvi su prvi komentari? Jeste li naišli na podršku među diskografima?

Darko: Izdavači su poprilično zainteresirani za to što radimo. Zainteresirani su i filmaši. Žele snimiti dokumentarac o EBN-u. Snimat ćemo i spot, ali prvo moramo završiti CD.

Što mislite, hoće li vam ovaj pionirski potez s mladim Romima otvoriti vrata hrvatskih medija ili ipak neće?

Darko: Moram priznati da su se vrata EBN-u sama otvorila. Vjerojatno će se neka i zatvoriti, ali za njih me baš boli briga.

Romi u popularnoj glazbi nisu novost u svijetu, ali kod nas jesu. Iako su romske pop, rock i hip hop grupe vrlo rijetke, jeste li ostvarili kakve kontakte s njima?

Darko: Osim s trubačima iz Kočana, zasad nismo ni s jednom romskom grupom u kontaktu, iako bismo s mnogima voljeli surađivati.

Zbog čega, po vašem mišljenju, Romi toliko rijetko pokušavaju ostvariti karijeru u pop glazbi i to u trenutku kada je romska glazba danas na cijeni više nego ikada?

Darko: Ne bih rekao da Romi ne pokušavaju ostvariti karijeru u pop glazbi. Ima puno primjera za to. Mislim da im se ne daje dovoljna prilika. Rasizam prema Romima još je uvijek vrlo prisutan, iako ima puno Roma muzičara koji nastupaju s poznatim pop izvođačima i u svjetski poznatim romskim sastavima.